Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1233/08 (V. Š.)
Odluka donesena 10. 11. 2010.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
- Porez
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1233/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1233/08, rješavajući apelaciju Vahide Šeremet, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vahide Šeremet podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Pžp-07-000 306 od 12. februara 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Travniku broj 051-0-Pr-06-000159-III od 27. marta 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vahida Šeremet (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, podnijela je, 24. aprila 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Pžp- 07-000 306 od 12. februara 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 051-0-Pr-06-000159-III od 27. marta 2007. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 051-0-Pr-06-000159-III od 27. marta 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 006-0-Pžp-07-000 306 od 12. februara 2008. godine, apelantica je oglašena krivom zbog prekršaja iz člana 63. Zakona o porezima SBK/KSB („Službene novine KSB/SBK“ br. 4/99, 1/00, 10/01, 11/03, 10/04 i 1/05, u daljnjem tekstu: Zakon o porezima), učinjen u vrijeme i na način pobliže opisan kao u izreci rješenja, pa joj je na temelju člana 128. stav 1. tačka 1. istog zakona izrečena novčana kazna u iznosu od 150,00 KM, koju je apelantica dužna platiti u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti rješenja. Na temelju člana 142. Zakona o prekršajima („Službene novine KSB/SBK“ broj 13/04) i člana 30. Pravilnika o troškovima prekršajnog postupka („Službene novine SBK“ broj 8/00) apelantici je naloženo da na ime troškova prekršajnog postupka plati iznos od 25,00 KM.
3. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je ovaj sud na temelju zahtjeva Kantonalnog poreznog ureda Novi Travnik-Porezna Ispostava Travnik (u daljnjem tekstu: Porezna ispostava) broj 10-6/1-06-15-4-339/06 od 19. maja 2006. godine pokrenuo prekršajni postupak protiv apelantice zbog počinjenog prekršaja iz člana 63. Zakona o porezima. Na temelju provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da apelantica nije podnijela nadležnoj poreznoj ispostavi prijavu za razrez poreza na imovinu za 2006. godinu, a što je bila dužna učiniti do 31. januara 2006. godine, čime je počinila prekršaj iz člana 63. navedenog zakona. Prilikom odmjeravanja visine novčane kazne ovaj sud je cijenio sve okolnosti iz člana 33. Zakona o prekršajima a posebno težinu prekršaja, stepen odgovornosti apelantice, porodične i materijalne prilike, a od olakšavajućih okolnosti da do sada nije kažnjavana, pa joj je izrečena minimalni iznos novčane kazne propisan za ovu vrstu prekršaja.
4. U obrazloženju rješenja Kantonalnog suda je navedeno da je ovaj sud ispitujući pravilnost prvostepenog rješenja u granicama žalbenih navoda apelantice, kao i po službenoj dužnosti, u skladu sa članom 207. stav 3. Zakona o prekršajima žalbu apelantice odbio kao neosnovanu. Uvidom u spis predmeta prvostepenog suda, Kantonalni sud je utvrdio da je apelantica u prvostepenom postupku priznala da je počinila prekršaj koji joj je stavljen na teret, odnosno da u zakonom propisanom roku nije podnijela poreznu prijavu na imovinu za 2006. godinu, te da je prvostepeni sud sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio. Žalbene navode apelantice ovaj sud je odbio u cijelosti kao neosnovane smatrajući da su isključivo usmjereni na izbjegavanje zakonske obaveze i odgovornosti. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da žalbeni navodi apelnatice nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost odluke prvostepenog suda, da je prvostepeni sud na potpuno pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio materijalni zakon, kada je apelanticu oglasio odgovornom za prekršaj iz člana 63. Zakona o porezima. Ispitujući pobijano rješenje u pogledu odluke o kazni temeljem člana 207. stav 4. Zakona o prekršajima, ovaj sud je zaključio da izrečena kazna u cijelosti odgovara težini počinjenog prekršaja i prekršajnoj odgovornosti apelantice, jer je prvostepeni sud prilikom izricanja kazne cijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje u smislu člana 33. navedenog zakona utiču na visinu kazne, te da će se izrečenom kaznom ostvariti propisana svrha kažnjavanja.
5. Apelantica se žali da joj je pobjanim odlukama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica se žali na primjenu materijalnog prava jer nije znala da je u primjeni zakon na temelju kojeg je bila dužna izvršiti prijavu poreza na imovinu, jer je navedeni porez ranije plaćala na temelju uplatnice, koju bi dobila za plaćanje godišnjeg iznosa poreza na imovinu. S tim u vezi takođe smatra da joj je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju, jer smatra da je na ovakav način kažnjena od strane sudova u odnosu na ostale građane koji nisu platili porez, posebno u odnosu na građane čije nekretnine nisu legalizirane.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelantice u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, obzirom na obim prekršene norme, svrhu sankcije i visinu predviđenih kazni radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22.).
9. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljana ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica, ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Iz apelacije proizilazi da se apelantica žali da joj je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer smatra da je na ovakav način kažnjena od strane sudova u odnosu na ostale građane koji nisu platili porez, posebno u odnosu na građane čije nekretnine nisu legalizirane.
12. Ustavni sud zapaža da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
13. Ustavni sud nalazi da ukazivanje apelanatice na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je ona diskriminiran u postupku s obzirom da apelantica nije ponudila nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njenoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji nije donio odluku kojom drugi građani nisu kažnjeni jer nisu prijavili i platili porez na imovinu koju nisu legalizirali, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji nego i drugi elementi kako je to navedeno u prethodnoj tački ove odluke. S obzirom na odsustvo ovih elemanata u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, odnosno da su njeni navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović