Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1119/08 (V. N.-H.)

Odluka donesena 10. 11. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zamjena nekretnina
  • Ništavost
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1119/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1119/08, rješavajući apelaciju Višnje Nikolić-Hodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Višnje Nikolić-Hodžić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000085 od 15. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Višnja Nikolić-Hodžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Aleksandrovca, Republika Srbija, koju zastupa Mustafa Salkić, advokat iz Tuzle, podnijela je 11. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000085 od 15. januara 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1368/02 od 22. oktobra 2004. godine utvrđeno je da je ništav ugovor o zamjeni stanova zaključen 27. septembra 1996. godine između Rasima Hodžića, apelanticinog bivšeg supruga, i prvotuženog Smaila Cipurkovića, i to stana koji se nalazi u Tuzli, ulica Ismeta Mujezinovića broj 21, sprat IV, stan broj 15, površine 44 mi stana u Tuzli, ulica Maršala Tita broj 151, ulaz I, sprat III, stan broj 16, površine 21 m , te da ugovor ne proizvodi nikakvo pravno djelovanje. Drugim stavom iste presude utvrđeno je da je ništav ugovor o korištenju stana u Tuzli, ulica Ismeta Mujezinovića broj 21, sprat IV, stan broj 15, površine 44 m , zaključen između prvotuženog Smaila Cipurkovića i drugotuženog Stambenog preduzeća «Tuzla stan» d.o.o. kao pravnog sljednika Zajednice stanovanja Tuzla. U trećem stavu prvostepene presude apelantici i njenoj kćerki Mireli Hodžić je odbijen višak tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se prvotuženi Smail Cipurković iseli iz stana u ulici Ismeta Mujezinovića broj 21, te im stan preda u posjed. Četvrtim stavom je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev prvotuženog-protivtužitelja Smaila Cipurkovića, kojim je tražio da se utvrdi da je Rasim Hodžić, apelanticin bivši suprug, na dobrovoljan i zakonit način izvršio prijenos stanarskog prava. Također je odbijen (stav IV, tačka 2) i protivtužbeni zahtjev prvotuženog-protivtužitelja Smaila Cipurkovića za isplatu novčanog iznosa na ime razlike u kvadraturi od 6.000,00 KM, sa zateznom zakonskom kamatom od 18. septembra 1997. godine pa do isplate, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Petim stavom je prvotuženi-protivtužitelj Smail Cipurković obavezan apelantici i njenoj kćerki naknaditi troškove postupka u iznosu od 3.534,00 KM, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je apelanticin bivši suprug 1983. godine od Zajednice stanovanja u Tuzli dobio na korištenje jednosoban stan u ulici Ismeta Mujezinovića broj 21/IV, stan broj 15, te da je 1. aprila 1984. godine sa Zajednicom stanovanja u Tuzli zaključio Ugovor o korištenju predmetnog stana broj 135/83, odnosno prije zaključenja braka sa apelanticom, 11. aprila 1986. godine. Također je uvidom u Izvod iz matične knjige umrlih, koji je izdao matični ured u Tuzli, broj 10/13-2-26105 od 2. juna 2003. godine utvrđeno da je apelanticin bivši suprug umro 3. septembra 1999. godine. Dalje je na osnovu izvedenih dokaza na glavnoj raspravi nespornim utvrđeno da je Rasim Hodžić kao apelanticin bivši suprug (brak je razveden 27. februara 1995. godine) zaključio ugovor o zamjeni stana sa prvotuženim Smailom Cipurkovićem 27. septembra 1996. godine, te su apelanticin bivši suprug i prvotuženi Smail Cipurković zaključili i ugovore o korištenju zamijenjenih stanova 30. septembra 1996. godine i to: Ugovor broj 386/96, zaključen između drugotuženog i apelanticinog bivšeg supruga, i Ugovor broj 387/96, zaključen između drugotuženog i prvotuženog Smaila Cipurkovića, te je, također, utvrđeno da je prvotuženi Smail Cipurković isplatio apelanticinom bivšem suprugu iznos od 6.000,00 KM na ime razlike u kvadraturi zamijenjenih stanova. Prvotuženi Smail Cipurković je zajedno sa svojom suprugom zaključio Ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo sa Općinom Tuzla broj 23-433/99 od 19. januara 2000. godine, koji je nakon toga ovjeren i upisan u knjigu položenih ugovora, što proizlazi iz uvida u izvod KPU broj 131/2000. Dalje, ugovorom o poklonu od 2. marta 2000. godine prvotuženi Smail Cipurković je prenio pravo vlasništva na predmetnom stanu na svoju kćerku Fikretu Ćosić. Ugovor o poklonu je 10. marta 2000. godine ovjeren pod brojem OV. 2110/2000, a na osnovu čega je Fikreta Ćosić i uknjižena kao vlasnik 1/1, što proizlazi iz izvoda KPU broj 206/2000 od 27. marta 2000. godine. Naime, prvostepeni sud je u obrazloženju istakao da je ugovor o zamjeni stanova ništav jer je zaključen suprotno odredbi člana

32. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO) s obzirom na činjenicu da apelantica nije dala svoju saglasnost za zamjenu stana. Sud je, dalje, konstatirao da se apelantica i njena kćerka imaju smatrati izbjeglicama pa, prema tome, imaju pravo na povrat svog stana, na osnovu odredbe člana 18b. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), iz čega proizlazi da je ugovor o zamjeni apsolutno ništav na osnovu odredbe člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene, odnosno odredbe člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa je slijedom navedenog ništav i Ugovor o korištenju stana broj 387/96 od 30. septembra 1996. godine, zaključen između prvotuženog Smaila Cipurkovića i drugotuženog. S obzirom na činjenicu da se u posjedu predmetnog stana u ulici Ismeta Mujezinovića ne nalazi prvotuženi Smail Cipurković nego njegova kćerka Fikreta Ćosić, sud je odbio kao neosnovan zahtjev apelantice i njene kćerke o predaji stana u posjed.

4. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1764/04 od 18. oktobra 2005. godine žalba prvotuženog Smaila Cipurkovića je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u odnosu na drugotužiteljicu, odnosno apelanticinu kćerku Mirelu Hodžić, u dosuđujućem dijelu sadržanom u st. I, II, i V izreke tako da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, dok je u odnosu na apelanticu prvostepena presuda preinačena u odbijajućem dijelu sadržanom u stavu IV tačka 2. izreke kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, sadržanog u stavu V izreke prvostepene presude, tako da je usvojen eventualni protivtužbeni zahtjev prvotuženog-protivtužitelja Smaila Cipurkovića, te je apelantica obavezana da mu isplati iznos od 6.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. aprila 2004. godine pa do konačne isplate, a troškovi postupka su dosuđeni u iznosu od 2.524,50 KM, umjesto ranije dosuđenih 3.534,00 KM.

5. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da drugotužiteljica nije aktivno legitimirana strana za postavljeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti jer je do trajnog napuštanja stana bila član porodičnog domaćinstva, zbog čega je u odnosu na nju prvostepeni sud trebao odbiti usvojeni zahtjev stavom I i II prvostepene presude, prvenstveno jer ona nije ni sunosilac stanarskog prava pa nije ni pasivno legitimirana u odnosu na protivtužbeni zahtjev. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je odbio postavljeni protivtužbeni zahtjev prvotuženog-protivtužitelja Smaila Cipurkovića za povrat iznosa od 6.000,00 KM na ime razlike u kvadraturi, a s obzirom na činjenicu da je apelantica kao sunosilac stanarskog prava pasivno legitimirana za takav zahtjev, koji sud nije trebao odbiti jer apelantica nije istaknula prigovor neispunjenja ugovora (član 122. ZOO-a).

6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000085 od 15. januara 2008. godine revizija prvotuženog Smaila Cipurkovića je uvažena i presude redovnih sudova preinačene na način da su tužbeni zahtjevi u odnosu na apelanticu odbijeni u cijelosti. Istom presudom određeno je da svaka stranka sama snosi svoje troškove postupka, dok je revizija u odnosu na protivtužbeni zahtjev prvotuženog Smaila Cipurkovića odbačena u smislu člana 247. stav 2. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP).

7. U obrazloženju presude se ističe da je primjenom odredbe člana 32. st. 1. i 3. ZOSO-a propisano da nosilac stanarskog prava može izvršiti zamjenu stana, a da iz navedenog proizlazi da sunosilac stanarskog prava, konkretno apelantica, u takvim pravnim radnjama nema nikakvog učešća. Za zamjenu stanova potrebna je pismena saglasnost davalaca tih stanova na korištenje, koja se traži podnošenjem ugovora o zamjeni stanova davaocima stanova na korištenje. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, Vrhovni sud je zaključio da je drugi bračni drug sunosilac stanarskog prava jer se u zakonu upotrebljava izraz «nosilac», a ne «nosioci» stanarskog prava. Istaknuto je da Zakon o stambenim odnosima ne predviđa da bračni drug kao sunosilac stanarskog prava treba potpisati ugovor o zamjeni stana jer je na to ovlašten samo nosilac stanarskog prava u smislu odredbe člana 32. st. 1. i 3. i člana 19. stav 1. ZOSO-a. Također je naglašeno da se odredbom člana 2. Zakona o napuštenim stanovima napuštenim stanom smatra stan koji su nosilac i članovi njegovog porodičnog domaćinstva, koji zajedno i trajno žive, napustili i privremeno prestali da ga koriste. S obzirom na navedeno, redovni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo jer sporni stan nikako nije mogao spadati u kategoriju napuštenog budući da je Rasim Hodžić kao nosilac stanarskog prava cijelo vrijeme sve do 1996. godine bio u stanu. Također, Vrhovni sud ukazuje na pogrešan stav redovnih sudova i naglašava da je sporni ugovor o zamjeni zaključio jedan nosilac stanarskog prava sa drugim nosiocem, uz pribavljanje pismene saglasnosti davalaca tih stanova, što znači da ne postoji ništavost ugovora jer sam ugovor nije protivan zakonu u smislu člana 103. stav 1. ZOO-a. S obzirom na to da apelantica i njena kćerka nisu podnijele reviziju u odnosu na dosuđujući dio protivtužbenog zahtjeva, a prvotuženi Smail Cipurković nema pravni interes za pobijanje ovog dijela drugostepene presude, te s obzirom na vrijednost spora po protivtužbenom zahtjevu a koji je ispod dozvoljenog, u smislu člana 237. stav 2. ZPP, revizija je u odnosu na protivtužbeni zahtjev odbačena kao nedopuštena i to primjenom člana 247. stav 2. ZPP.

8. Iz navoda apelacije i priložene dokumentacije u spisu proizlazi da apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), što se ogleda u tome da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, te posebno naglašava povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju navodeći da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da sporni ugovor o zamjeni stanova nije ništav i da je zaključen u skladu sa članom 32. ZOSO-a, te smatra da je prvenstveno i ona trebala dati saglasnost za zamjenu stana i da njen suprug nije mogao zamijeniti stan bez njene pismene saglasnosti, a da je iz svega navedenog vidljivo da je sporni ugovor ništav u skladu sa odredbama člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, suprotno zaključku Vrhovnog suda.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

a) Pravo na pravično suđenje

12. Budući da iz navoda apelacije proizlazi da apelantica povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i to član 32. ZOSO-a, te da se istovremeno stan koji je bio predmetom zamjene ne može smatrati napuštenim u smislu člana 19. stav

2. Zakona o napuštenim stanovima, odnosno da iz zakonskih odredaba ne proizlazi da je za zamjenu stana bila potrebna i apelanticina suglasnost, utvrđeno je da predmetni ugovor nije ništav. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud primjećuje da je predmet konkretnog spora bilo pitanje ništavosti ugovora o zamjeni stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj presudi jasno i nedvosmisleno obrazložio da, prema odredbama ZOSO-a, nije postojala obaveza da apelanticin bivši suprug dobije izričitu apelanticinu pismenu saglasnost za zamjenu stana na kojem je bio nosilac stanarskog prava prije nego je stupio u bračnu zajednicu sa apelanticom. Također, Vrhovni sud je uzeo u obzir i odredbu člana 103. ZOO-a, kojom je propisano da je «ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo», ali je utvrdio da se u konkretnom slučaju ne radi o takvom ugovoru, o čemu je dao jasno obrazloženje. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, osim što je apelantica nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

b) Pravo na imovinu

14. Dalje, apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelantica posebno ne obrazlaže, već se njeni navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim navodima koje je istakla pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, ako ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1119/08 (V. N.-H.) | Sudska praksa | Aktio