Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1593/08 (M.B.)

Odluka donesena 10. 11. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1593/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1593/08, rješavajući apelaciju M.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. B. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 289 od 14. marta 2008. godine i presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-06-000 123 od 17. januara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gacka, kojeg zastupa Rato Runjevac advokat iz Trebinja, podnio je, 29. maja 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 289 od 14. marta 2008. godine i presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-06-000 123 od 17. januara 2007. godine. Dopunu apelacije apelant je dostavio 15. oktobra 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-47/95 od 17. oktobra 2003. godine, donesenoj po tužbi S.B. (u daljnjem tekstu: tužiteljica), utvrđeno je pravo svojine tužiteljice na 1/3 stambenog objekta –kuće izgrađene na k.č. br. 147/12 i k.č. br.147/35 KO Gorica (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), te je apelant obavezan da to prizna i „dozvoli“ knjižni upis tužiteljice u roku od trideset dana od dana prijema presude, koji će u protivnom zamijeniti predmetna presuda. Tužiteljica je odbijana sa dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog. Odlučeno je da svaka parnična stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude sud je naveo da je članom 264. st. 2. i 3. Porodičnog zakona SR BIH koji je bio na snazi u vrijeme prestanka braka, propisano da imovina koju bračni drugovi steknu radom tokom bračne zajednice čini zajedničku imovinu a da pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice ulaze u zajedničku imovinu, osim ukoliko drugačije ne proizilazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom bračnom drugu. Također je navedeno da član 267. Porodičnog zakona SR BIH propisuje da svaki bračni dug tužbom može zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov udio u zajedničkoj imovini, te da veličinu tog udjela sud određuje prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine. Navedeno je da se pri tome vodi računa ne samo o ličnom dohotku već i o pomoći jednog bračnog druga drugom, o radu u domaćinstvu i porodici, brizi oko vaspitanja i podizanja djece kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine. Ocjenom provedenih dokaza sud je utvrdio da je doprinos sticanju novca po osnovu rada u toku braka mnogo veći koda apelanta, koji je u Njemačkoj radio kao mašinbravar, nego doprinos tužiteljice koja je od 1978. godine radila kao čistačica a tek od 1990. godine kao trgovac. Sud je zatim cijenio, u smislu člana 267. stav 2. Porodičnog zakona SR BIH, i druge elemente koji mogu uticati na doprinos u sticanju zajedničke imovine, pa je zaključio da je apelant mnogo više doprinio u izgradnji predmetnih nekretnina. S obzirom na navedeno sud je utvrdio da je tužiteljica doprinijela u sticanju predmetnih nekretnina sa dijelom 1/3, pa je u tom omjeru udovoljio postavljenom zahtjevu a tužiteljicu odbio sa viškom zahtjeva (da je stekla pravo svojine sa dijelom ½).

3. Presudom Okružnog suda, broj Gž.574/03 od 29. decembra 2003. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđena presuda Osnovnog suda broj P-47/95 od 17. oktobra 2003. godine. Navedeno je da je prilikom utvrđivanja udjela bračnih drugova u zajedničkoj imovini Osnovni sud uzeo u obzir sve okolnosti navedene u članu 267. st 1. i 2. Porodičnog zakona SR BIH, te je zaključio da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo

4. Rješenjem Vrhovnog suda, broj Rev-47/04 od 28. februara 2006. godine uvažena je revizija tužiteljice te je ukinuta presudu Okružnog suda, broj Gž-574/03 od 29. decembra 2003. godine i predmet je vraćen tom sudu na ponovno suđenje. Navedeno je da je predmetni spor trebalo riješiti primjenom odredbi Porodičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 54/02- u daljnjem tekstu PZ RS) a ne Porodičnog zakona SR BIH («Službeni list SR BIH» br. 21/79 i 44/89). Istaknuto je da je članom 294. PZ RS propisano da se primjenjuju na imovinske odnose bračnih supružnika iz brakova zaključenih prije stupanja na snagu tog Zakona ukoliko zahtjevi stranaka nisu pravomoćno okončani do dana stupanja na snagu tog zakona (4. septembra 2002. godine).

5. Okružni sud je u ponovnom postupku, nakon preotvorene rasprave, donio presudu broj 015-0-Gž-06-000 123 od 17. januara 2007. godine kojom je usvojio žalbu tužiteljice te preinačio prvostepenu presudu Osnovnog suda broj P-47/95 od 17. oktobra 2003. godine, na način da je usvojio tužbeni zahtjev te tužiteljici utvrdio pravo svojine u dijelu od ½ na predmetnim nekretninama te je apelant obavezan da to prizna i dozvoli knjižni upis tužiteljice u roku od trideset dana od dana prijema presude, koji će u protivnom zamijeniti predmetna presuda. Apelant je obavezan naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 4.830,00 KM. Navedeno je da je sud postupajući po rješenju Vrhovnog suda preotvorio raspravu, istakao da je saslušao apelanta, da je punomoćnik tužiteljice odustao od njenog saslušanja te da je apelant na otvorenoj raspravi priložio dokaze o svom učešću u stvaranju zajedničke imovine. Sud je istakao da nije poklonio vjeru ovim dokazima jer apelant u predmetnom sporu osporava tužbeni zahtjev tužiteljice tvrdeći da je njegov doprinos u stvaranju zajedničke imovine znatno veći, te je sud zaključio da je na apelantu teret dokazivanja ove činjenice. Navedeno je da su dostavljeni izvještaji o bruto zaradi na njemačkom jeziku i da nisu prevedeni niti ovjereni. Istaknuto je da je i bez obzira na nepostojanje prevoda evidentno da je tužiteljica ostvarivala manje prihode. Međutim, sud je naveo da je tužiteljica bila na bolovanju više mjeseci te da naknada za bolovanje nije prikazana budući da istu ne plaća poslodavac, kao i naknadu za nezaposleno lice koju je tužiteljica, u periodima kad je imala status nezaposlenog lica, ostvarivala kod Biroa rada, te da stoga ta primanja nisu mogla biti evidentirana – prikazana na izvještaju o bruto zaradi tužiteljice. Sud je nadalje naveo da je među strankama nesporno da su u braku stekli dvoje djece, te je istakao da upravo ta činjenica govori da je tužiteljica prilikom rađanja djece bila odsutna sa posla, te da u tom periodu njena primanja nisu bila evidentirana u izvještaju o bruto zaradi, jer je naknadu primala od drugog organa. Navedeno je da sam apelant ne osporava činjenicu da je tužiteljica provodila svu brigu oko podizanja djece te je sud istakao da upravo to ukazuje da je tužiteljica tokom podizanja zajedničke djece boravila u kući, održavala stan, vodila domaćinstvo pa je sud zaključio da se u ovim radnjama ogleda ozbiljan doprinos tužiteljice u stvaranju zajedničke bračne tečevine. Sud je istakao da je razlika u primanju kompenzirana doprinosom tužiteljice u rađanju i podizanju zajedničke djece te vođenju kućanskih poslova što po ocjeni suda u cijelosti nadopunjuje razliku bruto primanja pa je sud zaključio da apelant nije uspio dokazati da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa tužiteljice u smislu člana 272. stav 1. PZ RS. S obzirom na izneseno sud je primjenom navedene zakonske odredbe utvrdio da svakom od bračnih supružnika pripada po ½ zajedničke imovine. Istaknuto je da je prvostepeni sud pravilno cijenio iskaze saslušanih svjedoka, te je Okružni sud zaključio da je pomoć rodbine i prijatelja dana prilikom izgradnje stambenog objekta u toku trajanja braka, prema običajima sredine, jednako upućena prema oba bračna druga. Konačno sud je naveo da je primjenom člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) obavezao apelanta da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu koji predstavlja ekvivalent za ½ ukupno ispostavljenih troškova od strane tužiteljice.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 289 od 14. marta 2008. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude. Sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda (da su parnične stranke zaključile brak 1972. godine, da su tokom trajanja braka živjele u Njemačkoj, da su dobili dvoje djece, da je brak razveden 1993. godine, da je obzirom na zanimanje apelanta njegovo sticanje novca po osnovu zarade u toku braka bilo veće, da je doprinos tužiteljice u porodici i domaćinstvu veći od doprinosa apelanta, da su stranke krajem 1981. ili početkom 1982. godine kupile sporno zemljište i započeli izgradnju kuće i da je izgradnja trajala do 1991. godine, da je potpuno opremljeno samo prizemlje kuće te da su prilikom izgradnje kuće pomagali bliski srodnici) i pravne stavove prvostepenog suda (primjena odredbi Porodičnog zakona SR BIH) i Okružnog suda (primjena odredbe 272. PZ RS). Sud je potom naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da su predmetne nekretnine parnične stranke stekle tokom trajanja bračne zajednice, te da stoga u smislu člana 272. stav 1. PZ RS postoji zakonska pretpostavka da se radi o zajedničkoj imovini bračnih supružnika i da svakom od njih pripada po ½ te zajedničke imovine. Navedeno je da je tužiteljica u parnici tražila da se utvrdi to njeno zakonsko pravo budući da su predmetne nekretnine u zemljišnoj knjizi upisane kao vlasništvo apelanta sa dijelom 1/1. Istaknuto je da je prema odredbi člana 273. stav 1. PZ RS apelant mogao zahtijevati da mu sud odredi veći dio zajedničke imovine, s tim da je na njemu teret dokazivanja da je njegov doprinos veći od doprinosa tužiteljice te na okolnost utvrđivanja činjenica da je njegova zarada bila znatno veća od zarade tužiteljice. Navedeno je da je apelant na te okolnosti dostavio podatke o primanjima parničnih stranaka tokom trajanja braka a koje podatke je dostavio u kopijama i na njemačkom jeziku bez odgovarajuće ovjere i prevoda. Istaknuto je da je tužiteljica osporavala te dokaze ukazujući na navedene nedostatke te da je stoga drugostepeni sud postupio pravilno kad, saglasno članu 134. st. 1. i 2. u vezi sa članom 132. stav 1. ZPP, nije svoju odluku utemeljio na tom dokazu koji je predložio apelant. Navedeno je da kod takvog stanja stvari nije od uticaja na pravilnost presuđenja činjenica da apelant nije saslušan kod drugostepenog suda. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu odredbe člana 272. stav 1 i 273. stav 1. PZ RS, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim navode apelanta da je na tužiteljici bio teret dokazivanja, da je njen doprinos u sticanju imovine znatno veći s obzirom da tužiteljica tužbom i nije tražila veći dio od zakonom pripadajućeg dijela (½ ). Sud je odbio prigovor apelanta da je drugostepeni sud trebao prihvatiti prijedlog apelanta za izvođenje dokaza finansijskim i građevinskim vještačenjem, budući da je provođenje tog dokaza apelant predložio tek na ročištu pred drugostepenim sudom (13. decembra 2006. godine) a što je u suprotnosti sa čl. 77. i 102. stav 2. ZPP.

7. Apelant smatra da su osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji se navodi da su osporene odluke nezakonite jer su donesene proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava te se ističe da apelantu nije omogućen suštinski pristup sudu. Smatra da je lišen svoje imovine suprotno zakonu i drugim propisima te navodi da iz provedenih dokaza nesporno proizilazi da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine znatno veći od doprinosa tužiteljice. Nadalje povredu svojih prava apelant vidi u činjenicu da nije saslušan kao parnična stranka u postupku pred drugostepenim sudom, iako je to navedeno u obrazloženju drugostepene presude, te apelant smatra da je ovakvim postupanjem Okružnog suda povrijeđen član 209. ZPP. U dopuni apelacije apelant je naveo da Vrhovni sud uopće nije razmatrao njegovu dopunu revizije od 29. jula 2007. godine.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Vezano za dopunu apelacije Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 11/07). U konkretnom slučaju apelant je u dopuni apelacije koju je dostavio 15. oktobra 2009. godine istakao da Vrhovni sud u osporenoj odluci nije cijenio njegovu dopunu revizije. S obzirom da je predmetna dopuna apelacije podnesene nakon proteka roka propisanog članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, a ne odnosi se na nove pravne okolnosti, nego se tiču istog činjeničnog stanja i osporenih odluka, Ustavni sud nema osnova da razmatra ove apelacione navode.

10. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U vezi sa navodima apelanta da nije saslušan u postupku pred drugostepenim sudom, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da ta okolnost nije od uticaja na pravilnost presuđenja. S obzirom na navedeno te imajući u vidu da je odredbom člana 209. ZPP propisano da povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude, Ustavni sud u ovakvom obrazloženju Vrhovnog suda ne nalazi proizvoljnost niti povredu apelantovih ustavnih prava. Ovo osobito imajući u vidu da iz dokaza koje je dostavio upravo apelant proizilazi da je na raspravi pred drugostepenim sudom za tužiteljicu pristupio samo punomoćnika a da je na istu pristupio apelant u pratnji svog punomoćnika (koji je dostavio sudu dokaze na okolnost apelantovog većeg učešća u sticanju predmetnih nekretnina) te da je apelant lično na zapisnik tog suda (13. decembra 2006. godine) izjavio da apelantici nudi nagodbu i istakao da je dostavio dokaze na okolnost da su njegova ulaganja u zajedničku bračnu tekovinu veća od ulaganja tužiteljice. S druge strane iz zapisnika sa rasprave održane pred drugostepenim sudom 27. decembra 2006. godine, kojoj je također prisustvovao apelant sa svojim punomoćnikom, evidentno je da upravo oni predložili da se odluka donese prema stanju spisa, da su nakon toga obje parnične stranke dale završne riječi i da na zapisnik suda o zaključenju glavne rasprave nisu stavili nikakve primjedbe vezano za eventualno saslušanje parničnih stranaka. Dakle, iako tokom drugostepenog postupka, formalno gledajući, nije uzet iskaz apelanta u svojstvu parnične stranke, nesporno je da je apelant imao mogućnost da aktivno sudjeluje u drugostepenom postupku, da iznosi svoje komentare, daje dokazne prijedloge i sl. te navedena činjenica nije utjecala na uskraćivanje apelantovih procesnih prava garantovanih članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi u ovom pogledu očigledno prima facie neosnovani.

13. S druge strane, vezano za preostale navode apelanta koji se svode na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1593/08 (M.B.) | Sudska praksa | Aktio