Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1397/08 (U. F., A. F. i E. F.)

Odluka donesena 10. 11. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Vanparnični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1397/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1397/08, rješavajući apelaciju Ulfete Fuško, Amile Fuško i Emira Fuške na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br.60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ulfete Fuško, Amile Fuško i Emira Fuške, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07-0-Rev-07-000300 od 28. februara 2008. godine u dijelu u kojem je odlučivano o protivtužbenom zahtjevu, presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Gž-482/05 od 29. novembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Travniku broj P-1061/04 od 31. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ulfete Fuško, Amile Fuško i Emira Fuške, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07-0-Rev-07-000300 od 28. februara 2008. godine u dijelu u kojem je odlučivano o tužbenom zahtjevu, presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Gž-482/05 od 29. novembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Travniku broj P-1061/04 od 31. marta 2005. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Ulfeta Fuško, Amila Fuško i Emir Fuško (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Novog Travnika, koje zastup Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnijeli su 12. maja 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07-0-Rev-07-000300 od 28. februara 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu:Kantonalni sud) broj Gž-482/05 od 29. novembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1061/04 od 31. marta 2005. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 5. oktobra 2010. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-1061/04 od 31. marta 2005. godine usvojen je u svim tačkama (sedam) tužbeni zahtjev tužiteljica Namire Fuško, Aide Haskić rođ. Fuško i Leile Hadžić rođ. Fuško (u daljnjem tekstu: tužiteljice-protivtužene), te je određeno izdvajanje zemljišta u površini 74 m2 ispod kuće (u daljnjem tekstu: predmetna kuća) sagrađene na k.p. 1033/1 i k.p. 1033/2 u posebnu katastarsku parcelu i katastarsku česticu, kao zajedničko pravo korištenja i posjeda tužiteljica-protivtuženih i tuženog-protivtužitelja Muhameda Fuške, bračnog druga i oca apelanata (u daljnjem tekstu: prednik apelanata), kao etažnih vlasnika predmetne kuće (tačka 1. izreke presude). Dozvoljeno je pretvaranje idealnog vlasništva i posjeda u etažno vlasništvo i posjed kuće izgrađene na nekretnininama označenim u tački 1. izreke na način da su tužiteljice-protivtužene utvrđene kao etažni suvlasnici i suposjednici sprata kuće sa dijelom od po 1/3, (tačka 2. izreke presude). Tačkom 3. izreke presude je utvrđeno da je prednik apelanata, etažni vlasnik prizemlja kuće sa dijelom 1/1, sa nalogom da se navedene promjene iz tač. 1, 2. i 3. upišu u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu uz obavezu parničnih stranaka da navedeno priznaju i trpe. Tačkom 4. izreke presude naloženo je tužiteljicama–protivtuženim da o svom trošku otvore poseban ulaz na sprat kuće (sa svog zemljišta) a predniku apelanata da o svom trošku otvori poseban ulaz u prizemlje kuće sa svog zemljišta, te da tužiteljicama–protivtuženim preda u posjed i slobodno raspolaganje k.p. 1033/1 (tačka 5. izreke). Utvrđeno je da parnične stranke imaju pravo korištenja tavana kao zajedničkog dijela kuće (tačka 6. izreke), te je prednik apelanata obavezan da snosi troškove predmetnog postupka (tačka 7. izreke). Stavom drugim izreke presude odbačen je, zbog nedostatka pravnog interesa, protivtužbeni zahtjev prednika apelanata kojim je tražio da se utvrdi da je on suvlasnik na predmetnoj kući sa dijelom ½ i zemljišta pod kućom, kao i sa zahtjevom za priznavanja suvlasništva na dijelu zemljišta koje nije pod kućom, a koje je evidentirano kao njegov posjed i vlasništvo (k.p. 1033/2). Protivtužbeni zahtjev prednika apelanata, koji se odnosio na ustanovljenje suvlasništva od 2/3 dijela na ostaloj nekretnini na kojoj su tužiteljice–protivtužene evidentirane kao suvlasnice i suposjednice, odnosno da mu se u protivnom isplati na ime ulaganja u formiranje dvije odvojene stambene jedinice i održavanje zgrade iznos od 20.052,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom, je odbijen kao neosnovan.

3. U obrazloženju presude sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da su na nekretnini označenoj kao k.p. broj 1033/1, odnosno k.č. br.327/5, tužiteljice–protivtužene evidentirane kao suposjednice odnosno suvlasnice sa po 1/3 a da je prednik apelanata upisan kao posjednik k.č. br. 327/10 odnosno vlasnik nekretnine označene kao k.p. broj 1033/2 sa dijelom 1/1. Navedeno je da je nesporno da su predmetne nekretnine darovnim ugovorom iz 1980. godine prešle na prednika tužiteljica (a potom na tužiteljice-protivtužene rješenjem o nasljeđivanju br. O.624/88) i prednika apelanata što je potvrđeno i nalazom sudskog vještaka geometra na koji stranke nisu imale primjedbi i koji je sud prihvatio kao stručan i potpun. Navedeno je da je nakon smrti prednika tužiteljica došlo do problema u korištenju zbog čega su tužiteljice-protivtužene pokrenule vanparnični postupak radi rješavanja spora, te da je Općinski sud Novi Travnik donio rješenje br. R. 17/01 od 19. jula 2001. godine kojim je prekinuo postupak i tužiteljice-protivtužene uputio na parnicu kako bi se raspravile sporne činjenice o kojim zavisi pravo stranaka na nekretninama iz kojih razloga su tužiteljice-protivtužene i pokrenule predmetni parnični postupak. Istaknuto je da je među parničnim strankama sporno da li tužiteljicama pripada naznačeni suvlasnički dio kako je označeno u zemljišnim knjigama i katastru nekretnina, budući da je faktičko stanje u pogledu korištenja drugačije i obzirom na zahtjev prednika apelanata da je ulagao vlastiti novac u održavanje i adaptaciju zbog čega smatra da mu pripada veći dio, iz kojih razloga se pojavljuje spornim dioba na način kako su to predložile tužiteljice-protivtužene. Navedeno je da prema nalazu vještaka geometra međna linija između k.p. br. 1033/1 i 1033/2 dana tako da ide polovinom kuće vertikalno, iako stvarno na terenu tužiteljice-protivtužene koriste stambenu jedinicu na spratu a prednik apelanata stambenu jedinicu u prizemlju kuće. S obzirom da iz tog proizilazi da daroprimci koriste predmetnu kuću sa dijelovima od po ½ zaključeno je da je tim ispunjen smisao darovnog ugovora, te je navedeno da nije sporno da se predmetne nekretnine koriste na takav način od samog momenta darovanja i da je postojala i volja darovatelja da se predmetna kuća tako koristi, a što proizilazi i iz iskaza saslušanih svjedoka. Navedeno je da je međna linije dana po vertikali iz razloga što, po objašnjenju vještaka geometra, u vrijeme sačinjavanja darovnog ugovora nije bilo etažnih knjiženja. Također je navedeno da prilazni put koji koriste parnične stranke nije uplanjen u katastru ali da je stanje na terenu takvo da on ide preko posjeda tužiteljica-protivtužene, a da tužiteljice-protivtužene i prednik apelanata zajedno koriste kapiju i prilazni put. S obzirom da su se od zaključivanja darovnog ugovora promijenile prilike i propisi, sud je zaključio da je osnovan zahtjev tužiteljica-protivtuženih za izdvajanje zemljišta ispod kuće izgrađene na parceli tužiteljica i stvaranje posebne katastarske čestice odnosno katastarske parcele te etažiranje kuće po horizontali.

4. Nadalje je navedeno da iz nalaza sudskog vještaka građevinske struke, koji je sud u cijelosti prihvatio, nespornim proizilazi da je prednik apelanata morao izvršiti određene radove da bi poslovni prostor pretvorio u stambenu jedinicu, te da je po tom osnovu utrošio iznos od 20.052,60 KM. Međutim, navedeno je da ti radovi ne znače da prednik apelanata zbog ulaganja ima pravo zahtijevati veći suvlasnički dio na predmetnoj kući, jer tim ulaganjem nije nastala nova zgrada sa aspekta građanskog prava niti je, po nalazu sudskog vještaka, vrijednost kuće porasla. Osim navedenog, sud je istakao da je protivtužbeni zahtjev prednika apelanata neosnovan pogotovo kad se ima u vidu da on sam koristi adaptirani dio kuće. S obzirom da je iz provedenih dokaza (nalaza vještaka, iskaza svjedoka i samih parničnih stranaka) nespornim utvrđeno da tužiteljice-protivtužene koriste ½ predmetne kuće a prednik apelanata također ½ kuće sud je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljica-protivtuženih, da se dioba izvrši na način naveden u tač. 2. i 3. izreke presude. S obzirom da je sud utvrdio da tužiteljice-protivtužene nikad nisu predniku apelanata osporile pravo na kuću u dijelu ½ sud je protivtužbeni zahtjev prednika apelanta u dijelu kojim je tražio da sud utvrdi da je suvlasnik dijela kuće sa dijelom ½ odbacio zbog nedostataka pravnog interesa, a sa dijelom preko utvrđenog odbio iz naprijed navedenih razloga. Navedeno je da se takav zaključak suda temelji i na nalazima vještaka geodetske struke i vještaka građevinske struke. Istaknuto je da iz ovih nalaza proizilazi da postojeći način korištenja predmetnog objekta nije jedini ali je najracionalniji i najfunkcionalniji, međutim da je, obzirom na spor koji postoji između parničnih stranaka, potrebno izvršiti fizičku diobu predmetnih nekretnina koja je moguća uz određena ulaganja. Međutim, navedeno je da je među strankama sporan način utvrđivanja prilaza na drugačiji način od onog koji se faktički nalazi na terenu. S obzirom na nalaz vještaka sud je zaključio da postoje tehničke mogućnosti da prednik apelanata na svojoj parceli može otvoriti ulaz budući da njegova parcela graniči sa ulicom, a ulaz u stan u prizemlju se može osigurati djelimičnom adaptacijom vjetrobrana čime bi prednik apelanata osigurao pristup i ulaz u stan u prizemlju sa svoje parcle. Također je utvrđeno da tužiteljiceprotivtužene mogu osigurati pristup i ulaz u stan na spratu izgradnjom novog stepeništa na parceli koja im pripada. Konačno je sud zaključio da, kada se ima u vidu utvrđeno stanje posjeda i vlasništva na predmetnim parcelama, prednik apelanata ne može na parceli tužiteljica –protivtuženih zahtijevati veći suvlasnički dio, jer u tom pravcu nije dokazao da mu takvo pravo pripada temeljem čl. 23. i 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima («Službene novine FBiH» broj 6/98), pa ga je sud u tom dijelu odbio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Sud je naveo da je odluku donio primjenom naprijed navedenih zakonskih odredbi i člana 22. Zakona o vlasničko pravnim odnosima te je da je sud, s obzirom da su tužiteljice-protivtužene u cijelosti uspjele sa postavljenim tužbenim zahtjevom, a prednik apelanata u cijelosti nije uspio sa postavljenim protivtužbenim zahtjevom, odluku o troškovima postupka donio na temelju člana 386. stav 1. ZPP.

5. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-482/05 od 29. novembra 2006. godine odbijena je žalba prednika apelanata. U obrazloženju presude sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda te istakao da se na osnovu pravilnog činjeničnog utvrđenja da zaključiti da je prema izričitoj volja darovaoca Muharema Fuške izvršena faktička podjela sporne kuće, tako što tužiteljiceprotivtužene koriste sprat, a prednik apelanata prizemlje koje je u međuvremenu pretvorio iz poslovnog u stambeni prostor koji unazad deset godina koristi za stanovanje. Nadalje je navedeno da je dioba, dakle, izvršena prema volji darodavca te da su toga neosnovani žalbeni navodi da dioba nikad nije izvršena, a da prema nalazu vještaka građevinske struke dioba predmetne kuće na dva dijela nije izvediva prema vertikali nego jedino po horizontali na sprat i prizemlje objekta. Istaknuto je da je na utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio član 22. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, koji regulira etažno vlasništvo te da je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da tužiteljice-protivtužene osnovano zahtijevaju izdvajanje zemljišta površine 74 m2 ispod kuće koje je sastavni dio kuće, u cilju stvaranja posebne katastarske čestice, odnosno katastarske parcele te etažiranje kuće po horizontali. Navedeno je da se prednik apelanata neosnovano poziva na član 15. Zakona o vlasničko pravnim odnosima jer prvostepenom presudom nisu povrijeđena suvlasnička prava, nego je izvršeno pretvaranje idealnog vlasništva u etažno vlasništvo, kao i da se žalba neosnovano poziva na član 20. Zakona o vlasničko pravnim odnosima jer je, suprotno žalbenim navodima, u konkretnom slučaju fizička dioba moguća i faktički je već provedena između parničnih stranaka. Kantonalni sud je istakao da je neosnovan i prigovor prednika apelanata da je povećao svoj suvlasnički dio ulaganjem u prizemlje objekta, čime je povećao suvlasnički dio na 2/3 predmetnog objekta, budući da je prvostepeni sud iz provedenih dokaza utvrdio da je prednik apelanata ulaganja izvršio u prizemlje objekta koje mu darovano od strane oca i čije je volja bila upravo da predniku apelanata pripadne vlasništvo prizemlja objekta. Nadalje sud je istakao da su žalbeni navodi prednika apelanata vezani za troškove postupka paušalni i nisu obrazloženi, ali da je pazeći na primjenu materijalnog prava sud ispitao i ove navode te zaključio da je Osnovni sud donio pravilnu odluku, kad je prednika apelanata obavezao da tužiteljicama naknadi troškove postupka, koji su određeni u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata koja je važila u vrijeme preduzimanja pojedinih radnji.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 07-0-Rev-07-000300 od 28. februara 2008. godine revizija prednika apelanata u odnosu na odluku o protivtužbenom zahtjevu je odbijena, a u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu odbačena. Stavom drugim izreke tužiteljice-protivtužene su odbijene sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na reviziju. Obrazlažući odluku o nedopuštenosti revizije u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu Vrhovni sud je istakao da je predmetna parnica pokrenuta nakon prekida vanparničnog postupka i upućivanja tužiteljica na parnicu radi prigovora prednika apelanata o većem suvlasničkom dijelu (2/3), od onog koji je upisan u zemljišnim knjigama i katastru (1/2), na kući i zemljištu u odnosu na tužiteljice-protivtužene. Istaknuto je da su tužiteljice-protivtužene u tužbi istakle nenovčani tužbeni zahtjev i odredile vrijednost spora u iznosu od 5.000,00 KM pa je, budući da je vrijednost pobijanog dijela presude u odnosu na tužbeni zahtjev ispod imovinskog cenzusa propisanog članom 237. stav 2. ZPP, kao i da po ocjeni tog suda odlučivanje o reviziji u odnosu na dio odluke o tužbenom zahtjevu nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu člana 237. stav 3. ZPP, revizija u tom dijelu odbačena kao nedopuštena.

7. U odnosu na protivtužbeni zahtjev prednika apelanata navedeno je da je prednik apelanata istakao prigovor da nižestepene odluke izlaze izvan okvira postavljenog protivtužbenog zahtjeva, što je u suprotnosti sa članom 2. ZPP. Navedeno je da se prema članu 240. ZPP revizija može izjaviti samo zbog povredi odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP učinjenih pred drugostepenim sudom, a ne i onih učinjenih pred prvostepenim sudom, pa je sud ocijenio neosnovanim ove revizione navode osobito cijeneći da iz sadržaja žalbe protiv prvostepene presude proizilazi da prednik apelanata nije prigovarao na povredu člana 2. ZPP. Iz navedenih razloga, budući da žalbeni sud ispituje pobijanu presudu samo u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti samo na povredu odredbi koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanja (član 221. ZPP), Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim ove revizione prigovore. Navedeno je da je drugostepeni sud suprotno navodima prednika apelanata dao razloge zašto je potvrdio prvostepenu presudu u odnosu na odluku o protivtužbenom zahtjevu. Sud je ocijenio neosnovanim i revizione prigovore o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Istaknuto je da je prednik apelanata protivtužbenim zahtjevom tražio utvrđenje da u predmetnim nekretninama (kući i zemljištu) ima pravo suvlasništva sa 2/3 dijela što su tužiteljice-protivtužene dužne priznati i dozvoliti fizičku diobu a u protivnom mu naknaditi iznos koji je uložio sa kamatom i troškovima postupka. Istaknuto je da su nižestepeni sudovi utvrdili da je među strankama nesporno da je Muharem Fuško (otac prednika apelanata) ugovorom o darovanju od 11. januara 1980. godine pravnom predniku tužiteljica i predniku apelanata darovao i predao u posjed i korištenje svakom ravnomjerno predmetno zemljište i kuću, koja predstavlja fizičku cjelinu sa dva ulaza. Navedeno je da je među strankama nesporno da je darovalac tom prilikom izvršio fizičku diobu nekretnina na način kako je navedeno u darovnom ugovoru i evidentirano u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu iako je i tada faktičko stanje bilo drugačije jer je prednik apelanata pripalo prizemlje a predniku tužiteljica sprat. Istaknuto je da su ulazi postavljeni tako da se na sprat ulazilo sa parcele prednika apelanata a da je ulaz prednika apelanata u prizemlje kuće bio na parceli koja je vlasništvo prednika tužiteljica. Navedeno je da dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom nisu davali utemeljenja za udovoljavanje protivtužbenom zahtjevu budući da je ta ulaganja prednik tužitelja uložio u prizemlje koje je od darovanja 1980. godine u njegovom posjedu i vlasništvu. Istaknuto je da sa aspekta građanskog prava time nije nastala nova stvar, niti su ulaganja koristila tužiteljicamaprotivtuženim, a da objektivno time nije povećana vrijednost predmetnih nekretnina jer je po nalazu vještaka građevinske struke vrijednost 1m2 poslovnog prostora na tržištu skuplja od vrijednosti 1m2 stambenog prostora. S obzirom na navedeno Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim revizione navode vezane za pogrešnu primjenu materijalnog prava.

8. Apelanti prvo navode da su kao zakonski nasljednici Muhamede Fuške, legitimirani za podnošenje apelacije. Nadalje apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje, pravo na dom, privatni i obiteljski život iz i pravo na imovinu iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u činjenici da je sud suprotno pravnim propisima, dozvolio diobu imovine u parničnom postupku te obavezao prednika apelanata da tužiteljicama-protivtuženim naknadi troškove postupka. Nadalje je istaknuto da je udovoljavajući tužbenom zahtjevu tužiteljica-protivtuženih sud, suprotno članu 22. Zakona o vlasničko pravnim odnosim onemogućio apelante u korištenju zemljišta koje služi za redovnu upotrebu kuće u čemu vide povredu prava na dom, privatni i obiteljski život i prava na imovinu Apelanti također smatraju da sud u parničnom postupku nije na zahtjev tužiteljica–protivtuženih mogao predniku apelanata nametati pravo (da je etažni vlasnik prizemlja) već samo obavezu jer nije na tužiteljicama da se «brinu o tuđim pravima» kao i da sud nije mogao tužiteljicama-protivtuženim naložiti da na svom dijelu kuće vrše određene činidbe (otvaranje posebnog ulaza i stepeništa) već je takav zahtjev trebao odbaciti. Nadalje je navedeno da je, iako je presudom utvrđeno pravo zajedničkog korištenja tavana, prednik apelanata praktično onemogućen u korištenju tavana jer je njemu presudom dodijeljeno prizemlje a tužiteljicama-protivtuženim sprat kuće. Istaknuto je da je prednik apelanata ulažući sredstva u prizemlje imao u vidu faktično stanje odnosno postojeći pristup i ulaz u kuću pa apelanti smatraju da je odluka o protivtužbenom zahtjevu pogrešna i nepravična i da je njome povrijeđeno pravo na imovinu apelanata. Nadalje apelanti ističu da se postavlja pitanje zašto tužiteljice-protivtužene nisu tražile diobu prije nego je prednik apelanata pretvorio poslovni prostor u stambeni pa zaključuju da to nisu uradile iz razloga što bi u tom slučaju predniku apelanata «pripalo samo prizemlje, onda bi bio lišen prava na stanovanje (prava na dom), pa bi mogao tražiti i dio stambenog prostora».

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st.1. i 2. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;

10. Vezano za dopustivost apelacije Ustavni sud prvenstveno zapaža da je predmet ovog apelacionog postupka presuda Vrhovnog suda broj 07-0-Rev-07-000300 od 28. februara 2008. godine, koja samo u jednom dijelu (odluka o protivtužbenom zahtjevu) predstavlja odluku o meritumu spora, dok u preostalom dijelu (odluka o odbacivanju revizije u odnosu na odluka o tužbeni zahtjev) ima procesni karakter.

Dopustivost prima facie

11. Vezano za presudu Vrhovnog suda, broj 07-0-Rev-07-000300 od 28. februara 2008. godine, u dijelu u kojem je u odnosu na odluku o protivtužbenom zahtjevu revizija odbijena, Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa apelacionim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud prvo zapaža, vezano za tvrdnje apelanata da redovni sudovi nisu u parničnom postupku mogli vršiti diobu nekretnina, da iz stanja spisa proizilazi da je predmetni parnični postupak pokrenut nakon što su tužiteljice-protivtužene rješenjem Općinskog suda Novi Travnik br. R. 17/01 od 19. jula 2001. godine upućene na parnicu. Nadalje Ustavni sud zapaža da se iz navoda apelacije i dostavljene dokumentacije ne može zaključiti da je prednik apelanta u parničnom postupku pred redovnim sudovima tražio da se redovni sudovi oglase nenadležnim da u parničnom postupku odluče o tužbenom zahtjevu i da odbace tužbu već je upravo suprotno tome u žalbenom i revizionom postupku predlagao da se presuda prvostepenog suda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje ili preinači na način da tužiteljice-protivtužene budu odbijene sa postavljenim tužbenim zahtjevom a da se udovolji njegovom protivtužbenom zahtjevu. S obzirom da prednik apelanata, dakle, ovo pitanje nije problematizirao u postupku pred redovnim sudovima Ustavni sud shodno svojoj praksi (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine dostupna na web stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) zaključuje da apelanti takve prigovore ne mogu koristiti prvi put tek u postupku pred Ustavnim sudom, jer su isti bar u svojoj suštinskoj formi, morali biti pokrenuti u prethodnim fazama postupka, što prema stanju spisa nije učinjeno.

14. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i vrlo iscrpno obrazložili svoje odluke o odbijanju protivtužbenog zahtjeva prednika apelanata (za ustanovljenje suvlasništva od 2/3 dijela odnosno da mu se isplati iznos ulaganja). Sudovi su također detaljno obrazložili i djelimično odbacivanje protivtužbenog zahtjeva (za priznavanja suvlasništva sa dijelom ½ na kući i zemljištem pod kućom, kao i zemljišta koje nije pod kućom) nalazeći da prednik apelanata nema pravnog interesa za utvrđivanje da je on suvlasnik na predmetnoj kući i zemljišta pod kućom odnosno na dijelu zemljišta koje nije pod kućom sa dijelom ½, obrazlažući jer mu tužiteljice-protivtužene nikad nisu osporavale ovo pravo odnosno da je predmetno zemljište već evidentirano je kao njegov posjed i vlasništvo (k.p. 1033/2). Redovni sudovi su u obrazloženju svojih odluka, suprotno navodima apelanata, dali jasne i precizne razloge svojih stavova i logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu materijalnog i procesnog prava, konkretno Zakona o vlasničko pravnim odnosima i Zakona o parničnom postupku, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.

15. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelacionim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Nadalje, apelanti ukazuju i na povredu prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kojim je garantirano pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Imajući u vidu da osporenim presudama ni na koji način nisu dovedena u pitanja prava apelanta odnosno njihovog prednika na korištenje prizemlja koje mu je poklonjeno darovnim ugovorom i u kojem je prema stanju spisa stanovao, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja ovog prava. Ovo osobito imajući u vidu da i sami apelanti o kršenju ovih prava govore uvjetno smatrajući da bi do povrede ovog prava došlo pod uvjetom da su tužiteljice-protivtužene ranije pokrenule postupak, i da bi prednik apelanta «onda bi bio lišen prava na stanovanje (prava na dom), pa bi mogao tražiti i dio stambenog prostora». Stoga imajući u vidu navedeno a kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati opravdanim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, također prima facie neosnovani.

Protek roka

17. Vezno za odluku o tužbenom zahtjevu tužiteljica-protivtuženih, na koju se odnosi pretežan dio apelacionih navoda a u odnosu na koji je presudom Vrhovnog suda revizija odbačena, Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stavom 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 106/04 od 18. januara 2005. godine i AP 1046/06 od 8. novembra 2007. godine).

18. S obzirom na to da je revizija prednika apelanata, u dijelu u kojem je osporavao odluku drugostepenog suda kojom je potvrđena odluka o usvajanju tužbenog zahtjeva tužiteljica-protivtuženih, odbačena kao nedopuštena presudom Vrhovnog suda, broj 07-0-Rev-07-000300 od 28. februara 2008. godine, nesporno je da je da su apelanti presudu Kantonalnog suda primili prije tog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 12. maja 2008. godine, proističe da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili osporenu presudu.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav i 2. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1397/08 (U. F., A. F. i E. F.) | Sudska praksa | Aktio