Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1196/08 (R. M.)

Odluka donesena 10. 11. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vanbračna zajednica
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1196/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. studenog 2010. godine, u predmetu broj AP 1196/08, rješavajući apelaciju Ramize Musić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ramize Musić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Zenica broj 004-0-U-07-

000 250 od 18. ožujka 2008. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata broj UP-II-03-41-

485/07 od 18. svibnja 2007. godine i Rješenja Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Zenica broj 08-41-548205 od 6. veljače 2006. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Ramiza Musić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice podnijela je 18. travnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-U-07-000 250 od 18. ožujka 2008. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-03-41-485/07 od 18. svibnja 2007. godine i Rješenja Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba) broj 08-41-548205 od 6. veljače 2006. godine.

2. Rješenjem Službe broj 08-41-548205 od 6. veljače 2006. godine odbijen je kao neutemeljen apelantičin zahtjev za utvrđivanje prava na obiteljsku invalidninu. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je apelantica 13. prosinca 2005. godine podnijela navedeni zahtjev uz koji je priložila izjavu dva svjedoka, uvjerenje MUP-a Zenica od 6. prosinca 2005. godine (u daljnjem tekstu: uvjerenje) i potvrdu MZ «Gornja Gračanica» od 8. prosinca 2005. godine (u daljnjem tekstu: potvrda). Obrazlažući zašto je odbila apelantičin zahtjev, Služba je navela da, sukladno članku 17. stavak 1. točka 7. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji («Službene novine FBiH» broj 33/04; u daljnjem tekstu: Zakon), članom obitelji smatra se izvanbračni drug neoženjenog poginulog, umrlog, nestalog branitelja sa kojim je imao dijete i sa kojim je živio u zajedničkom domaćinstvu najmanje godinu dana prije njegove smrti, odnosno stupanja u oružane snage, ako je taj status dokazao u roku od dvanaest mjeseci od dana smrti te osobe. Budući da iz spisa slijedi da apelantica nije dokazala status izvanbračne supruge u roku od dvanaest mjeseci od smrti poginulog M.S., Služba je zaključila da nije utemeljen apelantičin zahtjev.

3. Odlučujući o apelantičinoj žalbi, Ministarstvo je Rješenjem broj UP-II-03-41-485/07 od 18. svibnja 2007. godine odbilo žalbu kao neutemeljenu. U obrazloženju je Ministarstvo istaklo da je pravilna odluka Službe, tj. da apelantica ne ispunjava uvjete za priznavanje prava na obiteljsku invalidninu jer je utvrđeno da je poginuli M.S. bio pripadnik Oružanih snaga od 29. svibnja 1992. godine do 5. listopada 1994. godine kada je poginuo, da apelantica nije dokazala da je živjela u izvanbračnoj zajednici sa poginulim M.S. u roku od dvanaest mjeseci od njegove smrti, tj. od 5. listopada 1994. godine do 5. listopada 1995. godine, tako da se apelantica ne može smatrati članom obitelji poginulog branitelja. Vezano za neprihvaćanje izjave dva svjedoka, uvjerenja i potvrde, Ministarstvo je navelo da ovi dokazi ne potječu iz perioda od dvanaest mjeseci u kojem je apelantica morala dokazati postojanje izvanbračne zajednice.

4. Apelantica je protiv rješenja Ministarstva pokrenula upravni spor u kojem je Kantonalni sud Presudom broj 004-0-U-07-000 250 od 18. ožujka 2008. godine tužbu odbio kao neutemeljenu. U obrazloženju Kantonalni sud je naveo da je pravilna odluka Ministarstva jer je odredbom članka 17. stavak 1. točka 7. Zakona propisan rok od dvanaest mjeseci od dana smrti poginulog kao rok u kojem je potrebno dokazati postojanje izvanbračne zajednice. Dalje, ovaj rok od dvanaest mjeseci produljen je člankom 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona («Službene novine FBiH» broj 70/07), koji je stupio na snagu 2. listopada 2007. godine, tako da je taj rok «do 17. studenog 2007. godine», međutim, ovaj upravni postupak je vođen prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona, tako da su u ovom postupku primijenjeni propisi koji su važili u vrijeme donošenja osporenih rješenja, a nisu se mogli primijeniti propisi koji su naknadno stupili na snagu. Kantonalni sud je istakao da, budući da apelantica posjeduje dokaze koji ulaze u rok koji je određen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona, apelantica ima mogućnost da pokrene novi upravni postupak radi ostvarenja prava na obiteljsku invalidninu, koja činjenica nije mogla utjecati na ocjenu pravilnosti i zakonitosti osporenog rješenja.

5. Apelantica navodi da su joj povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima. Povredu navedenih prava apelantica nalazi u postupanju Kantonalnog suda koji nije uzeo u obzir činjenicu da je ona nakon razvoda ostala živjeti sa poginulim M.S. u izvanbračnoj zajednici, a što je vidljivo iz uvjerenja, izjave dva svjedoka, te potvrde. Dalje, da je Kantonalni sud konstatirao da ona posjeduje dokaze koji ulaze u rok «do 17. studenog 2007. godine», koji je utvrđen člankom 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona, ali da navedene izmjene roka Kantonalni sud nije uvažio.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Vezano za apelantičine navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog prava i utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i organi uprave dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

10. Apelantica se, također, žali da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz čl. 6. i

7. Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (pravo na rad). Apelantica posebno ne obrazlaže kršenje ovih prava, već svoje navode zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati navode o kršenju čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima.

11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1196/08 (R. M.) | Sudska praksa | Aktio