Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1215/08 (A. P.)
Odluka donesena 10. 11. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Član porodičnog domaćinstva
- Šta se ne smatra domom
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1215/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1215/08, rješavajući apelaciju Amne Pašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amne Pašić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-851/05 od 14. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amna Pašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Ferida M. Hadžimuratović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 23. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-851/05 od 14. februara 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1900/03 od 2. januara 2005. godine udovoljeno je apelanticinom tužbenom zahtjevu, pa je utvrđeno da joj pripadaju sva prava i obaveze koje proističu iz stanarskog prava na jednosobnom stanu, površine 34 m , koji se nalazi u Sarajevu, u ulici Ilije Engela broj 7/III (u daljnjem tekstu: sporni stan), što je «Energoinvest» d.d. Sarajavo (u daljnjem teksu: tuženi) dužan priznati. Tuženi je obavezan da apelantici naknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je apelantica svoj tužbeni zahtjev zasnovala na tvrdnji da je sa svojom nanom, Hatidžom Pašić nosiocem stanarskog prava na spornom stanu, živjela neprekidno u spornom stanu od 1991. godine pa sve do njene smrti 1996. godine, kada su, koristeći situaciju njenog privremenog odsustva iz spornog stana, u njega nasilnim putem uselila nepoznata lica. Zbog svega navedenog, kao i zbog zdravstevnih problema, apelantica je, kako navodi, bila prinuđena iznajmiti drugi stan, pa se odjavila sa adrese spornog stana i prijavila na novu adresu. Osim toga, apelantica je u tužbi navela da nije podnijela zahtjev za povrat spornog stana, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima, obzirom da isti nije bio napušten, niti se obraćala tuženom radi prijenosa stanarskog prava na spornom stanu, a zbog zdravstvenih problema.
4. U toku prvostepenog postupka je utvrđeno da je apelantica kao unuka Hatidže Pašić – umrlog nosioca stanarskog prava na spornom stanu, bila njen član porodičnog domaćinstva, u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), te da je sa Hatidžom Pašić živjela neprekidno sve do njene smrti 25. maja 1996. godine. Općinski sud je na osnovu navedenog zaključio da se apelantica smatra članom njenog porodičnog domaćinstva, odnosno korisnikom stana u smislu člana 6. stav 1. ZSO. Općinski sud je, dalje, naveo da je odredbama člana 21. ZSO propisano da korisnici stana koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima propisanim zakonom, te da ovo pravo pripada članovima porodičnog domaćinstva i poslije smrti nosioca stanarskog prava, osim u slučaju ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugom stanu koji mu je dodijeljen. Također, Općinski sud je naveo da iz navoda tuženog proizilazi da tuženi nikada nije tražio iseljenje apelantice iz spornog stana pred nadležnim stambenim organom, u smislu člana 22. stav 3. ZSO, iz čega dalje proizilazi da tuženi nije nikada sporio apelantici pravo trajnog korištenja stana nakon smrti nosioca stanarskog prava. Na osnovu izloženog, Općinski sud je zaključio da apelanticino pravo trajnog korištenja stana nije prestalo, pa je kao član porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava, stekla prava i obaveze koje proističu iz statusa nosioca stanarskog prava, shodno odredbama ZSO.
5. Protiv navedene presude Općinskog suda, tuženi je izjavio žalbu u kojoj je, isticao da je prvostepeni sud donoseći pobijanu presudu zanemario činjenice koje su od značaja za donošenje pravilne i na zakonu zasnovane odluke, iako je tuženi na njih ukazivao u toku postupka. U žalbi je između ostalog, naveo da apelantica sporni stan ne koristi osam godina, da stan koristi drugo lice koje nije član porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava, kojem je tuženi dodijelio stan na korištenje, te da je apelantici prestalo svojstvo korisnika stana u smislu ZSO. Tuženi je također prigovorio konstataciji prvostepenog suda da «tuženi nije tražio iseljenje» apelantice iz spornog stana, jer je apealntica sporni stan prestala koristiti 22. novembra 1996. godine, kada je odjavila prebivalište sa adrese tog stana i prijavila prebivalište na drugoj adresi, zbog čega nije bilo potrebe pokretati postupak iseljenja.
6. Odlučujući o žalbi tuženog Kantonalni sud je donio presudu broj Gž-851/05 od 14. februara 2008. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio, tako što je apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti odbio. Kantonalni sud je obrazlažući presudu naveo da je žalba tuženog osnovana jer je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 6. i 21. ZSO. Pri tome je ukazao da se, shodno odredbama čl. 6. i 21. ZSO korisnikom stana smatraju nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji sa njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva, a ostala su u istom stanu. Članovima porodičnog domaćinstva, shodno ZSO, pripada pravo da poslije smrti nosioca stanarskog prava pod uslovima iz člana 21. stav 2. i člana 22. ZSO trajno i nesmetano koriste stan. Međutim, Kantonalni sud je naveo da apelantica poslije smrti nosioca stanarskog prava nije ostala da živi u tom stanu, odnosno da isti koristi. Korištenje stana je prekinuto poslije smrti nosioca stanarskog prava u julu mjesecu 1996. godine kada je tužiteljica zbog zdravstvenih razloga otišla u bolnicu, a nakon toga su se u stan nasilno uselila nepoznata lica, a poslije njihovog iseljenja Emir Šurković kome je tuženi, kao vlasnik dodijelio predmetni stan na korištenje. Budući da tužiteljica nije tražila prenos stanarskog prava, niti je podnijela zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana, prekinuto korištenje nikada nije nastavljeno. Stoga je Kantonalni sud ocijenio da navodi tužiteljice da je za vrijeme odsustva dok se nalazila u bolnici na nezakonit način, u avgustu 1996. godine, iseljena iz predmetnog stana nisu relevantni, jer je tužiteljica poslije toga svoje pravo da nastavi korištenje stana mogla ostvarivati na način i u postupcima propisanim zakonom.
7. Kantonalni sud je konstatovao da, pravo nastaviti koristiti stan poslije smrti nosioca stanarskog prava i slijedom toga postati novim nosiocem stanarskog prava (što apelantica tužbenim zahtjevom i traži) ima samo onaj član porodičnog domaćinstva koji je sa nosiocem stanarskog prava trajno živio i stanovao u istom stanu (član 6. stav 1. ZSO) i koji je poslije smrti nosioca stanarskog prava nastavio koristiti stan (član 22. stav 1. ZSO). Međutim, u konkretnom slučaju, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da apelantica poslije smrti nosioca stanarskog prava nije nastavila sa korištenjem spornog stana. Zbog toga, kako je naveo Kantonalni sud, uz primarni uslov da je živjela i stanovala u istom stanu sa nosiocem stanarskog prava nije ostvaren drugi, propisani kumulativni uslov. Naime, Kantonalni sud je ukazao na činjenicu da se apelantica 22. novembra 1996. godine, odjavila sa adrese spornog stana i prijavila na drugu adresu, a prema stanju spisa i izvedenih dokaza od tada pa do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, dakle 27. augusta 2003. godine, nije poduzela niti jednu radnju da nastavi prekinuto korištenje stana
8. Kantonalni sud je dalje naveo da je takvim načinom - propuštanjem postupanja, apelantica propustila da koristi svoja prava i da shodno članu 22. ZSO obavijesti tuženog kao vlasnika stana da je ona ostala u stanu kao član domaćinstva umrle, pa u slučaju da se tuženi sa tim ne saglasi da od stambenog organa izdejstvuje rješenje koje će zamijeniti ugovor o korištenju stana (član 28. ZSO). Konačno, Kantonalni sud je zaključio da je neosnovan njen zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da joj pripadaju prava i obaveze koje proističu iz stanarskog prava na spornom stanu.
9. Apelantica smatra da su joj osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela da je u predmetnom stanu sa nanom - nositeljicom stanarskog prava živjela u zajedničkom domaćinstvu počev od 1991. godine do njene smrti i dalje do druge polovine 1996. godine, kada je nasilno iseljena iz spornog stana dok se nalazila u bolnici.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na dom
12. Apelantica je navela da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na poštivanje doma u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodom, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se sporni stan može smatrati apelanticinim «domom» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju «miješanje» u njeno pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje bilo opravdano. Ovaj uvjet, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da pojedinac bude primjereno upućen na zakonske okolnosti koje se mogu primijeniti na dati predmet; (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću kako bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
13. U slučaju da se ispostavi da je to «miješanje» u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije «neophodno» da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da «miješanje» odgovara «pritiscima društvenih potreba» i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
14. Dakle, prvo pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li sporni stan predstavlja apelanticin dom prema članu 8. Evropske konvencije. Praksa Evropskog suda za ljudska prava pojašnjava da je «dom» pojedinca, u smislu člana 8. Evropske konvencije, mjesto koje on ili ona koristi kao privatni dom čak i ako je takvo korištenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu (vidi presudu Evropskog suda Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 25. septembra 1996. godine, Izvještaji 1996-IV, aplikacija broj 20348/92; Loizidou protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996. godine, Izvještaji 1996-VI, aplikacija broj 15318/89; Evropska komisija za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, izvještaj od 27. februara 1996. godine; aplikacija broj 23238/94; Evropski sud za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, odluka od 9. juna 1997, RJD 1997-III, broj 39).
15. U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporene presude proizlazi kao nesporno da apelantica nije korisnik predmetnog stana i da se 22. novembra 1996. godine odjavila sa adrese spornog stana i prijavila na drugu adresu. Apelantica se ne nalazi u posjedu spornog stana, a osam godina, odnosno od prestanka korištenja stana do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (27. augusta 2003. godine) nije poduzela niti jednu pravnu radnju da nastavi prekinuto korištenje stana. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelantica prestankom korištenja predmetnog stana, te propuštanjem da koristi pravna sredstva kojim bi izdejstvovala povrat u posjed i nastavak korištenja predmetnog stana, izgubila faktičke veze sa predmetnim stanom na osnovu kojih bi se taj stan mogao smatrati apelanticinim «domom», u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije.
16. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na «dom» zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju na kršenje ustavnih prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
17. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović