Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4239/10 (M. K.)
Odluka donesena 10. 11. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 5
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-4239/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP-4239/10, rješavajući apelaciju Miloša Krsmanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloša Krsmanovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda Sarajevo broj 09 0 U 000797 07 U od 23. augusta 2010. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/2-23-5870/07 od 19. juna 2007. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 24-04/I-23-09/02 od 23. aprila 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Miloš Krsmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 30. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 000797 07 U od 23. augusta 2010. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Mnistarstvo) broj 27/2-23-5870/07 od 19. juna 2007. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 24-04/I-23-09/02 od 23. aprila 2007. godine.
2. Rješenjem Uprave broj 24-04/I-23-09/02 od 23. aprila 2007. godine koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj 27/2-23-5870/07 od 19. juna 2007. godine odbijen je apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana pobliže označenog u osporenim rješenjima.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 000797 07 U od 23. augusta 2010. godine odbijena je tužba kojom je apelanti pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva broj 27/2-23-5870/07 od 19. juna 2007. godine.
4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelant zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana podnio 13. marta 2002. godine. Budući da je Uprava tokom postupka utvrdila da se radi o stanu koji je proglašen napuštenim, apelant je, u skladu s odredbom člana 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovina (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 51/01, 56/01 i 12/02, u daljnjem tekstu: Zakon) bio dužan zahtjev podnijeti do 4. jula 1999. godine. Uprava je utvrdila da je apelant zahtjev podnio nakon proteka navedenog prekluzivnog roka, zbog čega su, kako navodi Kantonalni sud, odluke upravnih organa pravilne i zasnovane na zakonu pa apelantovom zahtjevu nije mogao udovoljiti.
5. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3. e), f) i k) i čl. II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6., 8. i 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju apelant je postupio suprotno odredbi o člana 5. stav 1. Zakona, odnosno podnio je zahtjev po proteku prekluzivnog roka. Dakle, upravni organi i sud nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog zahtjeva, nego je zahtjev za povrat stana odbijen iz formalnih razloga, budući da je podnesen po proteku prekluzivnog roka propisanog Zakonom. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje apelantovog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant ga je morao podnijeti blagovremeno, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpio pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine).
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović