Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1237/08 (S. P., D. P. i D. P.)

Odluka donesena 10. 11. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1237/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. studenog 2010. godine, u predmetu broj AP 1237/08, rješavajući apelaciju Stojanke Petrović i dr., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stojanke Petrović, Dubravke Petrović i Dijane Petrović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-000432 od 17. ožujka 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-1029/03 od 21. prosinca 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Stojanka Petrović, Dubravka Petrović i Dijana Petrović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Banjaluke, koje zastupa Vid Dujaković, odvjetnik iz Banjaluke, podnijele su 22. travnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000432 od 17. ožujka 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1029/03 od 21. prosinca 2007. godine.

2. Apelantice su protiv «Bobar-osiguranja» a.d. Bijeljina podnijele tužbu radi naknade nematerijalne i materijalne štete nastale zbog smrti bliske osobe, njihovog supruga, odnosno oca, uzrokovane u prometnoj nezgodi 26. kolovoza 2001. godine, za koju je pravosnažnom presudom u kaznenom postupku proglašen krivim osiguranik «Bobar-osiguranja» a.d. Bijeljina, koji je kao vozač upravljao predmetnim motornim vozilom.

3. Presudom Osnovnog suda broj P-1029/03 od 21. prosinca 2007. godine obvezan je tuženi «Bobar-osiguranje» a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) da na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti bliskog srodnika i buduće duševne bolove apelanticama isplati iznos od po 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 21. prosinca 2007. godine.

4. Istom presudom Osnovni sud je obvezao tuženog da apelanticama na ime naknade materijalne štete isplati iznos od po 50,00 KM za troškove žalobne odjeće sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 27. kolovoza 2001. godine, zatim da apelantici S.P. isplati iznos od 2.500,00 KM za troškove sahrane sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 27. kolovoza 2001. godine i iznos od 2.750,00 KM za podizanje nadgrobnog spomenika sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 19. veljače 2002. godine.

5. Također, istom presudom Osnovni sud je obvezao tuženog da apelanticama solidarno naknadi troškove postupka u iznosu od 4.658,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja, odbio prijedlog apelantica da se oslobode plaćanja dijela sudskih troškova, te odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu troškova sahrane, zakonske zatezne kamate i za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

6. Obrazlažući zašto je apelantici S.P. dosudio iznos od 2.500,00 KM za troškove sahrane, a ne traženi iznos, Osnovni sud je naveo da iz predočenih računa slijedi da je apelantica S.P. snosila troškove sahrane sukladno mjesnim i vjerskim običajima, da je odredbama članka 193. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da osoba koja je odgovorna za nečiju smrt dužna je naknaditi uobičajene troškove sahrane. S tim u svezi, Osnovni sud je naveo da je priznao apelanticama uobičajene, a ne stvarne troškove, koji su bili znatno veći.

7. Vezano za odbijanje zahtjeva apelantica za oslobađanje od plaćanja dijela troškova, Osnovni sud je naveo da apelantice nisu uvjerile sud da su lošeg imovnog stanja, u smislu čl. 400. i

402. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP).

8. Dalje, Osnovni sud je istakao da je apelanticama na nematerijalnu štetu dosudio zakonsku zateznu kamatu u smislu odredbe članka 277. ZOO-a, odnosno da je zateznu kamatu dosudio od dana presuđenja jer su sa tim danom apelantice saznale kolika je šteta po tom osnovu.

9. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000432 od 17. ožujka 2008. godine djelomično je uvažena žalba apelantica, preinačena prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu tako da se obvezuje tuženi da apelanticama na ime naknade materijalne štete za nabavku žalobne odjeće isplati iznos od 250,00 KM, te da im na iznos, iz osnova nematerijalne štete, od 11.355,00 KM isplati zakonsku zateznu kamatu počevši od 30. travnja 2003. godine, te obvezao tuženog da apelanticama isplati iznos od 4.882,00 KM na ime troškova postupka umjesto iznosa od 4.658,00 KM. U preostalom odbijajućem dijelu Okružni sud je odbio žalbu apelantica kao i žalbu tuženog u dosuđujućem dijelu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

10. Obrazlažući zašto je djelomično uvažio žalbu apelantica, te preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu dosuđivanja zatezne kamate na nematerijalnu štetu od dana presuđenja, Okružni sud je naveo da je prije pokretanja postupka, tj. 14. veljače 2003. godine tuženi apelanticama ponudio nagodbu, odnosno iznos od 13.400,00 KM i to: na ime nematerijalne štete iznos od 11.355,00 KM, a na ime materijalne štete iznos od 2.045,00 KM, te da je tuženi samom ponudom učinio da mu nisu sporni niti osnov niti visina štete. S tim u svezi, Okružni sud je istakao da je zateznu kamatu na iznos od 11.355,00 KM, koji se odnosi na nematerijalnu štetu, dosudio protekom roka od 14 dana od dana nagodbe, kada je tuženi pao u docnju.

11. Vezano za preinačenje presude u pogledu visine troškova za žalobnu odjeću, te određivanja troškova postupka, Okružni sud je naveo da je apelanticama trebalo dosuditi traženi iznos jer se navedeno odnosi na kompletnu odjeću, te da prvostupanjski sud nije pravilno izračunao troškove budući da su ukupni troškovi 5.120,00 KM, sa sudskom taksom, koju nije dodao prvostupanjski sud, a kako su apelantice uspjele sa 93% u prvostupanjskom postupku, koji je povećan u žalbenom postupku na 94,8 %, to im pripada dosuđeni iznos.

12. Dalje, vezano za potraživanje zatezne kamate na naknadu ostalog dijela nematerijalne štete od dana nastanka štete, Okružni sud je naveo da ovaj dio žalbenih navoda nije utemeljen. Naime, nije promijenjen stav u svezi sa početkom računanja zatezne kamate na nematerijalnu štetu, tako da ona počinje teći od dana donošenja prvostupanjske presude, jer se samo materijalna šteta smatra pravom naknadom štete s ciljem da se uspostavi stanje koje je bilo prije nastanka štete, tako da kod nematerijalne štete ne postoji mogućnost «popravljanja». U odnosu na pozivanje apelantica na Odluku Ustavnog suda broj AP 1433/06 od 13. rujna 2007. godine, Okružni sud je istakao da je predmetnom odlukom utvrđen proizvoljan stav sudova u pogledu dosuđivanja zakonske zatezne kamate na materijalnu štetu.

13. Odgovarajući na žalbene navode u svezi sa visinom dosuđenih troškova sahrane, Okružni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno dosudio troškove na ime sahrane koji se ocjenjuju prema prosječnim troškovima mjesnih prilika i kada bi se ovi troškovi posmatrali kako to apelantice traže, onda bi oni prelazili prosječne troškove sahrane, a da se svakome ostavlja pravo da sukladno svojim mogućnostima sahrani sebi dragu osobu. Dalje je navedeno da je prvostupanjski sud dosudio nematerijalnu štetu koja je adekvatna novčana satisfakcija, da odgovara intenzitetu pretrpljenih bolova i da ne odstupa od sudske prakse.

14. Odgovarajući na žalbene navode u svezi sa načinom obračuna troškova postupka, Okružni sud je istakao da su troškovi obračunati sukladno poduzetim radnjama i Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika, da se apelanticama ne može priznati Porez na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) jer takav zahtjev nije postavljen do okončanja prvostupanjskog postupka. Uostalom, zastupnik apelantica u vrijeme podnošenja troškova nije bio poreski obveznik po osnovu PDV-a, jer iz uvjerenja Uprave za neizravno oporezivanje slijedi da njegova obveza počinje 1. siječnja 2008. godine. Dalje, u odnosu na zahtjev apelantica za troškove žalbenog postupka, Okružni sud je naveo da troškove žalbenog postupka treba posmatrati u jedinstvenom odnosu sa troškovima prvostupanjskog postupka, te da im se ne mogu priznati troškovi odgovora na žalbu, budući da odgovor nije bio od pravnog značaja za zaštitu i ostvarenje zahtjeva stranke koja je podnijela odgovor.

15. Apelantice navode da su im povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantice nalaze u pogrešno dosuđenim zateznim kamatama, troškovima sahrane, troškovima parničnog postupka vezano za priznavanje PDV-a, te troškovima žalbe i odgovora na žalbu. Naime, apelantice smatraju da je Okružni sud trebao postupiti u smislu Odluke Ustavnog suda broj AP 1433/06 od 13. rujna 2007. godine u kojoj je izražen stav vezano za primjenu materijalnog prava, tj. čl. 186. i 277. ZOO-a, a ne dosuditi zatezne kamate od dana presuđenja, nego od dana nastanka štete. Dalje, apelantice ističu da im nisu pravilno dosuđeni troškovi sahrane koji su bili mnogo veći (nabavka sanduka, objava smrti u tisku, cvijeće, vijenci), te da nisu pravilno obračunati troškovi postupka jer im je trebalo priznati pravo na naknadu sudske takse na presudu i žalbu u cjelokupnom iznosu. Dalje, da nije pravilan stav drugostupanjskog suda u svezi sa priznavanjem PDV-a jer su troškovi tek pravosnažno određeni 17. ožujka 2008. godine, a njihov zastupnik je poreski obveznik od 1. siječnja 2008. godine.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

18. Vezano za navode apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje, odnosno primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

19. Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke i takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantice u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljne ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie)neutemeljeni.

20. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović