Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4243/10 (A. K.)

Odluka donesena 10. 11. 2010.

  • Penzija
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4243/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP-4243/10, rješavajući apelaciju Amira Kubure, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amira Kubure podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. Gž-23/10 od 26. jula 2010. godine i P-119/07 od 13. marta 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Amir Kubura (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Fahrudin Ibrišimović, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Gž-23/10 od 26. jula 2010. godine i P-119/07 od 13. marta 2009. godine.

2. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizilazi da je apelant podnio tužbu Sudu BiH protiv tuženih Bosne i Hercegovine- Ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugotužena), sa zahtjevom da se utvrdi da mu pripada pravo na ostvarivanje penzije sa danom 15. aprilom 2004. godine u skladu sa Uredbom Vlade FBiH o povoljnijim uslovima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske FBiH (u daljnjem tekstu: Uredba) i da se tuženi obavežu da na osnovu navedene Uredbe donesu rješenje u cilju ostvarivanja apelantovih prava, jer će u protivnom to rješenje zamjeniti presuda.

3. Sud BiH je Rješenjem broj P-119/07 od 13. marta 2009. godine, potvrđenim Rješenjem drugostepenog vijeća istog suda broj Gž-23/10 od 26. jula 2010. godine, odbacio predmetnu tužbu i slijedom toga ukinuo sve radnje provedene u toku postupka.

4. Sud BiH je prvostepenim rješenjem utvrdio da je na osnovu rješenja Federalnog ministarstva odbrane od 26. aprila 2004. godine, apelantu prestala profesionalna vojna služba u Vojsci FBiH sa danom 16. aprilom 2004. godine. Takođe, utvrdio je da je apelant 4. marta 2004. godine dostavio upitnik drugotuženoj u kojem je naznačio da želi sporazumni raskid radnog odnosa, s obzirom da ispunjava uslove za odlazak u penziju prema Uredbi, a da je nakon toga, odnosno 15. aprila 2004. godine zahtjev za ostvarivanje prava na penziju podnio i Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje. S obzirom da je apelant u konkretnom slučaju tražio da se utvrdi da mu pripada pravo na penziju u skladu sa Uredbom, Sud BiH je konstatovao da se to pravo isključivo ostvaruje u upravnom postupku kod Fonda PIO, odnosno da rješavanje konkretnog spora ne spada u sudsku nadležnost, pa je u smislu člana 34. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP) odbacio tužbu.

5. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da je prvostepenim rješenjem pravilno zaključeno da Sud BiH nije nadležan za odlučivanje u konkretnom slučaju, te da sadržajem žalbe nije dovedena u pitanje zakonitost prvostepenog rješenja. Naime, istaknuto je da se prema odredbi člana 7. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ostvaruju po propisima o upravnom postupku, ako tim zakonom nije drugačije određeno. Nadalje, navedeno je da je članom 101. stav 1. istog zakona propisanono da se ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja osigurava u okviru nosioca osiguranja, u skladu sa tim zakonom. Takođe, navedeno je da se sudska zaštita pruža poketanjem upravnog spora nakon što se iscrpi mogućnost vođenja upravnog postupka u okviru nosioca osiguranja. Shodno tome, zaključeno je da prvostepeni sud nije povrijedio odredbe parničnog postupka kada je donio rješenje o odbacivanju tužbe zbog nenadležnosti za odlučivanje o tužbenom zahtjevu i ukidanju provedenih radnji u toku postupka.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

8. S obzirom na to da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, potrebno je da Ustavni sud prvenstveno odgovori na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. stav 1 Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud primjećuje da se osporenim odlukama Sud BiH oglasio stvarno nenadležnim za odlučivanje po apelantovoj tužbi radi utvrđenja da mu pripada pravo na ostvarivanje penzije sa danom 15. aprilom 2004. godine u skladu sa Uredbom i da se tuženi obavežu da na osnovu navedene Uredbe donesu rješenje u cilju ostvarivanja apelantovih prava. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da je u predmetom postupku bilo sporno pitanje procesne dopustivosti apelantove tužbe, odnosno činjenica da li Sud BiH nadležan za odlučivanje po apelantovoj tužbi, a da se nije odlučivalo o apelantovim građanskim pravima, niti mu je nametnuta bilo kakva obaveza. Prema tome, ishod procedure u kojoj su donesene osporene odluke nije bio odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza. Stoga, pitanje pravičnosti predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4243/10 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio