Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-929/08 (D. Č. i N. Č.)

Odluka donesena 10. 11. 2010.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-929/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudija Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP-929/08, rješavajući apelaciju Davora Čabrajića i Nade Čabrajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Davora Čabrajića i Nade

Čabrajić podnesena zbog odluke Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona da nema osnova sumnje koji bi inicirali istragu povodom smrti njihovog sina Zvonimira Čabrajića, o kojoj su obaviješteni dopisom broj KTA-466/06 od 26. decembra 2006. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Davor Čabrajić i Nada Čabrajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vareša, podnijeli su 26. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog odluke Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona da nema osnova sumnje koji bi inicirali istragu povodom smrti njihovog sina Zvonimira Čabrajića, koji je umro u Kazneno-popravnom zavodu Zenica (u daljnjem tekstu: KPZ), a o kojoj su obaviješteni dopisom KTA-466/06, od 26. decembra 2006. godine. Apelanti su u dopuni apelacije od 18. juna 2008. godine tražili da im Ustavni sud „nakon što utvrdi kršenje ljudskih prava odredi i novčanu naknadu“.

2. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

3. Sin apelanata, Zvonimir Čabrajić, pravosnažnom presudom je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina i upućen na izdržavanje kazne u KPZ.

4. Sinu apelanata je pozlilo 12. novembra 2006 godine pa je oko 23,00 sata iz KPZ prebačen u Kantonalnu bolnicu Zenica - služba urgentne medicine (u daljnjem tekstu: bolnica). Prema nalazu iz bolnice, nakon zbrinjavanja, sin apelanata je pušten sa dijagnozom overdosis narcomania - predoziranje narkoticima. Sin apelanta je pronađen mrtav u KPZ oko 4,00 sata 13. novembra 2006. godine u prostoriji koju nazivaju „medicinska soba“, paviljon II, soba broj 32 sa video nadzorom, drvenim vratima i zidovima koji su obloženi gumom radi sprečavanja ozljeđivanja zatvorenika.

5. Tužilaštvo je poslalo apelantima dopis broj KTA-466/06 od 26. decembra 2006. godine u kojem je obavijestilo apelante da je nakon provedenog postupka utvrđeno da je njihov sin umro od edema pluća koji je nastao «kao posljedica peroralnog konzumiranja heroinske smjese». U dopisu tužilaštvo je navelo da je izvršen vanjski pregled i obdukcija leša od strane vještaka patologa, te da je vještak konstatovao da je smrt nastupila zbog akutnog otoka oba plućna krila. Medicinski fakultet u Zagrebu je izvršio hemijsko - toksikološku analizu i dostavio nalaz i mišljenje iz kojeg slijedi da je smrt Zvonimira Čabrajića posljedica peroralnog konzumiranja heroinske smjese. Prema mišljenju tužilaštva svi prikupljeni dokazi potvrdili su prvobitnu dijagnozu doktorice iz bolnice. Tužilaštvo je navelo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da smrt apelanta «nije posljedica izvršenja krivičnog djela ili krivice neke druge osobe, pa iz tog razloga nema osnova sumnje koji bi inicirali provođenje istrage».

6. Tužilaštvo je poslalo dopis apelantima broj KTA-446/06 od 26. januara 2007. godine, a u vezi njihovog zahtjeva da im tužilaštvo dostavi određene dokumente i dokaze prikupljene u konkretnom predmetu povodom smrti njihovog sina. U dopisu je navedeno da nije praksa tužilaštva da dostavlja dokaze, ali da svakodnevno mogu izvršiti uvid u predmetni spis. Takođe, u dopisu je navedeno da je, suprotno praksi, apelantima dostavljen određeni materijal. Tužilaštvo je navelo da kada se donose negativne odluke-da se neće provoditi istraga, jer prikupljeni dokazi ne ukazuju da je smrt nastupila kao posljedica krivičnog djela, predmet se izlaže na kolegiju tužilaca ili direktno Glavnom tužiocu, tako da odluku nikada ne donosi sam tužilac. U dopisu je navedeno da iz provedenih vještačenja slijedi da je uzrok smrti sina apelanta uzimanje heroinske mase, „a ne posljedica neadekvatnog liječenja, kakvog fizičkog zlostavljanja ili kakvog drugog razloga.“. U dopisu tužilaštva je takođe navedeno: „Napominjem da sam od vještaka izričito tražila da obrate pažnju prilikom vještačenja da li je pokojnom Zvonimiru Čabrajiću pružena adekvatna liječnička pomoć“ .

7. Apelanti su dopisom od 8. februara 2007. godine (a u vezi sa dopisima tužilaštva od 26. decembra 2006. godine i 26. januara 2007. godine) zatražili od tužilaštva da im se dostavi još dokumenata u vezi sa istragom.

8. Apelanti se žale na povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na zabranu nehumanog tretmana i mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, prava na pristup sudu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek zagarantovanog članom 13. Evropske konvencije. Apelanti osporavaju „službeni zaključak“ da je smrt nastupila kao posljedica predoziranja. Naime, apelanti ističu da je njihov sin odveden u bolnicu gdje je „bolest prepoznata“ pa su trebali biti «prepoznati i ostali mogući simptomi komplikacija». Apelanti sumnjaju da je njihov sin ostavljen bez medicinske brige zbog krivičnog djela koje je on izvršio. Apelanti navode da je njihov sin trebao biti zadržan u bolnici pod kontrolom ljekara specijaliste. Nadalje, apelanti navode da je umjesto toga njihov sin prebačen u KPZ bez adekvatne medicinske njege i bez pružanja ordinarne terapije, pa i pored upozorenja ljekara da bi se njegovo stanje moglo pogoršati, nakon što se stanje pogoršalo nije vraćen u bolnicu nego je smješten u „medicinsku sobu“. I pored video nadzora koji ova soba ima apelanti navode da njihovom sinu niko nije pomogao već je «umirao u mukama, gušeći se i pronađen je tek kada je već bio mrtav».

9. Nadalje, apelanti ističu da ozbiljno sumnjaju da je njihov sin bio fizički maltretiran, a u prilog toj tvrdnji navode izjavu jednog od zatvorenika koja nikada nije ispitana. Nadalje, apelanti navode da se tužilaštvo bavilo predmetnim događajem „u formi pojedinačnih istražnih radnji“ što nikako ne udovoljava standardima koje je trebalo u ovoj situaciji provesti. S tim u vezi apelanti ističu da je sudsko-medicinski aspekt sveden na vršenje obdukcije koji je proveo specijalista patolog, a ne specijalista sudske medicine (dakle lice bez odgovarajuće spreme), a njihov prijedlog da se vještačenje provjeri nezavisnoj stručnoj ustanovi nije usvojen, pa su se apelanti sami obratili Institutu u Sarajevu. Apelanti naročito navode da Institutu u Sarajevu „priložena dokumentacija nije bila dovoljna za davanje mišljenja“, dok je tužilaštvu bila dovoljna za odluku da se ne provodi istraga. Osim toga apelanti navode da je nije na pouzdan način utvrđeno postoje li ili ne video snimci iz KPZ. Nadalje, apelanti navode da službena lica Ministarstva unutrašnjih poslova nisu mogla odmah ući u KPZ dok nije formirana uviđajna ekipa, a što je trajalo oko 90 minuta. Apelanti navode da je nadležni tužitelj izdao određene naloge (na šta je ovlašten u skladu sa u zakonskim odredbama) ali da nije rukovodio i lično učestvovao što dovodi u pitanje cjelishodnost istrage. Nadalje, apelanti se žale da nije ispitano od kuda je i kako droga došla u KPZ, kao ni to da li je njihovom sinu pružena adekvatna medicinska pomoć.

10. Takođe, apelanti navode da izjava jednog od zatvorenika koji je tvrdio da zna činjenice od ključnog značaja za predmet, a koje niko nije ispitao, kao i informacija da su njihovog sina fizički maltretirali navodi i na sumnju da je došlo do povrede člana 3. Evropske konvencije. Osim toga apelanti navode da je postupak okončan „pismom“ tužilaštva od 26. decembra 2006. godine koje nema nikakvu formu, pa smatraju da je došlo do povrede člana 13, Evropske konvencije, odnosno da za njih ne postoji pravni lijek. Takođe, apelanti navode da su cijelo vrijeme u neravnopravnom položaju u odnosu na pristup činjenicama i dokazima u postupku, zbog čega smatraju da je došlo do povrede člana 6. Evropske konvencije.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 3. Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;

13. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

14. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je zaključak tužilaštva da se ne provodi istraga jer je isti, po navodima apelanata, preuranjen i zasnovan na pogrešnoj i „ciljano sprovedenoj istrazi čiji je rezultat bio unaprijed određen“. Apelanti smatraju da je smrt njihovog sina posljedica nehumanog tretmana i ponižavajućeg postupka nadležnih organa.

15. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju „procedura“ oko istrage okolnosti pod kojima se desila smrt sina apelanta završila odlukom tužilaštva da nema elemenata za provođenje istrage jer smrt nije posljedica niti krivičnog djela niti krivice nekog lica. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su o odluci tužilaštva da se neće provoditi istraga apelanti obaviješteni dopisom tužilaštva KTA-446/06, od 26. decembra 2006. godine, uz koji im je dostavljena i ostala prateća dokumentacija o poduzetim radnjama radi istrage smrti njihovog sina, a koja je uticala na ovakav zaključak tužilaštva.

16. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke, koja predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Ustavni sud primjećuje da u koonkretnom slučaju apelant nije došao do „odluke“ u formalno-pravnom smislu, jer je tužilaštvo odlučilo da ne procesuira predmet, odnosno da neće provesti istragu. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je upravo odluka tužilaštva o neprovođenju istrage predmet osporavanja apelacijom. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da mi jedini adekvatni lijek za situaciju na koju se apelanti žalbe bila djelotvorna istraga, odnosno pokretanje postupka radi rasvjetljavanja okolnosti pod kojima se smrt sina apelanta desila, jer ne postoji drugi djelotvorni pravni lijek u domaćem zakonodavstvu da se to ispita.

17. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva i na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tesktu: Evropski sud) koji je naveo da svrha roka koji je dat za podnošenje apelacije pred Evropskim sudom da se održi razumna pravna izvjesnost i da se u razumnom roku ispitaju predmeti koji pokreću pitanje iz Evropske konvencije. Nadalje, Evropski sud je naveo da kompatibilnost državne odluke sa Evropskom konvencijom može preispitati u vezi sa djelima „činjenja i nečinjenja“ države. Nadalje, Evropski sud je naveo da rok kada nema „konačne odluke“ se pokreće od dana kada je apelant zaista „pogođen“ datom mjerom.

18. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud primjećuje da su apelanti za situaciju koja otvara pitanja iz apelacije saznali kada im je dostavljen dopis tužilaštva da nema osnova sumnje koji bi inicirali provođenje istrage povodom smrti njihovog sina, pa je premet tužilaštva okončan službenom zabilješkom broj KTA-466/06, od 26. decembra 2006. godine. Naknadno, tužilaštvo je opet dopisom od 26. januara 2007. godine obavijestilo apelante o „negativnoj odluci“, odnosno da neće provoditi istragu, a što su apelanti primili nepoznatog datuma, ali u svakom slučaju prije 8. februara 2007. godine.

19. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je situacija koji apelanti osporavaju i protiv koje nisu imali djelotvorni lijek po domaćem zakonu nastala 26. decembra 2006. godine, a dopis kojim im je to saopšteno im je uručen nepoznatog datuma, ali prije 8. februara 2007. godine, a apelacija je podnesena 26. marta 2008. godine, dakle van roka od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud primjećuje tešku situaciju apelanta koja je nastala zbog smrti njihovog sina i da okolnosti pod kojima se smrt desila mogu izazivati sumnju u odluku tužilaštva. S druge strane, Ustavni sud mora da cijeni i „pravnu izvjesnost“, kao i da protek vremena utiče i na utvrđivanje činjenica u predmetu. S obzirom na navedeno proizlazi da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti obaviješteni da se neće provoditi istraga.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-929/08 (D. Č. i N. Č.) | Sudska praksa | Aktio