Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1147/08 (O. M. i S. M.)
Odluka donesena 10. 11. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1147/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1147/08, rješavajući apelaciju Osmana Mulaosmanovića i Saliha Mulaosmanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Osmana Mulaosmanovića i Saliha Mulaosmanovića, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-000099 od 13.
februara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Osman Mulaosmanović i Salih Mulaosmanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Amir Omerćehajić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 15. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-000099 od 13. februara 2008. godine,
2. Tužitelji, apelanti Osman Mulaosmanović i Ahmed Mulaosmanović (pravni prednik apelanta Saliha Osmanovića), podnijeli su 16. decembra 2005. godine tužbu Općinskom sudu protiv Mirsada i Nermine Đapo (u daljnjem tekstu: tuženi) radi smetanja posjeda. U tužbi navode da je njihova majka Zarifa Mulaosmanović (koja je umrla 24. maja 2005. godine) bila vlasnica stana u Tuzli, u Ulici Albina Herljevića broj 5 (u daljnjem tekstu: sporni stan).
3. Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je u ponovnom postupku Rješenjem broj 032-0-P-07-000-237 od 9. novembra 2007. godine utvrdio da su tuženi smetali apelante u mirnom posjedu spornog stana tako što su neovlašteno izvršili radove u stanu 10. decembra 2005. godine, a nakon toga 15. decembra 2005. godine i uselili u stan te počeli da stanuju u njemu, bez ikakvog obavještenja tužitelja ili valjanog pravnog osnova, na koji način su onemogućili tužitelje u korištenju stana, pa je tuženim naloženo da odmah po prijemu ovog rješenja uspostave ranije posjedovno stanje tako što će iseliti iz stana i njegove ključeve predati tužiteljima o svom trošku, a ubuduće se kloniti ovakvog ili sličnog smetanja pod prijetnjom prinudnog izvršenja, novčane kazne i ostalih zakonskih posljedica. Istom presudom sud je obavezao tužene da tužiteljima naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.400,00 KM.
4. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza kao nesporno utvrdio da je faktički posjednik i vlasnik spornog stana sve do smrti (24. maja 2005. godine) bila majka tužitelja i njihove sestre Amira Đapo i Zarifa Mulaosmanović. Dok je majka bila živa tužitelji i njihova sestra su imali ključeve od spornog stana, kao i Zumra Fidahić, žena koja se brinula o njihovoj majci i pomagala joj. Općinski sud je dalje utvrdio da su tuženi, nakon što su izvršili određene radove u stanu 10. decembra 2005. godine u njega uselili 15. decembra 2005. godine, a da im je ključeve dala kćerka vlasnice stana Amira Đapo, majka tuženog Mirsada Đape. Također, utvrđeno je da među parničnim strankama nije sporno da je majka tužitelja, a nena prvotuženoga, kao vlasnica spornog stana, pred svjedocima 15. januara 2005. godine raspolagala predmetnim stanom u korist svog unuka Mirsada Đape zajedno s pokretnim stvarima koje se budu nalazile u stanu u momentu njene smrti, tako da je ostavinski postupak, koji su tužitelji pokrenuli nakon smrti vlasnice stana, prekinut a tužitelji su kao zakonski nasljednici upućeni da protiv testamentarnog nasljednika pokrenu parnični postupak radi osporavanja sačinjenog pismenog testamenta i osporavanja ugovora o doživotnom izdržavanju. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da kako su tuženi u sporni stan uselili bez odobrenja apelanata, po ocjeni suda došlo je do smetanja posjeda apelanata od strane tuženih, jer u konkretnom slučaju postoji „skupno“ vlasništvo između zakonskih nasljednika i testamentarnog nasljednika, odnosno suposjed na spornom stanu koji je apelantima oduzet od strane tuženih useljenjem u sporni stan. Takođe, Općinski sud cijeni da je kod tuženih postojala svijest da useljenjem mijenjaju posjedovno stanje na spornom stanu i na takav način apelantima onemogućavaju vršenje faktičke vlasti na navedenom stanu, pa je postupajući prema odredbi čl. 78., 80., 82. i 85. Zakona o vlasničko pravnim odnosima („Službene novine FBiH“, broj 6/98, u daljnjem tekstu: ZOVPO) odlučeno kao u izreci rješenja.
5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-000099 od 13. februara 2008. godine žalba tuženih je uvažena i prvostepeno rješenje je preinačeno, tako što je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan. Istim rješenjem naloženo je tužiteljima da tuženim naknade troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.206, 00 KM.
6. Kantonalni sud je na temelju uvida u spis predmeta prvostepenog suda i postupajući prema odredbi člana 80. ZOVPO, kojim je propisano da posjednik ima pravo na zaštitu od protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda, i odredbi člana 83. stav 1. istog zakona kojom je propisano da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od uticaja prava na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika, zaključio da je žalba tuženih osnovana. Kantonalni sud smatra da je u konkretnom postupku bilo važno utvrditi da su tuženi učinili radnje koje, po navodima tužitelja, predstavljaju čin smetanja posjeda, odnosno izvršili određene radove u spornom stanu a nakon toga i uselili u isti, odnosno da li su tužitelji do navedenog datuma (10. i 15. decembra 2005. godina) bili u zadnjem mirnom i faktičkom posjedu spornog stana. Kantonalni sud je utvrdio da su apelanti bili u posjedu predmetnog stana (na način što su u njega nakon majčine smrti nekoliko puta navratili i što su imali ključeve stana) do sredine jula 2005. godine, kada su na ulaznim vratima stana roditelja prvotuženog zamijenili bravu, nakon čega apelanti više u stan nisu dolazili niti su bili u posjedu zamjenjenog ključa od stana. Prema tome, budući da apelanti u času smatanja dana 10. decembra 2005. godine i dana 15. decembra 2005. godine više nisu bili u posjedu spornog stana, oni nemaju ni pravo na posjedovnu zaštitu o kojoj govore odredbe čl. 80., 82. i 83. ZOVPO. Kantonalni sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja i u skladu sa navedenim odredbama ZOVPO zaključio da će se u parničnom postupku, koji su tužitelji pokrenili protiv tuženog Mirsada Đape radi poništavanja testamenta, odlučiti koja od stranaka ima pravo na sporni stan. Stoga, Kantonalni sud je postupajući prema odredbi člana 235. tačka 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) žalbu tuženih uvažio i prvostepeno rješenje preinačio, a tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan. Takođe, primjenom odredbe člana 397. stav 2. u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP preinačena je i odluka o troškovima parničnog postupka tako što su tužitelji obavezani da tuženim naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 2.106,00 KM.
7. Apelanti se žale da im je osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelanti u apelaciji navode hronologiju postupanja pravostepenog i drugostepenog suda u konkretnom slučaju. Žale se da je drugostepeni sud proizvoljno primjenio materijalno pravo, konkretno odredbe ZOVPO. Ističu da se u ovoj pravnoj stvari raspravljalo o smetanju posjeda, koji postupak isključuje raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete slijedom člana 425. ZPP. Tvrde da su zajedno sa ostalim zakonskim nasljednicima nakon smrti vlasnice stana kao ostavitelja svi postali suposjednici na spornom stanu, odnosno da su tada stekli i faktičku vlast na istom na temelju člana 78. ZOVPO, a da je čin smetanja posjeda nastupio kada su tuženi promjenili bravu na vratima stana, čime je tužiteljima onemogućen pristup stanu, a tuženi za sebe preuzimaju ekskluzivno pravo koriištenja istog.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi navoda apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo, odredbe ZOVPO, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporenog rješenja dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović