Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1360/08 (Z. H.)
Odluka donesena 10. 11. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1360/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije, Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1360/08, rješavajući apelaciju Zdenke Hasanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdenke Hasanović, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-
000078 od 13. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdenka Hasanović iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Minka Pašić-
Beganović advokat iz Tuzle, podnijela je, 9. maja 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000078 od 13. februara 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 028-0-P-RS-
06-000009 od 15. decembra 2006. godine utvrđene su ništavim: Odluka direktora tužene JU Mješovita srednja škola Srebrenik (u daljnjem tekstu: tužena) broj 01-1398/05 od 30. decembra 2005. godine o prijemu uposlenika na radno mjesto nastavnika praktične nastave trgovinske struke Mehmedalije Buljubašić i Odluka Školskog odbora tužene broj 01-57/06 od 20. januara 2006. godine. Istom presudom naloženo je tuženoj da apelantici za period od 20. januara do 15. augusta 2006. godine isplati: na ime razlike plaće, naknade za topli obrok i naknade za regres ostvarene u JU MSŠ Kalesija u odnosu na plaću, topli obrok i regres koju bi ostvarivala kod tužene ukupno iznos od 2.215,94 KM, sa zakonskom zateznom kamatom u iznosima i za periode pobliže označene izrekom ove presude pa do konačne isplate, kao i da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 1.914,80 KM.
3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je ovaj sud, nakon izvršenog uvida u Odluku direktora tužene o prijemu zaposlenika na radno mjesto nastavnika praktične nastave trgovinske struke broj 01-1398/05 od 30. decembra 2005. godine i Odluku Školskog odbora tužene broj 01-57/2006. od 20. januara 2006. godine, zaključio da tužena predmetne odluke nije donijela u skladu sa konkursom raspisanim u dnevnom listu “San“ od 16. decembra 2005. godine, jer u konkursu nije jasno istaknuto da se radi o prijemu na radno mjesto na određeno vrijeme i jer izabrani kandidat Mehmedalija Buljubašić nije priložio pravno valjani dokaz o položenom stručnom ispitu. Naime, ovaj sud nije mogao prihvatiti kao pravno valjano uvjerenje o položenom stručnom ispitu broj 01-26/06 od 10. marta 2006. godine koje je izabrani kandidat priložio, jer je izdato od strane d.d. „Majevica“ Srebrenik u stečaju, i potpisano u parafu po Fikretu Hasanoviću, kojim se potvrđuje da je imenovani položio stručni ispit 6. juna 1981. godine. Stoga, Općinski sud smatra da prijava izabranog kandidata Mehmedalije Buljubašića nije ni trebala biti bodovana, jer je priložena dokumentacija bila nepotpuna. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev apelantice, u vezi utvrđivanja ništavosti Odluke direktora tužene o prijemu na radno mjesto nastavnika praktične nastave trgovinske struke, pa je odlučio kao u izreci presude. Takođe, na temelju nalaza vještaka finansijske struke, Općinski sud je utvrdio da je osnovan zahtjev apelantice za isplatu razlike plaće i naknada na plaću po osnovu radnog odnosa koji je ostvarivala radeći u JU MSŠ Kalesija, u odnosu na plaću izabranog kandidata Mehmedalije Buljubašića (razlika koju bi apelantica ostvarila da se zaposlila kod tužene), pa je obavezao tuženu da apelantici na ime razlike plaće isplati iznose pobliže označene kao u izreci ove presude, zaključivši da je apelantica zbog neupošljavanja kod tužene pretrpila štetu u skladu sa članom 85. Zakona o radu. Odluku o troškovima postupka koju je tužena dužna isplatiti apelantici sud je donio na temelju člana 383. stav 3. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP).
4. Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-Gž-07-000078 od 13. februara 2008. godine žalbu tužene uvažio, prvostepenu presudu preinačio i apelanticu odbio sa tužbenim zahtjevom u cijelosti. Istom presudom apelantica se obavezuje da tuženoj naknadi troškove prvostepenog postupka u iznosu od 840,00 KM u roku od 15 dana od dana prijema ove presude.
5. Nakon izvršenog uvida u spis prvostepenog suda Kantonalni sud je zaključio da je tužena konkurs za prijem kandidata na radno mjesto nastavnika praktične nastave trgovinske struke raspisala na zakonit način, da se prilikom izbora kandidata po konkursu u svemu pridržavala uslova definisanih konkursom, pa prema tome i uslova u pogledu položenog stručnog ispita, pa je utvrdio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je tužena bodovala i primila kandidata Mehmedaliju Buljubašića na radno mjesto nastavnika praktične nastave trgovinske struke (u daljnjem tekstu: sporno radno mjesto) suprotno uslovima raspisanog konkursa, odnosno da uopšte nije mogla izvršiti bodovanje imenovanog zbog nepotpune dokumentacije. Kantonalni sud je utvrdio da je tužena 16. decembra 2005. godine u dnevnom listu „San“ raspisala konkurs za prijem zaposlenika na određeno vrijeme do 15. augusta 2006. godine za sporno radno mjesto, na 19 časova sedmično (pod tačkom „B“, redni broj 29). Odlukom tužene broj 01-1398/05 od 30. decembra 2005. godine na navedeno radno mjesto tužena je primila kandidata Mehmedaliju Buljubašića VK trgovca, a u obrazloženju odluke je navedeno da ima položen stručni ispit i da je ostvario ukupno 101. bod, dok je na drugom mjestu navedena apelantica, takođe sa položenim stručnim ispitom ali sa ostvarena 33 boda. Dalje, utvrđeno je da je kandidat Mehmedalija Buljubašić (u daljnjem tekstu: izabrani kandidat) rješenjem tužene broj 01-114-3/2006 od 1. februara 2006. godine primljen na sporno radno mjesto sa nepunom normom (19 časova), na određeno vrijeme (tačka 1. odluke) i to u vremenu od 20. januara 2006. godine do 15. augusta 2006. godine (tačka 2. odluke), i da je tužena 1. februara 2006. godine sa njim zaključila ugovor o radu na određeno vrijeme do 15. augusta 2006. godine.
6. Stoga, Kantonalni sud je odbio kao neosnovanu žalbu apelantice da tužena pobijanu odluku nije donijela u skladu sa raspisanim konkursom jer nije jasno istakla da se radi o prijemu na radno mjesto na određeno vrijeme s obzirom da navodi iz tužbe ne proizilaze iz priloženih akata tužene, odnosno tužbeni navodi su demantirani priloženim aktima tužene. Takođe, utvrđeno je da je tužena prije nego što je izvršila izbor kandidata, cijenila ko od prijavljenih kandidata ispunjava uslove raspisanog konkursa, pa stoga po ocjeni suda nije povrijedila relevantne zakonske odredbe, kada je utvrdila da izabrani kandidat posjeduje kvalifikaciju VK trgovca koju je stekao 1977. godine, da je 1981. godine položio stručni ispit za samostalni rad u trgovini, da je 1983. godine položio stručni ispit pedagoško-psihološke osposobljenosti, te da je 1983. godine kod tužene u više navrata radio na određeno vrijeme na spornim poslovima (uvid u razredne knjige iz školske 84/85, 85/86, 87/88 i 88/89 godine, te kopije školskog ljetopisa iz 94/95 godine). S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 13. Zakona o stalnom stručnom usavršavanju nastavnika („Službeni list SR BiH“, broj 6/76) kojim je propisano da se stručni, odnosno pripravnički ispit položen u drugim djelatnostima priznaje kao osposobljenost za samostalan vaspitno obrazovni rad, uz obavezu sticanja dopunskog pedagoškog obrazovanja. Shodno sadržaju navedene zakonske odredbe, Kantonalni sud je utvrdio da je osnovan žalbeni navod tužene da izabrani kandidat ima položen stručni ispit pedagoško-psihičke osposobljenosti i da je nakon toga sticao obavezno dopunsko pedagoško obrazovanje, upravo radeći kod tužene na određeno vrijeme u različitim vremenskim periodima. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio isprave izabranog kandidata, koji u svemu ispunjava objavljene uslove raspisanog konkursa tužene, pa tvrdnje apelantice da izabrani kandidat ne ispunjava uslove iz konkursa, jer nema položen stručni ispit nastavnika praktične nastave, kao i da u odluci tužene nije navedeno da se radni odnos zasniva na određeno vrijeme, apsolutno nemaju uporište u dokazima izvedenim tokom prvostepenog postupka. Kako je Kantonalni sud drugačijom ocjenom dokaza utvrdio drugačije činjenično stanje nego je ono utvrđeno prvostepenom presudom, žalba tužene je u cijelosti uvažena kao osnovana i prvostepena presuda je preinačena kao u izreci shodno članu 229. tačka 2. ZPP.
7. Apelantica se žali da joj je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da je navedena presuda utemeljena na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer je ovaj sud u skladu sa Zakonom o stalnom stručnom usavršavanju nastavnika zaključio da je izabrani kandidat položio stručni ispit i da je dostavio potpunu dokumentaciju uz prijavu na konkurs. Apelantica tvrdi da joj je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koje se zasniva isključivo na tvrdnji o pogrešnoj utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da se svako različito postupanje smatra diskriminacijskim, ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Ustavni sud, odluka broj U-116/03 od 15. juna 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine, broj 40/04).
13. U konkretnom slučaju, međutim, apelantica u pogledu prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njeni navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na rad iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta očigledno (prima facie) neosnovani, obzirom da su navodi o diskriminaciji u vezi sa pravom na rad identični navodima o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, o čemu je Ustavni sud dao obrazloženje u prethodnom dijelu odluke.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović