Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1243/08 (M.K.O. „Micro-credit office“ Šipovo)

Odluka donesena 10. 11. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Aktivna legitimacija
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1243/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. studenog 2010. godine, u predmetu broj AP 1243/08, rješavajući apelaciju MKO «Micro-credit office» Šipovo, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija MKO «Micro-credit office» Šipovo podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-07-001232 od 11. veljače 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. MKO «Micro-credit office» Šipovo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, kojeg zastupa Mile Marčić, odvjetnik iz Mrkonjić Grada, podnio je 22. travnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001232 od 11. veljače 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 075-0-P-06-000 237 od 23. travnja 2007. godine djelomično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio raskid Ugovora o kreditu od 22. rujna 1998. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o kreditu) i Aneksa ugovora o kreditu od 26. lipnja 2000. godine (u daljnjem tekstu: aneks ugovora o kreditu), koji je zaključio sa tuženim Miloradom Krmpotom (u daljnjem tekstu: tuženi). Istom presudom Osnovni sud je obvezao tuženog da apelantu isplati iznos od 2.786,50 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškove postupka, te odbio višak apelantovog tužbenog zahtjeva. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je tuženom odobren kredit u visini od 11.050,00 DM, a da su mu aneksom ugovora o kreditu smanjene obveze na iznos od 6.436,50 KM, da je tuženi plaćao rate kredita do 2001. godine, da je isplatio iznos od 3.651,00 KM, te da tuženi duguje apelantu iznos od 2.786,50 KM. S tim u svezi, Osnovni sud je istakao da je djelomično usvojio tužbeni zahtjev imajući u vidu odredbe članka 7. točke 4. ugovora o kreditu prema kojim apelant ima pravo, kao davatelj kredita, raskinuti ugovor i zahtijevati preostali iznos duga.

3. Obrazlažući zašto nije prihvatio prigovor tuženog da apelant nije aktivno legitimiran u predmetnom postupku, Osnovni sud je naveo da je nesporno među strankama da su one zaključile ugovor o kreditu, odnosno da je tuženi sa Međunarodnom humanitarnom organizacijom «Armija spasa» (u daljnjem tekstu: «Armija spasa») zaključio ugovor o kreditu, a sa apelantom aneks ugovora o kreditu tako da je uplatama na ime ugovora o kreditu i aneksa ugovora o kreditu stupio u pravni odnos sa apelantom koji je pravni sljednik «Armije spasa», odnosno da je tuženi time prihvatio njegovu aktivnu legitimaciju.

4. Odlučujući o žalbi tuženog i apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 011-

0-Gž-07-001232 od 11. veljače 2008. godine, kojom je uvažio žalbu tuženog, preinačio prvostupanjsku presudu u dosuđujem dijelu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev i obvezao apelanta da tuženom naknadi troškove postupka. Istom presudom Okružni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu, te odbio apelantov zahtjev za naknadu žalbenog postupka.

5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da nije pravilan stav prvostupanjskog suda u svezi sa odbijanjem prigovora aktivne legitimacije. Naime, apelant tvrdi da je kao pravni sljednik «Armije spasa» sa tuženim zaključio aneks ugovora o kreditu 26. lipnja 2000. godine, ali za navedeno nije ponudio dokaze, odnosno nije priložio rješenje o upisu u sudski registar. Dalje je navedeno da je prvostupanjski sud iz iskaza apelantove zakonske zastupnice izveo potpuno pogrešan zaključak da je apelant sa tuženim zaključio aneks ugovora o kreditu, budući da iz njenog iskaza proizlazi da je «Armija spasa» prestala sa radom krajem 1998. godine, a da na području općine Šipovo djeluje kreditni ured «Armije spasa», te da je apelant osnovan tek 2001. godine. S tim u svezi, Okružni sud je naveo da nije moguće da je tuženi zaključio aneks ugovora o kreditu sa apelantom nego sa «Armijom spasa». Dakle, kako apelant u ovom postupku nije dokazao da je sa tuženim bio u ugovornom odnosu povodom predmetnog kredita, Okružni sud je istakao da je odbio apelantov tužbeni zahtjev zbog nedostatka aktivne legitimacije.

6. Apelant navodi da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant nalazi u postupanju Okružnog suda koji je pogrešno zaključio da ne postoji pravno sljedništvo između «Armije spasa» i apelanta, odnosno da apelant nije aktivno legitimiran. Naime, ugovor o kreditu zaključen je 1998. godine između «Armije spasa» i tuženog, a aneks ugovora o kreditu između pravnog sljednika «Armije spasa», tj. apelanta i tuženog, i taj je aneks ugovora o kreditu tuženi poštovao i plaćao rate sve do 1. kolovoza 2001. godine, što znači da je tuženi priznao pravno sljedništvo. Dalje, nesporno je da je apelant pravni sljednik «Armije spasa» jer je kapital «Armije spasa» ostao kod apelanta, koji je nastavio plasirati mini kredite i primati uplate od tuženog i ostalih klijenata, te da i ostali dokazi u spisu potvrđuju pravno sljedništvo između «Armije spasa» i apelanta.

7. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da nije točno da su u ovom postupku bile nesporne činjenice da je apelant pravni sljednik «Armije spasa». Naime, tuženi je osporio apelantov tužbeni zahtjev prigovorom aktivne legitimacije tvrdeći da on sa apelantom nije zaključio ugovor o kreditu. Okružni sud je konstatirao da ugovor o kreditu kao namjenski ugovor nije dokaz da je apelant pravni sljednik pravne osobe sa kojim je tuženi zaključio ugovor o kreditu i aneks ugovora o kreditu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje, odnosno primjenu procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie)neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1243/08 (M.K.O. „Micro-credit office“… | Sudska praksa | Aktio