Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1156/08 (A. D., M. D., J. D. i P. D.)

Odluka donesena 10. 11. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1156/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. studenog 2010. godine, u predmetu broj AP 1156/08, rješavajući apelaciju Ane Džinić i dr., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ane Džinić, Mije Džinića, Jure Džinića i Petra Džinića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž.270/05 od 13. prosinca 2005. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-302/04-I od 15. travnja 2005. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Ana Džinić, Mijo Džinić, Juro Džinić i Petar Džinić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa Osman Mulahalilović, odvjetnik iz Brčkog, podnijeli su 14. travnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž.270/05 od 13. prosinca 2005. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-302/04-I od 15. travnja 2005. godine.

2. Tužbenim zahtjevom podnesenim protiv tuženog Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) apelanti su tražili da se utvrdi da su stekli pravo suvlasništva sa dijelom ¼ na nekretninama označenim kao: k.č. br. 647/2 oranica zv. «Travnjak» u površini od 9550 m², k.č. br. 649/2 zv. «Voćnjak kod kuće» u površini od 6050 m² i k.č. br. 649/1 kuća i dvorište u površini od 500 m², sve upisane u zk. ul. br. 350 k.o. Vitanovići (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), što je tuženi dužan priznati i dopustiti da se apelanti upišu kao suvlasnici spornih nekretnina. U obrazloženju tužbenog zahtjeva apelanti su istakli da je na spornim nekretninama u zk. ulošku upisan pravni prednik tuženog na temelju rješenja o arondaciji od 24. srpnja 1964. godine SO Brčko (u daljnjem tekstu: rješenje o arondaciji), ali kako tuženi nije nikada stupio u posjed spornih nekretnina, niti su apelanti stupili u posjed nekretnina koje su dobili arondacijom, to su podnijeli tužbu u namjeri da vrate sporne nekretnine.

3. Presudom Osnovnog suda broj P-302/04-I od 15. travnja 2005. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kao neutemeljen. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je provedeno geodetsko vještačenje, da je saslušao vještaka, da je, između ostalog, izvršio uvid u: prijepis posjedovnog lista, rješenje o arondaciji, te nalaz i mišljenje vještaka sa skicom lica mjesta i fotokopijom aviosnimka. Osnovni sud je naveo da je utvrdio da su arondacijom obuhvaćene sporne nekretnine i pripojene zemljištu Prehrambenog kombinata Brčko, da su sporne nekretnine izuzete od pravnog prednika apelanata kojem je data naknada u novcu u iznosu od 1.004.760 dinara, te da je 30. rujna 1963. godine izvršena predaja u posjed spornih nekretnina korisniku arondacije, tj. pravnom predniku tuženog. Dakle, iz navedenog slijedi da pravni prednik apelanata nije dobio u zamjenu nikakvu nekretninu nego da je za izuzete sporne nekretnine dobio novac, a da je pravni prednik tuženog stekao sporne nekretnine po valjanom pravnom osnovu.

4. Obrazlažući zašto je djelomično prihvatio nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke, tj. zašto nije prihvatio dio nalaza iz kojeg slijedi da je 1968. godine izvršena zamjena nekretnina između prednika apelanata i prednika tuženog tako što je prednik apelanata dao svoju nekretninu, a dobio sporne nekretnine, Osnovni sud je naveo da vještak nije obrazložio kako je zaključio da je izvršena zamjena nekretnina kada o tome ne postoji bilo kakav pismeni trag.

5. Odlučujući o žalbi apelanata, Apelacioni sud je donio Presudu broj Gž.270/05 od 13. prosinca 2005. godine, kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude Apelacioni sud je istakao da je predmet preciziranog tužbenog zahtjeva bilo utvrđenje da li su apelanti po osnovu zamjene stekli pravo vlasništva na spornim nekretninama u smislu odredaba članka 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH, kojim je propisano da se pravo vlasništva može steći na temelju zakona, pravnog posla, odlukom suda i nasljeđivanjem. Apelacioni sud je naveo da se, u smislu članka 34. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH, pravo vlasništva na temelju pravnog posla stječe tek upisom u zemljišne knjige, dakle tužbeni zahtjev apelanata da su oni stekli pravo vlasništva na spornim nekretninama nije mogao biti usvojen jer je suprotan navedenim zakonskim odredbama budući da je zamjena «prvi korak» za stjecanje prava vlasništva, dok je «drugi korak» provođenje pravnog posla, tj. upis prava vlasništva na temelju ugovora.

6. Dalje, iako bi se prihvatilo da je izvršena «faktička zamjena», kako je to u nalazu i mišljenju naveo vještak geodetske struke, Apelacioni sud je istakao da apelanti nisu dokazali da je njihov prednik bio isključivi vlasnik nekretnine koju su navodno dali u zamjenu jer je kao posjednik dijela te nekretnine bio upisan prednik apelanata dok je na drugom dijelu bila upisana druga osoba, te da, kako su sporne nekretnine bile upisane kao društvene, za zamjenu takvih nekretnina bilo je potrebno ispunjenje zakonskih uvjeta u smislu članka 34. Zakona o prometu zemljišta i zgrada («Službeni list SFRJ» broj 43/65). S tim u svezi, Apelacioni sud je konstatirao da apelanti nisu dokazali odlučne činjenice na temelju kojih bi se moglo udovoljiti tužbenom zahtjevu jer zamjena je faktički mogla i biti izvršena i stranke bi se sukladno tome mogle ponašati i tolerirati takvo stanje, međutim, navedeno nije dovoljno da bi se zamjena prihvatila kao pravovaljana. Apelacioni sud je zaključio da je pravilna odluku prvostupanjskog suda, tj. da nije utemeljen tužbeni zahtjev apelanata.

7. Apelanti navode da su im povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti nalaze u postupanju sudova koji su proizvoljno primijenili materijalno pravo jer Apelacioni sud u svojoj presudi navodi pravni osnov (zamjena) je «prvi korak» za stjecanje prava vlasništva dok je «drugi korak» provođenje pravnog posla u zemljišne knjige. Dakle, prema stavu Apelacionog suda, presuda nikada ne može biti pravni osnov za stjecanje prava vlasništva. Apelanti ističu da i nalaz i mišljenje vještaka potvrđuju da je zamjena izvršena, te navode da u Brčko Distriktu ne postoji revizijski sud zbog čega Apelacioni sud, vrlo često, u korist tuženog proizvoljno primjenjuje materijalno pravo.

8. Ustavni sud, prije svega, uočava da su apelanti u siječnju 2006. godine zaprimili presudu Apelacionog suda, da je punomoćnik apelanata 18. ožujka 2008. godine zaprimio presudu Apelacionog suda, a da je apelacija podnesena 14. travnja 2008. godine. Ustavni sud će prihvatiti apelaciju kao blagovremenu jer je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je punomoćnik apelanata zaprimio presudu Apelacionog suda.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije , odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie)neutemeljeni.

13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1156/08 (A. D., M. D., J. D. i P. D.) | Sudska praksa | Aktio