Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4285/10 (R. R.)
Odluka donesena 10. 11. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4285/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP 4285/10, rješavajući apelaciju Ranka Radoša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ranka Radoša podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000491 09 Rev od 21. jula 2010. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-09-000 016 od 13. februara 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Ranko Radoš (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gradiške, koga zastupa Dragana Blagojević, advokat iz Gradiške, podnio je 1. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000491 09 Rev od 21. jula 2010. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-09-000 016 od 13. februara 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-07-
005 467 od 6. oktobra 2008. godine usvojena je apelantova tužba od 14. avgusta 1998. godine podnesena protiv tužene G.P. „Krajina“ a.d. Banja Luka, poništeno rješenje tužene broj 138 od 14. oktobra 1995. godine o prestanku radnog odnosa apelanta i odluka Upravnog odbora tužene broj UO-
V-1781/5 od 15. jula 1999. godine, te je tužena obavezana da apelanta vrati na posao koji odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. Dalje, presudom je tužena obavezana da apelantu isplati naknadu štete na ime izgubljene zarade koju bi ostvario kod tužene da je radio u periodu od 15. oktobra 1995. godine do 30. aprila 2008. godine u iznosu od 34.220,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu uplati doprinose po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranja za navedeni period. Također, tužena je obavezana da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.425,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, dok je preko dosuđenog iznosa naknade parničnih troškova apelantov zahtjev odbijen kao neosnovan.
3. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Ž-09-000 016 od 13. februara 2009. godine žalba tužene je usvojena, prvostepena presuda Osnovnog suda od 6. oktobra 2008. godine ukinuta i apelantova tužba od 14. avgusta 1998. godine odbačena kao neoblagovremena. U obrazloženju je navedeno da je rok iz člana 57. stav 1. Zakona o radnim odnosima („Službeni glasnik RS“ br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96 i 3/97; u daljnjem tekstu: ZRO) za ostvarivanje apelantovih prava iz radno odnosa u konkretnom slučaju počeo teći 19. juna 1996. godine kada je u Republici Srpskoj ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti. Imajući u vidu odredbe čl. 55-57. ZRO, kao i činjenicu da se apelant nije pismeno obraćao organima tužene poslije 19. juna 1996. godine sve do 20. jula 1998. godine, kada je podnio prigovor na rješenje o prestanku radnog odnosa, a tužbu nadležnom sudu 13. avgusta 1998. godine, Okružni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.
4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118 0 P 000491 09 Rev od 21. jula 2010. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanta izjavljena protiv rješenja Okružnog suda od 13. februara 2009. godine. U obrazloženju svog rješenja Vrhovni sud je naveo da je revizija apelanta neosnovana, te da je odluka drugostepenog suda pravilna.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo da ne bude diskriminisan iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju apelantova tužba radi zaštite prava iz radnog odnosa je rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Ž-09-000 016 od 13. februara 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda broj 118 0 P 000491 09 Rev od 21. jula 2010. godine, odbačena kao neblagovremena.
9. Ustavni sud zapaža da Okružni i Vrhovni sud nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta koji se odnosio na zaštitu prava iz radnog odnosa, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti ovog dijela tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović