Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1009/08 (E. Đ.)
Odluka donesena 10. 11. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 195
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-1009/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1009/08, rješavajući apelaciju E. Đ , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2 i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E. Đ. podnesena protiv zaključka Općinskog suda u Sarajevu, broj 065-0-I-07-001556 od 30. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. E. Đ. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 31. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv zaključka Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 065-0-I-07-001556 od 30. januara 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru, broj P.570/03-II od 14. decembra 2004. godine obavezana je Federacije Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime plate za februara 2001. godine isplati iznos od 753,00 KM i za mjesec mart 2001. godine iznos od 753,00 KM, te na ime regresa za godišnji odmor za 2001. godinu iznos od 527,10 KM i za 2002. godinu iznos od 487,85 KM zajedno sa zateznom kamatom na dosuđene iznose plata i regresa u visini od 18% počev od 1. juna 2001. godine i dospijeća svakog mjesečnog iznosa plate i regresa, pa do 6. decembra 2001. godine, a od 7. decembra 2001. godine, pa do isplate kamatu od 12% (mjesečni iznosi plate i regresa dospijevaju do 30. u mjesecu za prethodni mjesec). Ujedno odbijen je apelantov zahtjev kojim je tražio isplatu naknade za regresa za 2000. godinu. Istom presudom tužena je obavezana da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 924,00 KM zajedno sa kamatom od 12% počev od dana donošenja presude pa do isplate.
3. Presudom Kantonalanog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud),broj 007-0-Gž.-
06-001179 od 17. januara 2007. godine djelimično je uvažena žalba tužene i osporena prvostepena presuda preinačena u odnosu na početak toka zakonskih zateznih kamata, tako da ove kamate teku od 18. septembra 2003. godine, dakle, od dana podnošenja tužbe, pa do isplate. U ostalom dijelu odbijene su u cjelosti kao neosnovane žalbe tužene i apelanta i osporena prvostepena presuda je potvrđena.
4. Postupajući po prijedlogu apelanta za prinudno izvršenje navedene presude Općinski sud je donio rješenje o izvršenju, broj 065-0-I-07-001556 od 19. aprila 2007. godine kojim je dozvoljeno predloženo izvršenje. Istim rješenjem troškovi izvršenja nisu precizirani.
5. Podneskom od 27. aprila 2007. godine apelant je obavijestio sud da rješenjem o izvršenju nisu obuhvaćeni troškovi izvršenja koji se odnose na sastav prijedloga za izvršenje.
6. Rješenjem Općinskog suda, broj 065-0-I-07-001556 od 4. maja 2007. godine ispravljeno je rješenje o izvršenju ovog suda od 19. aprila 2007. godine u dijelu koji se odnosi na troškove izvršenja i isti su određeni u iznosu od 285,00 KM. U preostalom dijelu rješenje je ostalo neizmijenjeno. U obrzloženju rješenjenja je navedeno da je uvidom u spis utvrđeno da, prilikom izrade rješenje o izvršenju, omaškom nije upisan iznos koji se odnosi na troškove apelanta, te kako se radi o očiglednoj pogrešci u pisanju, ovaj sud je primjenom odredbe člana 195. Zakona o izvršnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06 i 39/09; u daljnjem tekstu: ZIP), a u vezi sa odredbom člana 21. ZIP, odlučio kao u dispozitivu rješenja.
7. Prema stanju spisa, Općinski sud je dana 10. maja 2007. godine rješenje o izvršenju, broj 065-
0-I-07-001556 od 4. maja 2007. godine dostavio Uni Credit Zagrebačkoj banci (u daljnjem tekstu: Banka).
8. Podneskom Banke, broj 09-3-4316-2/07 od 12. septembra 2007. godine od Općinskog suda je zatražena informacija u vezi sa datumom izvršnosti odluke na temelju koje je određeno izvršenje.
9. Dopisom Banke upućenim Općinskom sudu, broj 09-3-488/08-1 od 18. januara 2008. godine ovaj sud je informisan da je predloženo rješenje o izvršenju u cjelosti izvršeno. U svom dopisu Banka je pojasnila da je ukupan iznos od 4. 673,36 KM, koji predstavlja glavnicu sa pripadajućim kamatama i troškovima izvršenja, prebacila sa računa tužene na račun apelanta. Banka je još istakla da je 28. novembra 2007. godine pristupila izvršenju rješenja u iznosu 4.398,07 KM, međutim zbog tehničke greške koja je ispravljena 9. januara 2007. godine, na račun apelanta je prebačen dodatni iznos od 275,29 KM čime je rješenje u cjelosti izvršeno.
10. Općinski sud je nakon toga donio zaključak, broj 065-0-I-07-001556 od 30. januara 2008. godine kojim je konstatovano da je izvršenje određeno rješenjem ovog suda istog broja od 19. aprila 2007. godine provedeno u dijelu u kojem je određeno, namirenjem apelanta na novačnim sredstvima tužene na račun kod Banke, čime je izvršni postupak okončan. U obrazloženju je navedeno da je podneskom Banke od 25. janaura 2008. godine ovaj sud utvrdio da je dug izmiren shodno rješenju o izvršenju od 19. aprila 2007. godine, te je uz primjenu odredbe člana 11. stav 3. ZIP zaključeno kao u izreci. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da isti protiv ovog zaključka nije dozvoljen.
11. Apelant se žali da je osporenim zaključkom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnom ponašanju «drugostepenog» suda kao i kršenju prava na pristup sudu obzirom da nije mogao uložiti prigovor protiv osporenog zaključka. Prema mišljenju apelanta Općinski sud nije u cjelosti proveo svoju odluku niti je «izvršenikov dužnik» u cjelosti postupio po rješenju ovog suda. Apelant smatra da «apelantov dužnik» nije obračunao kamatu shodno Zakonu o visini stope zatezne kamate, već je primijenio odredbe Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH. Apelant dalje ističe da je Općinski sud bio dužan naložiti «izvršenikovom dužniku» da u cjelosti provede odluku ovog suda. Zbog takvog postupaja apelant je ostao uskraćen za iznos od 652,97 KM na ime neisplaćenih kamata.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U konkretnom slučaju apelant se žali na zaključak Općinskog suda kojim je konstatovano da je postupak izvršenja okončan, odnosno na proizvoljno postupanje Općinskog suda koji nije preduzeo ništa kako bi se rješenje o izvršenju u cjelosti realiziralo, pa smatra da je takvim postupanjem uskraćen za iznos kamate od 652,97 KM. Apelant se žali i na uskraćivanje prava na pristup sudu odnosno na nemogućnost podnošenja prigovora drugostepnom sudu protiv zaključka. Ustavni sud, kao prvo, treba da odgovori na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv u predmetnom slučaju. U vezi sa navedenim Ustavni sud zapaža da je u predmetnom slučaju člana 6. stav 1. može primijeniti jer se radi o postupku izvršenja sudske odluke.
15. U vezi sa navodima apelanta da je «apelantov dužnik» izmijenio izvršnu ispravu, a da «izvršenikov dužnik» nije u cjelosti izvršio rješenje, odnosno nije obračunao kamatu, u skladu sa izvršnom ispravom, Ustavni sud primjećuje da je, zapravo, nejasno na koga apelant pri tome misli, da li misli na izvršenika, tuženu, odnosno Banku, pa je iz ovih navoda teško zaključiti koga apelant smatra odgovornim. Ustavni sud smatra da je postupak izvršenja u odnosu na postupanje Općinskog suda sproveden u potpunosti prema odredbama ZIP-a. Dakle, Općinski sud je, nakon ispravke rješenje o dozvoli predloženog izvršenja isti, u zakonom propisanom roku od osam dana, proslijedio Banci na realizaciju i provođenje. Ustavni sud dalje zapaža da je Općinski sud nakon što ga je Banka obavijestila da je postupak izvršenja u cjelosti završen, u skladu sa odredbom člana 64. ZIP, donio zaključak kojim je navedeno i konstatovano. U odnosu na navode apelacije da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer nije doizvoljena žalba protiv zaključka kojim je utvrđeno da je postupak izvršenja okončan, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 175. ZIP po kojoj banka koja ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju i drugim sudskim nalozima odgovara za štetu prouzrokovanu tražiocu izvršenja po općim pravilima o naknadi štete. Dakle, u skladu sa citiranom odredbom ZIP-a, obzirom da banka realizira izvršenje i obračunava kamate, apelant je imao na raspolaganju pravni lijek, odnosno mogućnost da u postupku protiv Banke zatraži isplatu naknade štete za iznos za koji smatra da mu nije isplaćen. Ustavni sud na osnovu navedenog smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno članom članom 6. stav 1. Evropske konvencije koji je iznesen u predhodnim stavovima ove odluke, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode apelanta u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant osim paušalnih navoda nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva. Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovih prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović