Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1309/08 (Ž. S.)
Odluka donesena 10. 11. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nenadležnost za odlučivanje
- Član porodičnog domaćinstva
- Vanbračna zajednica
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1309/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1309/08 rješavajući apelaciju Žarka Siriničevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2 i 4. tačka 1. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Žarka Siriničevića podnesena protiv Okružnog suda u Bijeljini, broj 012-0-Gž-08-000 082 od 18. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Žarka Siriničevića podnesena zbog navodne povrede člana 60. Ustava Republike Srpske, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje
OBRAZLOŽENJE
1. Žarko Siriničević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Janko Nikolić, advokat iz Zvornika, podnio je 29. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 012-0-Gž-08-000 082 od 18. marta 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 083-0-P-06-
000175 od 21. decembra 2007. godine usvojen je tužbeni zahtjev Vukosave Mirković, Ljube Mirković i Mare Stjepanović rođene Mirković (u daljnjem tekstu: tužiteljice) kojim su tražile da sud obaveže apelanta da iseli iz jednosobnog stana tužiteljica koji se nalazi u Zvorniku u ulici Omladinska, S-18, stan broj 3, prizemlje, površine 36,99 m2 koji je upisan u knjigu položenih ugovora broj 3604 k.o. Zvornik-Grad (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da isti preda tužiteljicama slobodan od lica i ličnih stvari kao i da im naknadi troškove postupka u iznosu od 900,00 KM. Dio tužbenog zahtjeva tužiteljica kojim su tražile da sud obaveže apelanta da preda sve pokretne stvari iz predmetnog stana je povučen.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tokom postupka utvrđeno da su rješenjem o nasljeđivanju ovog suda tužiteljice oglašene nasljednicama iza umrle sestre Milice Grgurević (u daljnjem tekstu: vlasnica stana), te da su na temelju navedenog rješenja upisane kao suvlasnice sa dijelom 1/3 na predmetnom stanu. Tokom postupka je utvrđeno da je apelant vodio parnični postupak protiv tužiteljica radi utvrđenja da mu je vlasnica stana predmetni stan ostavila na trajno doživotno korištenje po osnovu usmenog testamenta. Apelantov tužbeni zahtjev je odbijen pravosnažnom presudom ovog suda, broj 083-0-P-06-000044 od 2. marta 2007. godine. Tokom postupka je utvrđeno i to da je apelant od nadležnog stambenog organa zatražio da mu se prizna svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu na temelju činjenice da u istom živi duže od 15 godina u vanbračnoj zajednici sa vlasnicom stana. Prema mišljenju Osnovnog suda navedena okolnost nema nikakav značaj za odlučivanje u predmetnom sporu. Naime, odredbom člana 6. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO) vanbračni supružnik se ne smatra članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava tako da je apelantov zahtjev nadležnom organu bez uticaja na odluku ovog suda u predmetnom slučaju.
4. Na kraju obrazloženja Osnovni sud je istakao da budući da apelant nije sa vlasnicom stana zaključio nikakav ugovor po osnovu koga bi stekao pravo za korištenje predmetnog stana, niti taj osnov apelant ima po zakonu, to tužiteljice, kao vlasnice, osnovano ističu zahtjev za predaju predmetnog stana.
5. Rješavajući žalbu apelanta protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio presudu, broj 012-0-Gž-08-000 082 od 18. marta 2008. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je u svom obrazloženju naveo da je nakon ispitivanja prvostepene presude utvrdio da je ista zasnovana na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilno izvedenim pravnim zaključcima. Prema odredbama člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90 i «Službeni glasnik RS» broj 38/93) vlasnik može tužbom zahtjevati od korisnika povrat indivudualno određene stvari, pri čemu mora dokazati da na stvari, čiji povrat traži, ima pravo svojine i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti druge osobe.
6. U predmetnom slučaju nije sporno da su tužiteljice pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju proglašene zakonskim nasljednicima iza umrle sestre, odnosno vlasnice stana, da su temeljem navedenog rješenja upisane kao suvlasnice na predmetnom stanu u javne knjige, kao i to da je apelant kao vanbračni suprug vlasnice stana poslije njene smrti nastavio koristiti predmetni stan.
7. Okružni sud je žalbene navode apelanta ocijenio neosnovanim i bez uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene odluke. Naime žalbeni prigovor apelanta da je prvostepeni sud učinio «bitnu povredu postupka» time što nije primijenio odredbu člana 12. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS», br. 58/03 do 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP) i prekinuo postupka do okončanja upravnog postupka za utvrđivanje apelantovog statusa kao člana porodičnog domaćinstva na predmetnom stanu je neosnovan. Po mišljenju Okružnog suda ovakav prigovor se ne može prihvatiti jer citirana odredba ZPP ne nalaže potrebu prekida postupka u situaciji kada se radi o sporu za zaštitu svojine. Okružni sud je naveo da je u odnosu na «prethodno pitanje» na koje se apelant poziva, prvostepeni sud istakao da se vanbračni suprug, u skladu sa odredbom člana 6. ZOSO, ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, pa su prigovori apelanta usmjereni u ovom pravcu nosnovani. Dalje, žalbene navode aplenta da je prvostepeni sud promijenio identitet tužbe time što je u izreci navedeno da se apelant ima iseliti iz stana iako je tužbeni zahtjev glasio na predaju stana je, po mišljenju Okružnog suda, bez pravnih argumenata. Naime, izreka prvostepene presude upravo glasi na obavezu apelanta da sporni stan preda tužiteljicama jer se u postupku izvršenja jednog ili drugog naloga apelantu ne vidi razlika u sadržaju ispunjenja obaveze apelanta i ostvarivanju prava tužiteljica.
8. Apelant se žali da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne I Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo svojine na nepokretnostima iz člana 60. Ustava Republike Srpske. Suština apelantovih navodi se odnosi na pogrešnu primjenu procesnog i materijalnog prava Okružnog suda. Apelant ističe da su redovni sudovi morali prekinuti postupak do odluke upravnog organa po zahtjevu apelanta da se utvrdi «postojanje člana porodičnog domaćinstva». Dalje, apelant navodi da je u prvostepenoj presudi promijenjen identitet presude teko što je u izreci navedeno da se apelant iseli iz predmetnog stana, umjesto da se isti preda u posjed. Budući da je Porodičnim zakonom RS vanbračna zajednica izjednačena za bračnom u pogledu sticanja imovinskih prava, te budući da je apelant dokazao postojanje vanbračne zajednice apelant smatra da je stekao status člana porodičnog domaćinstva.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (1) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje
Dopustivost prima facie
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje koje se u suštini odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evrpskog i Ustavnog suda nevedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispititati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
Nenadležnost za odlučivanje
13. Apelant je u apelaciji naveo da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na svojinu iz člana 60. Ustava Republike Srpske. Obzirom da je apelant u ovom dijelu apelacije naveo povredu odredaba Ustava Republike Srpske, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj apelaciji jer ista u ovom dijelu u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ne pokreće pitanja «koja su sadržana u ovom ustavu».
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana odnosno ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović