Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1155/08 (M. K. iz Brčkog i „Seafooud Co“ d.o.o. Brčko)

Odluka donesena 10. 11. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1155/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1155/08, rješavajući apelaciju Muhameda Kurtića i „Seafooud Co“ d.o.o. Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Kurtića i „Seafooud Co“ d.o.o. Brčko, podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-07-000532 od 26. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 096-0-P-06-000123 od 1.

novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muhamed Kurtić iz Brčkog i „Seafooud Co“ d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu:

apelanti), podnijeli su, 16. aprila 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-07-000532 od 26. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-P-06-000123 od 1. novembra 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 096-0-P-06-000123 od 1. novembra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj 097-0-Gž-07-000532 od 26. decembra 2007. godine (stavom I.) odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata koji glasi: utvrđuje se da je apelant Muhamed Kurtić sunositelj prava građenja na nekretnini označenoj po jedinstvenoj evidenciji nekretnina kao kp. 586, što se u naravi odnosi na površinu od 25.66 m2, koju čine nekretnine pobliže označene izrekom presude a da je apelant „Seafooud Co“ d.o.o. sunositelj prava građenja na nekretnini označenoj na jedinstvenoj evidenciji nekretnina kao kp.586, što se u naravi odnosi na površinu od 51,32 m2, takođe pobliže označene izrekom presude, što je tuženi dužan trpjeti, te apelantima priznati da su sunositelji prava građenja na navdenim idealnim dijelovim, te im dozvoliti da se upišu kao sunositelji prava građenja na navedenim nekretninama. Stavom II. navedene presude odbijen je kao neosnovan drugi dio predmetnog tužbenog zahtjeva apelanata koji glasi: da se tuženi obavezuje da preda u posjed i slobodno raspolaganje apelantu Muhamedu Kurtiću dio nekretnina označenih po jedinstvenoj evidenciji nekretnina kao kp. 586, što u naravi čine nekretnine pobliže označene izrekom ove presude, a apelantu „Seafooud Co“ d.o.o., dio od ove parcele takođe pobliže označene izrekom ove presude. Odbijen je kao neosnovan prijedlog apelanata za usvajanje privremene mjere zabrane otuđenja i opterećenja sporne nekretnine do okončanja parničnog postupka i apelanti su obavezani da tuženom isplate troškove parničnog postupka u iznosu od 1.100,00 KM.

3. Osnovni sud je cijeneći sve provedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi te dovodeći iste u vezu sa tužbenim zahtjevom apelanata od 10. marta 2006. godine podnesenim ovom sudu protiv tuženog Amora Kurtića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja, i postupajući prema odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Brčko Distrikta“ br. 5/00, 1/01 i 6/02, u daljnjem tekstu: ZPP) odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata. Osnovni sud je utvrdio da je parcela broj 6/25 (u dajnjem tekstu: sporna parcela) do 1988 godine bila upisana u zk. ul. broj 3569 k.o. Brčko kao neizgrađeno građevinsko zemljište na kojem su bili upisani kao titulari privremenog prava korištenja apelant Muhamed Kurtić, Mehmedalija, Orhan i Azem Kurtić, sinovi ranijeg vlasnika Mustafe Kutrića od kojeg je predmetno zemljište nacionalizovano. Rješenjem Općinskog zavoda za urbanizam i imovinsko-pravne poslove broj 06/3-475-144/88 od 2. novembra 1988. godine, koje je doneseno po zahtjevu Azema Kurtića u upravnom postupku, utvrđeno je prvenstvo prava korištenja radi građenja Azemu Kurtiću na neizgrađenom građevinskom zemljištu označenom kao k.č. broj 6/25 oranica površine 540 m2, upisane u zk. ul. broj 3569 k.o. Brčko. Utvrđeno je da je na osnovu navedenog rješenja izvršeno u zemljišnim knjigama Osnovnog suda brisanje prava korištenja upisanog na k.č. broj 6/25 u korist apelanta Muhameda Kurtića, Orhana, Azema i Mehmedalije Kurtića sa po ¼ dijela i otpis ove parcele iz zk. ul. broj 3569 k.o. Brčko i upis u novi zk. ul. broj 9473 iste k.o. Darovnim ugovorom, spornu parcelu na kojoj je Azem Kurtić stekao pravo korištenja radi građenja, isti je poklonio svom sinu tuženom (Amor Kurtić), i taj ugovor je proveden u zemljišnim knjigama rješenjem Osnovnog suda broj DN-2287/88 od 7. novembra 1988. godine, o čemu su, kako je navedeno u predmetnom rješenju donesenom u upravnom postupku, obavješteni i apelant Muhamed Kurtić i tuženi, te Orhan i Mehmedalija Kurtić, sa poukom o pravu na žalbu,, koju su mogli izjaviti u roku od 30 dana od dana prijema navedenog rješenja, a koju, kako je ovaj sud utvrdio, isti nisu podnijeli. Na osnovu tog rješenja, tuženi je upisan kao titular prava korištenja radi građenja na spornoj parceli površine 540 m2. Imajući u vidu navedeno, u toku 1988. godine tuženi, odnosno njegov otac, na ovoj parceli je sagradio prizemnu stambenu zgradu sa potkrovljem, na temelju odobrenja za građenje izdato od Opštinskog zavoda za urbanizam i imovinsko-pravne poslove Opštine Brčko broj 06-631-611 od 7. decembra 1988. godine. Osnovni sud je dalje utvrdio da u proteklom periodu tj. od 1988. godine do danas sporna parcela nije mijenjala oblik i površinu u nevedenom zk. ul. i posjedovnom listu, da bi rješenjem Vijeća za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđenje prava na nekretninama broj DN- 01-004-951-1725/06 od 25. januara 2007. godine tuženom bilo priznato pravo građenja na spornoj parceli kao i pravo vlasništva na zgradi površine 96 m2 izgrađenoj na ovoj parceli sve sa 1/1 dijela.

4. Osnovni sud je dalje utvrdio da je navedeni upravni postupak proveden prema tada važećem Zakonu o građevinskom zemljištu („Službeni list SR BiH“ broj 34/86) čije odredbe se primjenjuju na sticanje prava u konkretnoj pravnoj stvari shodno odredbi člana 207. stav 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u Brčko Distriktu („Službeni glasnik Brčko Distrikta“ br. 11/01, 8/03 i 40/04, u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu. Takođe, uvidom u spis predmeta organa uprave utvrđeno je da su stranke u upravnom postupku uključujući i apelante kao učesnici ovog postupka, imali mogućnost da eventualno pobijaju rješenje doneseno u ovom postupku u zakonom predviđenom roku, a što očigledno nisu učinili, pa je svako pozivanje na saglasnost stranaka u upravnom postupku da se formira parcela površine 440 m2, a ne površine 540 m2 i da je predmetna parcela i tada odstupala od regulacionog plana za taj dio grada, kako je u svom nalazu naveo vještak geometar H.H., nebitno za ovaj spor, jer osnov po kojem je tuženi odnosno njegov prednik stekao predmetno pravo na tada građevinski neizgrađenom zemljištu (rješenje organa uprave Općine Brčko od 2. novembra 1988. godine) nije nikad do danas prestalo, i upravo je tim rješenjem određena površina predmetne parcele od 540 m2. Dakle, osnov po kojem je tuženi odnosno njegov prednik-otac stekao predmetno pravo na tada građevinski neizgrađenom zemljištu je pravomoćno rješenje Opštine Brčko od 2. novembra 1988. godine, a način sticanja je upis tog prava na osnovu rješenja Opštinskog suda Brčko broj DN-2287/88 od 7. novembra 1988. godine. Osnovni sud je posebno ukazao da je sporna parcela u vrijeme kada je dodijeljena ocu apelanta bila neizgrađeno građevinsko zemljište, a da je to danas izrađena građevinska parcela, koja sa građevinskim objektom na njoj predstavlja jedinstvo, a kako apelanti priznaju činjenicu da je tuženi vlasnik građevinskog objekta i stoga ne traži suvlasnički dio na njemu, tužbeni zahtjev apelanata nije osnovan. S tim uvezi ovaj sud je takođe ukazao da se pravo građenja ne može zahtjevati na već izgrađenoj parceli, niti to pravo može postojati na idealnom dijelu parcele (nečelo nedjeljivosti stvarnih služnosti), a kako izgrađeno građevinsko zemljište i građevinski objekti na tom zemljištu čine pravno jedinstvo, to apelanti ne mogu tražiti da se na osnovu presude upišu kao sukorisnici prava građenja, bez suvlasništva na stambenom objektu, niti se može tražiti predaja u posjed idealnog dijela sporne parcela, te kako je pravo građenja služnost na tuđem zemljištu, ta se služnost ne može ni utvrđivati bez učešća Brčko Distrikta BiH u ovom postupku, kao vlasnika zemljišta. Osnov za ovakav zahtjev ne može biti „granica urbanističke parcele“, jer se aktom urbanističke regulative ne gubi niti stiče bilo kakvo stvarno pravo na nekretninama za koje su potrebni valjan pravni osnov i način sticanja, a osnov za sticanje tog prava od strane apelanata u toku prvostepenog postupka nije naveden. Prema tome, Osnovni sud je postupajući prema odredbi člana 254. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ br. 5/00, 1/01, 6/02 i 11/05, u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa odredbama čl. 74., 80., 81., 83. stav 2., 206. stav 1., 207. stav 2. i

208. Zakona o vlasništvu i člana 128. Zakona o registru zemljišta i prava na zemljištima Brčko Distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ broj 11/01) odlučio kao u izreci presude. Odluku o troškovima parničnog postupka sud je donio prema odredbi člana 102. stav 1. ZPP.

5. Apelacioni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo kada je donio pobijanu presudu, pa je postupajući prema odredbi člana 295. ZPP žalbu apelanata odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu dok se u obrazloženju pozvao pretežno na razloge iz obrazloženja prvosatepene presude.

6. Apelanti se žale da im je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti povredu navedenih prava vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, konkretno Zakona o vlasništvu. Navode hronologiju postupanja sudova tokom trajnja postupka. Ističu da odredbama Zakona o vlasništvu zakonodavac nije imao namjeru odredbama navedenog zakona propisati da se ne smije dirati u postojeće odnose vlasnika tužbom, odnosno presudom na osnovu tužbe. Imajući u vidu navedeno takođe smatraju da im je zbog proizvoljne primjene materijalnog prava povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koje se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti, imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1155/08 (M. K. iz Brčkog i „Seafooud Co“… | Sudska praksa | Aktio