Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4514/10 (Z. Đ.)
Odluka donesena 10. 11. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4514/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP 4514/10, rješavajući apelaciju Zdenka Đoge, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdenka Đoge podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 003650 09 U od 30. avgusta 2010. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdenko Đogo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ilijaša, koga zastupa Sead Terzić, iz Ilijaša, podnio je 21. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 003650 09 U od 30. avgusta 2010. godine.
2. Zaključkom Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/V-4/07 od 11. januara 2008. godine odbačen je kao neblagovremen apelantov zahtjev za povrat u posjed stana u ulici Kakanjska broj 11. u Ilijašu. U obrazloženju je navedeno da je predmetni zahtjev podnesen ovom organu 26. decembra 2007. godine, odnosno nakon proteka roka iz člana 5. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o napuštenim stanovima (»Službene novine FBiH« br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/04).
3. Rješenjem Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-1070/08 od 19. februara 2008. godine usvojena je apelantova žalba, zaključak Uprave od 11. januara 2008. godine poništen i predmet vraćen na ponovni postupak prvostepenom organu sa uputom da se u ponovnom postupku postupi prema čl. 7., 133. i 141. Zakona o upravnom postupku, a sve s ciljem utvrđivanja blagovremenosti i osnovanosti podnesenog apelantovog zahtjeva vraćanje u posjed predmetnog stana.
4. Rješenjem Uprave broj 23-04/V-23-4/07 od 28. novembra 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-92/09 od 3. februara 2009. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana. U obrazloženju je navedeno da je se potvrda Općine Ilijaš izdata 7. jula 1997. godine ne može smatrati zahtjevom za vraćanje u posjed predmetnog stana, te da je apelant prvi i jedini put zahtjev za vraćanje u posjed podnio ovom organu 26. decembra 2007. godine. Cijeneći navedene dokaze i dokaze podnesene uz zahtjev za povrat predmetnog stana, ovaj organ je utvrdio da je apelantov zahtjev neosnovan i to na osnovu člana 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u čijem članu su utvrđeni prekluzivni rokovi materijalno-pravne prirode, čije propuštanje ima za posljedicu gubitak stanarskog prava (član 5. stav 3. istog zakona). Imajući u vidu naprijed navedeno, prvostepeni organ je odlučio kao u dispozitivu rješenja.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 003650 09 U od 30. avgusta 2010. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva od 3. februara 2009. godine. U obrazloženju je navedeno da su apelantovi tužbeni navodi neosnovani i da nisu mogli uticati na drugačije rješavanje ove upravne stvari, da osporenim rješenjem i prvostepenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu apelanta, odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa VII Općeg okvirnog mirovnog sporazuma u Bosni i Hercegovini, kao ni međunarodni standardi o pravima i slobodama određeni Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u dispozitivu presude primjenom odredbi člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima.
6. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 5. stav 1. Zakona propisano da se zahtjev za povrat stana koji je proglašen napuštenim može podnijeti do 4. jula 1999. godine, odnosno do 4. oktobra 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim. U konkretnom slučaju, upravni organi su utvrdili, što je potvrdio i Kantonalni sud, da je nesporno da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana podnio 26. decembra 2007. godine, dakle nakon proteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Propust apelanta da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni organi nisu upuštali u meritum samog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po zahtjevu za povrat predmetnog stana. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović