Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-704/10 (J. H.)

Odluka donesena 10. 11. 2010.

  • Upravni spor
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-704/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudija Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP 704/10, rješavajući apelaciju Jadranke Hinić, na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jadranke Hinić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-07-000410 od 17. decembra 2009. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Jadranka Hinić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Slavonskog Broda-Hrvatska, podnijela je 22. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-07-000410 od 17. dcembra 2009. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-574/05 od 16. novembra 2006. godine, odbijena je tužba koju je apelantica podnijela protiv rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 11/2-23-286-UP-2/05 od 26. jula 2005. godine. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je tokom postupka utvrdio da je osporenim rješenjem odbijena žalba koju je apelantica podnijela protiv rješenja Općinskog načelnika Općine Bihać, Službe obnove i stambeno-komunalnih poslova (u daljnjem tekstu: Služba) broj 336-372-1284 od 22. maja 2004. godine, kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev apelantice za vraćanje u posjed stana u ulici Krupska 38 u Bihaću.

3. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-07-000410 od 17. dcembra 2009. godine apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda broj U-574/05 od 16. novembra 2006. godine je odbijen kao neosnovan. U obrazloženju presude je navedeno da je pobijanom presudom Kantonalni sud ocjenio da su upravni organi izveli pravilan zaključak da je suprug apelantice koji je bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi Vojske Jugoslavije, te da su se upravni organi u svojim aktima pravilno pozvali na odgovarajuće odredbe materijalnog prava. Kako je Kantonalni sud utvrdio da apelantica kao bračni drug i sunositelj stanarskog prava nema pravo na povrat stana, budući da ona svoja prava izvodi iz prava supruga kao nosioca stanarskog prava i ne može imati veća prava od njega niti takvo pravo može samostalno ostvarivati. Naime, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocjenio da obzriom da je suprug apelantice ostao u službi u JNA i nakon 19. maja 1992. godine, to se isti ne smatra izbjeglicom u smislu člana 3a. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03), te je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje odbio kao neosnovan .

4. Apelantica smatra da su joj povrijeđena prava iz čl. II/3.e), II/3.f), II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6., 8. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je podijela i zahtjev za naknadu nematerijalne šetete u iznosu od 2.500,00 KM.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

6. Ustavni sud zapaža da se, u konkretnom slučaju, apelantica žali na presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-07-000410 od 17. dcembra 2009. godine, kojom je odbijen njen zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda broj U-574/05 od 16. novembra 2006. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelantice u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Evropski sud za za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda kojom je pravosnažno okončan predmetni postupak o meritumu zahtjeva apelanta, koja je dobila snagu res iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)) aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o zahtjevu apelanta za preispitivanje osporene presude Kantonalnog suda, kojom je pravosnažno okončan upravni spor, ne tiče odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uslova za preispitivanje pravosnažne presude. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom.

7. Budući da se u apelaciji navodi da je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud konstatira da je o ovim pravima odlučeno presudom Kantonalnog suda broj U-574/05 od 16. novembra 2006. godine, a koja predstavlja odluku o meritumu apelanticinog zahtjeva. Stoga je nesporno da se odlukom koja je predmet ove apelacije nije odlučivalo o apelanticinom pravu na dom, privatni i porodični život niti o njenim imovinskim pravima, te slijedi da su apelanticini navodi o povredi ovih prava također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Iz apelacije dalje, proizilazi da se apelantica žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Budući da je prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju akcesorno pravo, to se povreda ovog prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).

9. Imajući u vidu da je u apelanticinom slučaju Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine to su i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa ovim pravima, a budući da se radi o akcesornom pravu, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U odnosu na apelanticin zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanta, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopustiva zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova, to apelantici ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-704/10 (J. H.) | Sudska praksa | Aktio