Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2154/08 („EUROPLAKAT“ d.o.o)
Odluka donesena 10. 11. 2010.
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2154/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP 2154/08, rješavajući apelaciju „EUROPLAKAT“ d.o.o Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „EUROPLAKAT“ d.o.opodnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-
06-000983 od 6. maja 2008. godine, rješenja Ministarstva prometa i komunikacija Kantona Sarajevo broj 04-14-9475 S/06 od 4. jula 2006. godine i rješenja Direkcije za puteve Kantona Sarajevo broj 04-14-
9475 od 25. maja 2006. godine, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. „EUROPLAKAT“ d.o.o (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Amir Omerćehajić advokat iz Tuzle, podnio je 16. jula 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-U-06-000983 od 6. maja 2008. godine, rješenja Ministarstva prometa i komunikacija Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj od 4. jula 2006. godine i rješenja Direkcije za puteve Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Direkcija) broj 04-14-
9475 od 25. maja 2006. godine. Apelant je 18. augusta 2008. godine dostavio dopunu apelacije i zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi obustavio izvršenje rješenja Direkcije broj 04-14-9475 od 25. maja 2006. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda povodom predmetne apelacije.
2. Rješenjem Direkcije broj 04-14-9475 od 25. maja 2006. godine obavezan je apelant da za zakupninu za sve vrste reklamnih panoa-Jumbo reklamni panoi, City Light postera i Jumbo panoa na ogradama na određenim lokacijama u cestovnom i zaštitnom pojasuza period od 1. januara do 31. decembra 2006. godine uplati iznos od 616.351,58 KM u roku od 15 dana od dana prijema rješenja uz napomenu da će ukoliko ne uplati navedeni iznos biti proveden postupak prinudne naplate uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu do dana dospjelosti potraživanja do isplate.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sa apelantom 29. decembra 1998. godine zaključen Ugovor o pravu postavljanja novih nadstrešnica na tramvajskim stajalištima na području Kantona Sarajevo broj 02-370-5 te 6. januara 2000. godine i Ugovor o pravu postavljanja novih nadstrešnica na trolejbuskim, autobuskim i minibuskim stajalištima na području Kantona Sarajevo broj 02/02-05-15/00 na period do 2019. godine. Direkcija je navela da shodno odredbama člana 9. Ugovora iz 2000. godine i člana 11. Ugovora iz 1998. godine apelant ima obavezu da svake godine potpiše godišnje ugovore sa Direkcijom te da je apelant za period od 2001. do 2003. godine potpisao ugovore i izmirio ugovorne iznose naknada u skladu sa navedenim ugovorima ali da za 2004. godine i 2005. godine nije izmirilo ugovorne iznose.
4. Nadalje, navedeno je i da je Ministarstvo donijelo Odluku o visini i načinu plaćanja naknade za korištenje zemljišta koje pripada javnim cestama („Službene novine FBIH“ br. 52/02, 4/05 i 21/05-u daljnjem tekstu: Odluka) ). Članom 6. navedne odluke propisano je da se visina naknade utvrđuje po kvadratnom metru reklamne površine zavisno od svrhe u koju se zemljište koristi uz naznaku da je za postavljanje znakova informacije visina naknade određena posebnim pravilnikom. Dalje, čl. 12. i 13. iste odluke propisano je da su svi korisnici zemljišta koji su stupili u posjed prije stupanja na snagu ove odluke dužni zaključiti novi ugovor sa Direkcijom o privremenom korištenju cestovnog zemljiša u roku od 60 dana od dana supanja na snagu ove odluke, te da ukoliko korisnik ne zaključi ugovor u navedenom roku i ako ne plati naknadu za korištenje zemljišta u ugovorenom roku Direkcija odnosno nadležni kantonalni organ će shodno Zakonu o upravnom postupku pokrenuti postupak za naplatu navedene naknade.
5. U rješenju je navedeno i da je Ministarstvo donijelo i Pravilnik o postavljanju znakova i informaciju na cestama i naknadama za ceste („Službene novine FBIH“ br. 52/02-u daljnjem tekstu: Pravilnik) kojim je u članu 11. propisana visina godišnje naknade u zavisnosti od lokacije, površine i vrste natpisa. Direkcija je obrazložila i da je apelantu shodno odredbama člana 20. Pravilnika i čl. 12. i
13. Odluke, nakon što je Zavod za saobraćaj sačinio obračun prosječnog godišnjeg dnevnog saobraćaja na prostorima na kojima je apelant postavio panoe i postere, dostavljen ugovor za period od 1. januara do 31. decembra 2006. godine koji apelant nije potpisao niti je platio naknadu ali je i dalje nastavio da koristi putno zemljište. S obzirom na navedeno te kako je na osnovu navedenih dokumenata i popisa lokacija koje apelant koristi a koji su sastavni dio predmetnog rješenja, ustanovljeno da vrijednost naknade za Jumbo reklamne panoe iznosi 397.812 KM, City light postere 145.063,58 KM i Jumbo panoe na ogradama 73.476 KM odnosno ukupno za 2006. godinu 616.351,58 KM, Direkcija je donijela navedeno rješenje i obavezala apelanta na plaćanje.
6. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Ministarstvu. Ministarstvo je donijelo rješenje broj 04-14-9475 S/06 od 4. jula 2006. godine kojim je žalbu apelanta odbilo. U obrzaloženju rješenja je navedeno da je neosnovan žalbeni navod apelanta da se u konkretnom slučaju radi o isključivo ugovornom odnosu i da se naknada za korištenje zemljišta može određivati isključivo ugovorom a ne pravnim aktom i citiranjem i pozivanjem na podzakonske akte kao jednostranom izjavom volje Direkcije. S tim u vezi, Ministarstvo je navelo da je imajući u vidu činjenice utvrđene u postupku pred Direkcijom te uvidom na lokacijama na kojima je apelant postavio panoe i postere gdje je konstatovano da ih apelant i dalje koristi reklamne ali da ne želi ispoštovati ugovor samo u dijelu koji je tiče izmirenja naknade za korištenje zemljišta, Ministarstvo je apelantovu žalbu odbilo. Osim toga, Ministarstvo je navelo da ukoliko apelant u međuvremenu ukloni panoe da će se iznos naknade regulisati naknadno.
7. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud je donio presudu broj 009-0-U-06-000983 od 6. maja 2008. godine kojom je tužbu odbio. U obrazloženju tužbe Kantonalni sud je naveo da na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja u postupku pred upravnim organima i na osnovu važećih relevantnih propisa, smatra da su upravni organi pravilno postupili kada su svojim aktima obavezali apelanta da plati zakupninu u traženom iznosu na ime zakupa za reklamne panoe jer je prema članu 12. Odluke apelant obavezan da zaključi novi ugovor sa Direkcijom u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu pomenute odluke što apelant nije učinio. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani tužbeni navodi apelanta da je izvršen uviđaj na licu mjesta kada je utvrđeno da apelant i dalje koristi panoe ali da ne postoji zapisnik u kojem je to konstatovano budući da apelant u postupku pred upravnim organima ničim nije osporio da i dalje koristi predmetne panoe niti je uz tužbu priložio dokaze da panoe više ne koristi. Nadalje, Kantonalni sud je odbio kao neosnovan i tužbeni navod apelanta da mu u postupku nije mogućeno da zaštiti svoja prava budući da je nesporno da je apelatnu dostavljen ugovor na potpis kao i predmetno rješenje Direkcije na koje je apelant izjavio žalbu te podni tužbu.
8. Protiv navedne presude apelant je Vrhovnom sudu Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Vrhovni sud je donio presudu broj 070-0-Uvp-08-000276 od 31. marta 2010. godine kojom je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio, ukinuo presudu Kantonalnog suda broj 009-0-U-06-000983 od 6. maja 2008. godine i predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno rješavanje. U obrazloženju presude je navedeno da je članom 39. stav 1. Zakona o upravnim sporovima propisano da se u presudi moraju cijeniti svi navodi tužbe a da je u konkretnom slučaju vidljivo da je prvostepeni sud kod donošenja presude nije pridržavao navedenih zakonskih odredbi jer ni je odgovorio na navode tužbe na temelju čega je apelant obavezan na plaćanje zateznih kamata. Kantonalni sud je naveo da je posebno imao u vidu da je apelant u žalbi protiv prvostepenog rješenja osoravao da je dužan plaćati zakonsku zateznu kamatu iz čega proizlazi da na taj apelantov navod nije odgovoreno ni u osporenom rješenju.
9. Do dana donošenja ove odluke postupak pred Kantonalnim sudom nije okončan,
10. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencije) i pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su mu navedene prava povrijeđena time što je Direkcija u čisto ugovornom odnosu koji ima s njim jednostranom izjavom volje odnosno proizvoljnom primjenom prava odredila novu višestruko veću naknadu od ugovorene te da to nije mogla učiniti na osnovu nikakvog zakona ili podzakonskog akta već isključivo u dogovoru sa apelantom. Apelant takođe navodi da mu nije jasno kako Federacija može raspolagati sa zemljištem na teritoriji kantona te da organi Kantona Sarajevo na osnovu fikcije ukazuju da apelant ne želi platiti naknadu i kasnije utvrđenu zateznu kamatu iako je apelant sve do donošenja spornih akata plaćao naknadu. Apelant smatra da za donošenje navedenih akata ne postoji pravni osnov te da se u konkretnom slučaju radi o ugovornom odnosu za čije je rješavanje nadležan samo sud a ne upravni organi. Također navodi da su novi ugovori mogli eventualno biti potpisani shodno članu 19. pravilnika tek nakon isteka rokova na koji su prvobitni ugovori potpisani. Apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi obustavio izvršenje osporenih odluka do donošenja konačne odluke po apelaciji budući da su u toku prinudne naplate po osnovu nepotpisanih ugovora iz 2004. godine i 2005. godine te da bi naplatom i po osnovu u ovoj apelaciji osporenih akata nastupila nenadoknadiva šteta za firmu i za sve zaposlene u firmi jer je sa računa firme već skinut iznos od 1.564.904,71 KM.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;»
14. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
15. U konkretnom slučaju postupak o predmetu apelacije je u toku pred Kantonalnim sudom, pa slijedi da je apelacija preuranjena.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović