Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1158/08 (J. J.)

Odluka donesena 10. 11. 2010.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Nenadležnost za odlučivanje
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1158/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1158/08, rješavajući apelaciju Jasima Jakupovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2 i 4. tačka 1. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasima Jakupovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-Gž-

06-000452 od 27. decembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci, broj P-2482/02 od 30. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasima Jakupovića podnesena zbog navodne povrede člana 110. stav 1. Ustava Republike Srpske, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje

OBRAZLOŽENJE

1. Jasim Jakupović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Mahmud Husedžinović, advokat iz Banjaluke, podnio je 14. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda Banjaluka (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Gž-06-000452 od 27. decembra 2007. godine i presude Osnovnog suda Banjaluka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-2482/02 od 30. decembra 2005. godine.

2. Apelant je 6. novembra 2002. godine pred Osnovnim sudom pokrenuo parnični postupak protiv «Veleprehrana» Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvotužena), Živka Karalića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Zavoda za izgradnju Banjaluka (u daljnjem tekstu: trećetuženi) radi utvrđenja da je pravno valjan ugovor o korištenju stana koji je apelant zaključio sa trećetuženim 25. oktobra 1974. godine po osnovu kojeg je apelant nosilac stanarskog prava na stanu u Banjaluci u Ulici Rade Vranješević broj 16/4, stan broj 18 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te shodno tome zatražio je iseljenje drugotuženog i predaju u posjed predmetnog stana slobodnog od lica i stvari.

3. Presudom Osnovnog suda, broj P-2482/02 od 30. decembra 2005. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta. U obrazloženju presude je navedeno da, među parničnim strankama, nije sporno da je apelant na osnovu odluke vlasnika stana, prvotužene, sa trećetuženim zaključio ugovor o korištenju stana 25. oktobra 1974. godine, te da je stekao stanarsko prava na predmetnom stanu. Nesporno je utvrđeno da je apelant 10. januara 1994. godine napustio Banjaluku i dobrovoljno predao ključeve predmetnog stana prvotuženoj. U svom obrazloženju Osnovni sud je dalje istakao da, obzirom da je apelant napustio predmetni stan u vrijeme ratnih dešavanja ovaj sud je prihvatio navode apelanta da je Banjaluku napustio pod pritiskom rata kao i navode, koji nisu dokazani, o njegovom teškom zdravstvenom stanju. Tokom postupka je utvrđeno da je prvotužena, nakon što je apelant vratio ključeve predmetnog stana, isti dodijelila svom radniku, drugotuženom, koji je sa trećetuženim zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana u junu 1995. godine. U skladu sa važećim zakonskim odredbama, drugotuženi je stupio u otkup stana i isti otkupio kada je od Ministarstva za izbjegla i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Banjaluka 20. juna 2000. godine službeno potvrđeno da apelant nije podnio zahtjev za povrat stana, što je navedeni organ potvrdio još jednom u 2003. godini. Obzirom da apelant nije podnio zahtjev za povrat predmentog stana, što apelant tokom postupka nije osporavao, do 19. aprila 2000. godine, to mu je i stanarsko pravo po sili zakona prestalo sa tim datumom. Osnovni sud je na kraju svog obrazloženja istakao da je Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik RS» br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 64/02, 39/03, 65/01 u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) lex specialis i shodno tome se prioritetno primjenjuje u odnosu na sve druge zakone koji regulišu ovu oblast, pa tako i odnosu na Zakon o stambenim odnosima.

4. Odlučujući o žalbi aplelanta podnesenoj protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio presudu, broj 011-0-Gž-06-000452 od 27. decembra 2007. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U svom obrazloženju Okružni sud je naveo da je nakon preispitivanja prvostepne presudu u odnosu na žalbene razloge prihvatio u cjelosti činjenično utvrđenje i zauzeti pravni stav prvostepenog suda. Obrazlažući dalje Okružni sud se pozvao na odredbu člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene prema kojoj se zahtjev za vraćanje stana u posjed može se podnijeti u roku od 16 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona odnosno krajnji rok za podnešenje zahtjeva nadležnom organu uprave je istekao 19. aprila 2000. godine. Dalje, odredbom člana 16. istog Zakona je propisano da stanarsko pravo ex lege prestaje ukoliko nosilac stanarskog prva ne podnese zahtjev za vraćanje stana nadležnom organu uprave, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) odnosno zahtjev za izvršenje odluke CRPC. Kako je tokom postupka nesporno utvrđeno da apelant nije u zakonom propisanom roku podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed, ni nadležnom organu uprave, sudu, odnosno CRPC, to je apelantu stanarsko pravo prestalo ex lege, istekom propisanog roka, pa samim tim apelant nije ni aktivno legitimisan za vođenje ovog spora.

5. Okružni sud je još istakao da suprotno navodima žalbe, prvostepenom presudom nisu povrijeđena apelantova lična i imovinska prava, odnosno pravo na dom, koja mu garantuje Ustav Bosne i Hercegovine i međunarodne konvencije koje se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Apelant je imao mogućnost da, kao izbjeglica, u skladu sa važećim propisima, vrati stan, ali apelant tu priliku nije iskoristio. Također, prema mišljenju Okružnog suda apelant se neopravdano poziva na povredu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer je Zakonom o prestanku primjene vlasnicima imovine i nosiocima stanarskog prava na stanovima koji su tokom rata napušteni omogućeno pravo na povrat imovine odnosno stanova. Na kraju Okružni sud je zaključio da prvostepeni sud nije povrijedio odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evrpske konvencije primjenjujući odredbu člana 16. Zakona o prestanku primjene.

6. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i član 110. stav 1. Ustava Republike Srpske. Suština apelantovih navodi se svodi na to da se zakonom ne može oduzeti već stečeno stečeno stanarsko pravo. Prema mišljenju apelanta i «pravna nauka» u pogledu pravne prirode stanarskog prava je zauzela stav da je jednom stečeno stanarsko pravo zaštićeno kao apsolutna kategorija. Apelant je još istakao da je i Ustavni sud u svojoj odluci broj U-8/99 od 5. novembra 1999. godine zauzeo stav da se član 8. Evropske konvencije primjenjuje na stanove na kojima postoji stanarsko pravo i da se takvi stanovi smatraju imovinom u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je odredba člana 16. Zakona o prestanku primjene u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i da ista legalizira politiku etničkog čišćenja. Navedena odredba je i u suprotnosti sa članom 110. stav 1. Ustava Republike Srpske koji izričito zabranjuje povratno djelovanje zakona. Apelant traži ukidanje osporenih presuda kao prtuustavnih kao i da se utvdi pravna valjanost ugovora o korištenju predmetnog stana zaključenog 25. oktobra 1974. godine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2.i 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4 .tačka 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (1) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje

Dopustivost prima facie

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U konkretnom slučaju apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

10. U vezi sa navodima apelanta da mu je povrijeđeno pravo na dom, Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitriranih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sid za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C.

11. Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li predmetni stan predstavlja «dom» apelanta u smislu značenja stava 1. člana

8. Evropske konvencije i da li osporena odluka predstavlja «miješanje» javnih vlasti u poštivanje toga «doma». Drugo, da bi «miješanje» bilo opravdano mora biti «u skladu sa zakonom». Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).

12. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46.f; i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99; i Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 45/06).

13. Dakle, u konkretnom slučaju, što se tiče pitanja može li se predmetni stan smatrati apelantovim «domom», Ustavni sud zapaža da je apelant na temelju ugovora o korištenju stana zaključenog 25. oktobra 1974. godine sa trećetuženim uselio u predmetni stan u kojem je živio do 1994. godine, pa Ustavni sud zaključuje da sporni stan predstavlja «dom» apelanta, u smislu člana 8. Evropske konvencije.

14. Ustavni sud mora, nadalje ispitati da li osporene presude redovnih sudova predstavljaju «miješanje» u apelantovo pravo na «dom» odnosno da li je to «miješanje» opravdano. Naime, Zakonom o prestanku primjene, kao lex specialis za ovu oblast, koji je stupio na snagu 19. decembra 1998. godine, regulisano je pitanje povrata u posjed napuštene imovine na području Republike Srpske. Odredbom člana 16. stav 1. navedenog zakona je propisano da se zahtjev za vraćanje stana u posjed može podnijeti u roku od 16 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno do 19. aprila 2000. godine. Citiranom odredbom je dalje propisano da, ukoliko se u zakonom propisanom roku ne podnese zahtjev za povrat, stanarsko pravo prestaje po sili zakona. Dakle, u situaciji kada je apelant propustio blagovremeno podnijeti zahtjev za vraćanje stana u posjed u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene, apelant je pred Osnovnim sudom pokrenuo postupak usmjeren na utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o korištenju zaključenog sa trećetuženim 25. oktobra 1974. godine. Redovni sudovi su se u obrazloženjima svojih odluka pozvali na odredbu člana 16. Zakona o prestanku primjene i apelantov tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan. Prema tome, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju «miješanje» u apelantovo pravo na dom bilo opravdana jer je bilo «u skladu sa zakonom», pa su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U vezi sa navodima apelanta da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju apelant se nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već iz navoda proizilazi da povredu i ovog prava vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava odnosno pogrešnom pravnom shvatanju redovnih sudova u pogledu stečenih prava. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocjene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

16. U konretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

Nenadležnost za odlučivanje

17. Apelant je u apelaciji naveo da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na svojinu iz člana 110. stav 1. Ustava Republike Srpske. Obzirom da je apelant u ovom dijelu apelacije naveo povredu odredaba Ustava Republike Srprske, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj apelaciji jer ista u ovom dijelu u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ne pokreće pitanja «koja su sadržana u ovom ustavu».

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1158/08 (J. J.) | Sudska praksa | Aktio