Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1471/08 (B. L.)
Odluka donesena 10. 11. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1471/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1471/08, rješavajući apelaciju Branislava Lipovčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branislava Lipovčića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-
000 305 od 20. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj P-236/98 od 9. marta 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branislav Lipovčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pribinića, podnio je, 22. maja 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 305 od 20. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-236/98 od 9. marta 2007. godine.
2. Osnovni sud je, rješavajući o tužbi apelanta protiv tuženog Dragoslava Josipovića (u daljnjem tekstu: tuženi) donio presudu broj P-236/98 od 9. marta 2007. godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 305 od 20. marta 2008. godine, kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime kupoprodajne cijene za putničko vozilo „Lada 1500“ isplati iznos od 1.000,00 KM i 2.000,00 KM na ime pozajmice sa zateznom kamatom. Istom presudom apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 700,00 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naglasio da apelant nije dokazao svoje navode iz tužbe, što je bio dužan u skladu sa odredbom člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa je tužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan. Prvostepeni sud je utvrdio da nije sporno da je među parničnim strankama u toku 1995. godine bilo izvjesne pogodbe u vezi sa njihovim automobilima „Lada 1500“ i BMW“, ali da ne postoje nikakvi pismeni dokazi na temelju kojih bi sud utvrdio o kakvom se tačno ugovoru radilo, jer je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnivao na usmenim i to kontradiktornim iskazima i iskazima svjedoka. Naime, apelant je prvo tvrdio „...da je tuženom prodao svoj automobil „Lada 1500“ za iznos od 1.000,00 DEM, što odgovara sadašnjoj vrijednosti od 1.000,00 KM, a da je njemu tuženi istog dana dovezao kući automobil „BMW“ ističući da će navodno doći neki čovjek iz Prnjavora koji će preuzeti taj automobil, da taj čovjek nije došao, da je nakon toga utvrdio da na vozilu postoji kvar i da je u njegovu popravku uložio oko 500,00 DEM, i da mu tuženi nije platio dio tih troškova, pa je on početkom 1998. godine tuženom vratio automobil „BMW“ koji se i sada nalazi kod njega...“, koji ikaz je apelant nakon toga izmijenio tvrdeći „...da je tuženom za neke druge poslove dao 2.000,00 DEM...“, da bi svoj iskaz ponovo izmijenio navodeći „.. .da je tuženom pozajmio iznos od 2.000,00 DEM da bi tuženi vratio svoj automobil „BMW“ od nekog drugog čovjeka, te da nikad nije bio u posjedu navedenog automobila tuženog, i da je od tuženog trebao da dobije i nagradu u iznosu od 500,00 DEM što mu je pozajmio navedeni iznos novca...“. Osnovni sud je takođe utvrdio da ni iskaz svjedoka Dragana Lipovčića na čiji iskaz se apelant pozivao, nije bila dosljedan, jer je prvobitno izjavio „...da je bio prisutan kada su se apelant i tuženi 1995. godine dogovorili da zamjene svoja vozila te da je nakon toga trebao doći neki čovjek iz Prnjavora koji koji bi preuzeo automobil „BMW“ od tuženog, ali da nije došao, pa je apelant tuženom vratio vozilo...“, da bi navedeni iskaz na glavnoj raspravi održanoj 16. februara 2007. godine isti svjedok izmijenio ističući „...da je apelant tuženom prodao automobil „Ladu 1500“, da bi tuženi odmah nakon izvršene prodaje apelantu isplatio 1.000,00 DEM, odnosno KM, te da je nakon toga tuženi od apelanta tražio pozajmicu od 2.000,00 DEM i obećao mu dati još 500,00 DEM na ime vozila „Ladu 1500“, ali da tuženi to obećanje nikad nije ispunio i da se apelant nije nikad vozio automobilom „BMW“...“. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je utvrdio da je iskaz navedenog svjedoka nepouzdan, kao i iskazi ostalih saslušanih svjedoka, koji nisu mogli doprinijeti da sud pravilno utvrdi činjenično stanje, i da apelant nije dokazao svoje navode iz tužbe što je bio dužan u skladu sa odredbama ZPP, pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Okružni sud je na temelju člana 226. ZPP odbio kao neosnovane žalbene navode apelanta i prvostepenu presudu je potvrdio, zaključivši da je odluka prvostepenog suda pravilna i na zakonu zasnovana, da žalbeni navodi apelanta ne dovode u sumnju pravilnost izvedenih zaključaka prvostepenog suda jer je apelant u žalbi uglavnom ponavljao navode isticane tokom trajanja prvostepenog postupka.
4. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi hronologiju postupanja sudova i žali se na utvrđeno činjenično stanje, ističući „...da je za njega posebno uvredljivo što i jedan i drugi sud tvrde da nije uspio dokazati svoje tvrdnje, a da tu obavezu nisu zatražili i od samog tuženog...“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da se navodi apelanta svode na njegovo nezadovoljstvo u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja od strane redovnih sudova, pa u odnosu na njegove navode, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U vezi sa navodima apelanta o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud uočava da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da su sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, a ta obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović