Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-137/08 (M.C.)

Odluka donesena 10. 11. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kolektivni ugovor
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-137/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP 137/08, rješavajući apelaciju M. C., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. C. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-07-000 385 od 16. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 073-0-P-06-000262 od 4. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. C. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupaju Branislav i Sanjin Kosić, advokati iz Banjaluke, podnijela je 10. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-000 385 od 16. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 073-0-P-06-000262 od 4. juna 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 073-0-P-06-000262 od 4. juna 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 385 od 16. oktobra 2007. godine, u cijelosti je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obaveže Republiku Srpsku, Osnovni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: tuženi), da joj na ime duga isplati iznos od 1.020,00 KM i to na ime neisplaćene zimnice za 2002. godinu 204,00 KM, ogrjeva za 2002. godinu 204,00 KM, regresa za 2003. godine 204,00 KM, te na ime zimnice za 2003. godinu 204,00 KM i ogrjeva za 2003. godinu 204,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. decembra 2003. godine pa do konačne isplate, kao i da joj na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 870 KM.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da iz navoda tužbe i odgovora na tužbu jasno proizlazi da su nesporne činjenice da je apelantica u spornom periodu bila radnik tuženog, te da joj nisu isplaćena sredstva na ime zimnice i ogrjeva za 2002. godinu, regresa, zimnice i ogrjeva za 2003. godinu, koja jedino i sada potražuje. Istaknuto je da navedeno proizlazi i iz potvrde Osnovnog suda u Banjaluci broj Su-1737/03 od 28. novembra 2003. godine.

4. Istaknuto je da je sporno među strankama da li apelantici pripada pravo na isplatu ovih naknada. Prema ocjeni prvostepenog suda, pogrešan je apelanticin stav da važeći Zakon o radu («Službeni glasnik RS» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07), te član 48. Posebnog kolektivnog ugovora za oblast pravosuđa («Službeni glasnik RS» br. 13/98 i 61/01), koji je tada bio na snazi, podrazumijeva obavezu njenog poslodavca za isplatu regresa. Da bi radnik, u konkretnom slučaju apelantica, putem suda ostvario pravo na isplatu regresa za korištenje godišnjeg odmora i da bi se uopće moglo govoriti o povredi prava iz radnog odnosa, on mora, shodno članu 7. stav 1. i članu 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dokazati da je koristio godišnji odmor (konkretno godišnji odmor za 2003. godinu) po rješenju poslodavca, da mu je tuženi tim ili posebnim rješenjem odredio pravo na isplatu regresa, da je tuženi osigurao materijalna sredstva za isplatu regresa, te konačno da je regres isplatio ostalim radnicima a njemu ne. Osnovni sud je našao da apelantica nije priložila ni jedan dokaz kojim bi dokazala navedeno. Stoga, prema mišljenju suda, apelantica nije dokazala povredu prava na isplatu regresa za 2003. godinu niti osnovanost svog potraživanja.

5. Osnovni sud se u pogledu navedenog pozvao na stav Okružnog suda u Banjaluci izražen u Odluci broj Ž-258/05 od 13. marta 2006. godine. Istaknuto je da je tuženi uporno ponavljao da za navedenu namjenu za 2003. godinu Vlada RS kao poslodavac uopće nije osigurala niti doznačila sredstva, što je u konačnici poznato i sudu kao organu vlasti koji ima istog «poslodavca» i čiji radnici, također, nisu dobili sredstva za ovu namjenu u 2003. godini.

6. Osnovni sud je iskazao identičan stav u pogledu apelanticinog potraživanja koje se tiče isplate sredstava za zimnicu i ogrjev za 2002. i 2003. godinu jer ni ta poslodavčeva obaveza nije zagarantirana Zakonom o radu i članom 48. spomenutog Posebnog kolektivnog ugovora za oblast pravosuđa, kako pogrešno smatra apelantica. Istaknuto je da se i navedena sredstva mogu dosuditi samo ukoliko radnik, to jeste apelantica, dokaže da joj je poslodavčevim rješenjem određena isplata ove naknade, da je poslodavac osigurao sredstva za isplatu ove naknade i da je taj iznos isplaćen drugim radnicima a njoj ne. Dakle, prema mišljenju suda, svi uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se moglo govoriti o povredi prava. Apelantica mora pružiti dokaze primjenom pravila o teretu dokazivanja iz važećeg ZPP. Kako ni u tom pravcu apelantica nije dostavila niti provela bilo koji dokaz, to je i taj dio tužbenog zahtjeva Općinski sud odbio u smislu člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP.

7. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je preduvjet za isplatu sredstava da ta sredstva na ime materijalnih troškova budu osigurana, što apelantica nije dokazala. U situaciji kada poslodavac ne raspolaže materijalnim sredstvima predviđenim za ovu namjenu, nije ni u mogućnosti ispuniti svoju obavezu za isplatu tih sredstava. Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o poslodavcu koji je korisnik budžetskih sredstava koje odobrava Vlada RS, te je jasno da se obaveza ne može ispuniti zbog okolnosti na koje poslodavac ne može utjecati tako da tuženom nedostaje i osnovni element odgovornosti za ispunjenje obaveze. Dalje je drugostepeni sud naveo da apelantica nije dokazala da je poslodavac vršio isplatu svim ili barem nekim radnicima (upravo zbog razloga što tih sredstava nije bilo), što potvrđuje zaključak da je apelantica u odnosu na ostale zaposlene radnike dovedena u isti položaj shodno principima ravnopravnosti i solidarnosti. Prema tome, iako su prava na regres za korištenje godišnjeg odmora, zimnicu i ogrjev prava predviđena članom 48. Posebnog kolektivnog ugovora za oblast pravosuđa, uvjet za njihovo ostvarenje jeste da su za te namjene kod poslodavca osigurana materijalna sredstva, što u konkretnom slučaju nije dokazano.

8. Apelantica se žali da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. Ističe da je u dokaznom postupku izvela dokaz uvidom i čitanjem potvrde Osnovnog suda u Banjaluci broj Su-1737/03 od 28. novembra 2003. godine, koju je potpisao i ovjerio predsjednik suda, koja sadrži pregled svih dugovanja tuženog kao poslodavca prema apelantici. Stoga, apelantici nije jasno šta je trebala dokazivati s obzirom na vjerodostojnost ove potvrde. Smatra da je navedenom potvrdom dokazala postojanje svog potraživanja.

9. U Posebnom kolektivnom ugovoru za oblast pravosuđa («Službeni glasnik RS» br. 13/98 i 61/01) relevantna odredba glasi:

Član 48. stav 1. tač 6. i 7.

Poslodavac zaposlenim isplaćuje na teret materijalnih troškova poslovanja:

6.regrese za korišćenje godišnjeg odmora-u visini 3 najniže cene rada u mesecu koji predhodi mesecu odpočinjanja korišćenja odmora; 7.sredstva za obezbjeđenje zimnice i ogreva u visini do trostrukog iznosa najniže cene rada iz predhodnog meseca, s tim da kod dodele ove pomoći budu obuhvaćeni svi radnici, računajući i one koji se nalaze na čekanju, bolovanju i plaćenom odsustvu, kao i članovi porodice radnika-poginulih boraca;[…]

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud smatra da je potrebno podsjetiti na praksu u predmetima koji su se odnosili na pitanje ostvarivanja prava na isplatu naknade regresa, kako bi se uočila razlika između pravnih i činjeničnih okolnosti relevantnih za donošenje odluke u drugim predmetima i odluke u konkretnom predmetu. Naime, u ranijoj praksi Ustavni sud je utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog toga što pitanje prava na isplatu regresa nije bilo regulirano pravnim aktom, dakle radilo se o slučaju postojanja pravne praznine u ovoj oblasti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2587/05 od 23. maja 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 70/07). Konkretan slučaj se, također, razlikuje i od predmeta u kojem je Ustavni sud utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi odbili tužbene zahtjeve apelanata za isplatu regresa, zimnice i ogrjeva pozivajući se na nedostatak sredstava u budžetu za ovu namjenu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/06 od 18. decembra 2008. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/09).

14. S druge strane, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj Odluci broj AP 3346/07 od 25. februara 2010. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba) razmatrao identično pravno i činjenično pitanje kao u konkretnom slučaju. U toj odluci Ustavni sud je zaključio da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili zašto je apelantu kao zaposleniku Osnovnog suda odbijen postavljeni tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog na isplatu regresa, zimnice i ogrjeva. Navedeno iz razloga jer su redovni sudovi zaključili, ocjenom dokaza čije je izvođenje predložio upravo apelant, da apelant nije dokazao, u smislu člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP, činjenice na kojim temelji svoj zahtjev. Istaknuto je da u ovakvom postupanju redovnih sudova Ustavni sud nije našao nikakvu proizvoljnost budući da se, prema odredbama člana 48. Kolektivnog ugovora, visina regresa određuje zavisno od toga kad je otpočelo korištenje odmora a iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da apelant uopće nije dokazao da je koristio godišnji odmor niti je u smislu odredbi vezanih za pravo na pomoć u ogrjevu i zimnicu dokazao da je radnicima tuženog ova pomoć uopće dodjeljivana. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da ni sam apelant ne spori da osim potvrde Osnovnog suda nije predložio provođenje drugih dokaza.

15. Dakle, u navedenom predmetu apelant nije dokazao da je koristio godišnji odmor niti da je zimnica i ogrjev dodjeljivana radnicima tuženog, a u smislu primjene odredbi člana 48. Kolektivnog ugovora.

16. Stoga, kako se i u predmetnom slučaju apelanticini navodi u pogledu proizvoljne primjene materijalnog prava odnose na isto pitanje, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati njene navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu nego se u odnosu na povredu tih prava poziva na obrazloženje i razloge date u Odluci broj AP 3346/07 jer se ti razlozi u cijelosti odnose i na ovu odluku.

17. Slijedom iznesenog, proizlazi da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-137/08 (M.C.) | Sudska praksa | Aktio