Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1311/08 (M. M.)

Odluka donesena 10. 11. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1311/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije, Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1311/08, rješavajući apelaciju Milice Mrđa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milice Mrđa podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-

000 079 od 20. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milica Mrđa (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, podnijela je, 5. maja 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 079 od 20. februara 2008. godine.

2. Apelantica je 24. decembra 2002. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv tuženog ZDP RŽR „Ljubija“ Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi) radi „zaštite prava iz radnog odnosa“. Predmetnom tužbom apelantica je tražila da sud utvrdi da je u radnom odnosu kod tuženog na neodređeno vrijeme, da se tuženi obaveže da joj isplati naknadu na ime plate i regres za godišnji odmor za period od 1. januara 1992. godine do podnošenja tužbe, te da joj na dosuđene iznose izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.

3. Osnovni sud je presudom broj Rs.58/02 od 18. jula 2003. godine u cijelosti odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice u dijelu u kojem je tražila da se tuženi obaveže da joj isplati naknadu na ime plate i regres za godišnji odmor za period od 1. januara 1992. godine pa do podnošenja tužbe 24. decembra 2002. godine. Istom presudom odbačen je tužbeni zahtjev apelantice u dijelu kojim je tražila da se utvrdi da je u radnom odnosu kod tuženog na neodređeno vrjeme, i da se tuženi obaveže da joj za period od 1. januara 1998. godine do 24. decembra 2002. godine izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.

4. Osnovni sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da apelantica nije bila radno agažovana u periodu od 1992. godine do ponošenja tužbe ovom sudu, da joj tuženi za taj period nije isplaćivao nikakve naknade, niti je apelantica od tuženog dobila bilo kakvo rješenje o njenom radno-pravnom statusu za navedeni period. Takođe kao nesporno je utvrđeno da ni apelantica od tuženog nije tražila da joj reguliše radno pravni status, dok sam tuženi ne spori da je apelantica kod njega zaposlena u radnom odnosu na neodređeno vrijeme. Na temelju izvedenih dokaza ovaj sud je utvrdio da je nastupila zastara potraživanja apelantice za naknadu na ime plate i regresa za period od 1992. godine do 24. decembra 2001. godine, i da joj ne pripada pravo na naknadu na ime plate za period od 24. decembra 2001. godine do podnošenja tužbe, jer je na dan stupanja na snagu Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske „ broj 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07, u daljnjem tekstu: Zakon o radu), zatečena u statusu radnika na čekanju posla. Osnovni sud je ukazao da je članom 151. Zakona o radu propisano da radnici koji se zateknu na čekanju posla na dan stupanja na snagu ovog zakona imaju pravo na otpremninu ukoliko ih poslodavac na pozove na rad u roku od tri mjeseca a u suprotnom radni odnos im prestaje, pa je zahtjev apelantice u ovom dijelu odbijen kao neosnovan. Dalje, kako tuženi ne spori da je apelantica kod njega zaposlena u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, Osnovni sud je zaključio ne stoji njen zahtjev za zaključivanje novog ugovora o radu sa tuženim, zbog nedostatka pravnog interesa za utvrđivanje ove nesporne činjenice pa je u tom djelu tužbu apelantice odbacio kao nedopuštenu. U vezi sa stavom tri izreke presude ovaj sud je odlučio na temelju člana 16. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 17/93, 14/94 i 32/94, u daljnjem tekstu: ZPP) i člana 2. Zakona o javnim prihodima i rashodima, zaključivši da ne spada u sudsku nadležnost utvrđivanje obaveza uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, već da se to pravo ostvaruje u upravnom postuku.

5. Okružni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je u postupku odlučivanja po žalbi apelantice izjavljenom protiv prvostepene presude, donio Presudu broj Ž-433/03 od 27. oktobra 2005. godine kojom je njenu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u stavu 1. izreke, tako da je apelantici dosudio naknadu na ime plate za period od decembra 2001. godine do novembra 2002, godine u mjesečnim iznosima pobliže definisanim izrekom presude sa zakonskom zateznom kamatom, a odbacio je kao nedopušten zahtjev apelantice u dijelu kojim je tražila da joj tuženi isplati naknadu na ime plate za period od 1. januara 1992. godine do 24. decembra 2001. godine. Prvostepena presuda je preinačena i u dijelu kojim se ovaj sud oglasio nenadležnim za postupanje u vezi zahtjeva apelantice za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i prvostepenu presudu je ukinuo, i predmet je vraćen istom sudu na ponovno postupanje, dok je u preostalom dijelu žalba apelantice odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda.

6. U obrazloženju presude Okružnog suda je navedeno da je ovaj sud zaključio da je žalba apelantice osnovana u dijelu koji je tražila da se tuženi obaveže da joj za period od decembra 2001. godine do novembra 2002. godine isplati naknadu plate, pa je u tom dijelu prvostepenu presudu preinačio i apelantici dosudio nakanadu plate za navedeni period u mjesečnim iznosima pobliže označenim izrekom presude. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud odbijajući zahtjev apelantice u tom dijelu postupio suprotno odredbi člana 86. Zakona o radu kojim je propisano da radnik ima pravo na naknadu plate za vrijeme odsustvovanja sa rada u slučajevima predviđenim ovim zakonom, i odredbi člana 87. stav 2. istog zakona kojom je propisano da se Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ne može odrediti manji iznos naknade plate od 50% prosječne plate koju je radnik ostvario u prethodnom periodu ili od plate koju bi radnik ostvario da je bio na radu, pa je zaključio da je zahtjev apelantice u ovom dijelu osnovan. Što se tiče regresa za godišnji odmor, Okružni sud je odbio kao neosnovan zahtjev apelantice u ovom dijelu zaključivši da joj ova naknada ne pripada jer nije koristila godišnji odmor, odnosno jer nije bila radno angažovana. Okružni sud je dalje zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio da budući da je apelantica tužbu sudu podnijela 24. decembra 2002. godine to ima pravo na naknadu plate za godinu dana unazad, tj. od 24. decembra 2001. godine, jer za taj period je tužba blagovremeno podnesena tj. u roku od godinu dana od dana saznanja za povredu prava, dok je za potraživanja plate i regresa za period od 1992. godine do 24. decembra 2001. godine tužba neblagovrena. Što se tiče ostvarivanja prava za uplatu penzijskog i invalidskog osiguranja, Okružni sud je ukazao na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, u kojoj je iznijet pravni stav da radnik uplatu doprinosa može tražiti od poslodavca kod nadležnog suda, i da je aktivno legitimisan da traži od suda da obaveže poslodavca kao tuženog za uplatu doprinosa. Dakle, zaključenjem ugovora o radu nastaje obavezno-pravi odnos između poslodavca i zaposlenika kojim između ostalog za poslodavca nastaje obaveza uplate doprinosa za penzijsko iinvalidsko osiguranje. Prema tome Okružni sud je iz navedenih razloga djelimično uvažio žalbu apelantice, shodno odredbi čl. 368 i člana 227. ZPP a u vezi sa članom 456. stav 1. i 2. istog zakona.

7. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-06-000 079 od 20. februara 2008. godine reviziju apelantice odbio kao neosnovanu.

8. Vrhovni sud je naveo da je apelantica izjavila reviziju protiv presude Okružnog suda u dijelu kojom je odbačen njen zahtjev za naknadu na ime plate za period od 1. januara 1992. godine do 24. decembra 2001. godine. Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je primjenom člana 105. stav 2. Zakona o radu odbacio zahtjev apelantice za naknadu plate za navedeni period, jer u skladu sa navedenim članom radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može podnijeti tužbu sudu za zaštitu tog prava u roku od jedne godine od dana saznanja za tu povredu. Po ocjeni suda nije sporno da apelantica od 1992. godine nije bila radno angažovana i da joj od tada tuženi nije isplaćivao nikakve naknade, ali isto tako smatra da je za povredu navedenog prava imala saznanja odmah po njenom nastanku, a da tužbu sudu podnijela tek 24. decembra 2002. godine. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je usvojio žalbu apelantice samo za potraživanja naknada plata dospjelih godinu dana prije podnošenja tužbe, a da je zahtjev apelantice opravdano odbačen u odnosu na potraživanja za period od 1. januara 1992. godine do 24. decembra 2001. godine, jer je tužba apelantice u ovom dijelu podnijeta po proteku prekulzivnog roka za podnošenje iste utvrđen članom 105. stav 2. Zakona o radu, koji ne pravi razliku između novčanih i nenovčanih potraživanja iz radnog odnosa, pa se navedeni prekulzivni rok odnosi i na novčana potraživanja koja su predmet i ovog spora. Vrhovni sud je odbio revizione navode apelantice da je sud u ovom dijelu trebao primjeniti odredbu člana 376. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03, u daljnjem tekstu: ZOO) jer se na predmetno potraživanje ne može primjeniti zastarni rok od tri godine predviđen navedenim zakonom. Takođe je ukazao da je odredbom člana 370. ZOO na jasan i nedvosmislen način utvrđeno da se pravila o zastarjelosti ne primjenjuju u slučajevima kada su zakonom određeni rokovi u kojima treba da se podnese tužba, a takav je i ovaj slučaj, jer je prekulzija po sebi institut materijalnog prava po kome se unutar određenog roka mora podići tužba pod prijetnjom gubitka samog prava. Po tome se ona razlikuje od zastarjelosti. Postoji još jedna razlika između zastare i prekulzije, jer na prvu sud reaguje samo po prigovoru ovlaštenog lica, a na drugu po službenoj dužnosti. Dakle, Vrhovni sud smatra da su prekulzivni rokovi izričito izuzeti iz režima instituta zastare, pa je stoga primjenom člana 393. ZPP u vezi sa članom 456. stav 1. istog zakona odlučio kao u izreci presude.

9. Apelantica osporava presudu Vrhovnog suda u dijelu u kom je ona konačna. Apelantica se žali da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primjenio materijalno pravo, konkretno odredbe Zakon o radu kada je odbacio njen zahtjev za reviziju drugostepene presude u dijelu kojim je tražila naknadu plate za period od 1. januara 1992. godine do 24. decembra 2001. godine. Ističe da je u konkretnom slučaju sud trebao primjeniti odredbe ZOO shodno kojim potraživanja naknade štete zastarijevaju za tri godine od dana kada je oštećeni doznao za štetu.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

12. U vezi navoda apelantice da je pobijana presuda utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoj stav, kada je odbio kao neosnovanu reviziju apelantice izjavljenu protiv presude Okružnog suda za naknadu na ime plate, obrazlažući navedeno činjenicom da je apelantica tužbu sudu podnijela 24. decembra 2002. godine, pa stoga ima pravo na naknadu plate za godinu dana unazad, tj. do 24. decembra 2001. godine jer za taj period je tužba blagovremeno podnesena, odnosno u roku od godinu dana od dana saznanja za povredu prava, dok je odbacio kao nedopušten njen zahtjev za naknadu na ime plate za period od 1. januara 1992. godine do 24. decembra 2001. godine, budući da je u odnosu na taj period tužba podnesena po proteku prekulzivnog roka utvrđenog članom 105. stav 2. Zakona o radu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelantica takođe, smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud konstatuje da apelantica osim svojih paušalnih navoda u pogledu navedenog prava nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1311/08 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio