Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1634/08 (C. D.)

Odluka donesena 10. 11. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1634/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1634/08, rješavajući apelaciju Crisa Dilbera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Crisa Dilbera podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000-083 od 20. marta 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Cris Dilber (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, podnio je 3. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-08-000-083 od 20. marta 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 068-0-P- 07-000218 od 24. oktobra 2007. godine, obavezana je Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu isplati na ime neisplaćenih plaća za period od augusta do decembra 2000. godine mjesečne iznose precizirane u izreci presude (ukupan iznos 1.255,00 KM), sa zakonskom zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe 25. septembra 2003. godine te mu naknaditi troškove postupka. U obrazloženju presude sud je naveo da je ocjenom provedenih dokaza, prvenstveno potvrde od 25. aprila 2003. godine i Pravilnik o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika u službi HVO od 19. novembra 1998. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik za djelatnike HVO), utvrdio da su apelantu isplaćivane umanjene plaće za period od 1. decembra 1999. godine do 31. decembra 2000. godine. Nadalje je navedeno da je Pravilnik za djelatnike HVO, na osnovu kojeg su određeni koeficijenti za plaću prema dužnostima i činu u vojsci FBiH, suprotno navodima tužene, valjan pravni osnov za potraživanje apelanta jer se temelji na članu 27. Zakona o odbrani («Službene novine FBiH» broj 15/96). Sud je naveo se u konkretnom slučaju radi o potraživanjima iz radnog odnosa koja, shodno članu 106. Zakona o radu, zastarijevaju protekom roka od tri godine od dana kad je tužitelj mogao podnijeti tužbu. Budući da je apelant preciziranim tužbenim zahtjevom odustao od dijela tužbenog zahtjeva koji je zastario u smislu navedene zakonske odredbe sud je, s obzirom da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari podnio tužbu 25. septembra 2003. godine, udovoljio preciziranom tužbenom zahtjevu. Nadalje je navedeno da apelantu, na osnovu Uredbe Vlade FBiH o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti u FBiH i službenika federalnih ministarstva i drugih tijela federalne uprave («Službene novine FBiH» br. 44/98 i 49/00- u daljnjem tekstu: Uredba), pripada pravo na regres. Odluku o kamati sud je zasnovao na odredbi čl. 277. i 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima. Sud je obavezao tuženu da apelantu shodno članu 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) isplati troškove postupka.

3. Presudom Kantonalnog suda, broj 010-0-Gž-08-000-083 od 20. marta 2008. godine, djelimično je uvažena žalba tužene te je prvostepena presuda preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta za isplatu razlike plaća za period od augusta do decembra 2000. godine, u ukupnom iznosu od 1.255,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je preinačena odluka o troškovima na način da je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U preostalom dijelu žalba je odbijena i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi, a što nije sporno među strankama, da je apelant bio pripadnik Zajedničkog zapovjedništva VF BiH, Prvi Hrvatski gardijski Zbor Vojske Fedracije, II Zdrug Tomislavgrad, 1. Gardijska oklopna brigada «Ante Bruno Bušić». Istaknuto je da apelant svoja potraživanja razlike plaća temelji na Pravilniku za djelatnike HVO koji je primjenjivan zaključno sa obračunom plaća za april 2001. godine Hrvatskoj komponenti FMO u VF BiH. Navedeno je da je sporno da li je tužena obavezna isplatiti apelantu utuženi iznos na ime razlike plaće obzirom da po tvrdnjama tužene sredstva pristigla iz R Hrvatske nisu nikada bila dio sredstva budžeta FBiH. Nadalje je navedeno da je članom 2. Sporazuma između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske o finansijskoj pomoći od 6. maja 2000. godine, koji je bio na snazi do 31. decembra 2000. godine, određeno da je pomoć namijenjena FMO i to isključivo za plaće hrvatskih djelatnika, časnika, dočasnika i vojnika u FMO i VFBIH. Navedeno je da po ocjeni Kantonalnog suda, ukoliko dogovorena finansijska sredstva za ovu namjenu nisu doznačena, niti su bila sastavni dio budžeta FBIH, ne postoji obaveza tužene za isplatu plaća za vojne osobe, službenike i namještenike u službi HVO. Istaknuto je da je pretpostavka za isplatu plaća u iznosima koji se potražuju tužbenim zahtjevom prethodna dostava finansijske pomoći od R Hrvatske, što bi omogućilo isplatu plaća shodno odredbama Pravilnika za djelatnike HVO. Navedeno je da su od R Hrvatske sredstva doznačena u smanjenom iznosu te da su omogućila isplate u iznosima koje je apelant primao. Nadalje, sud je istakao da je istovremeno sa Pravilnikom za djelatnike HVO primjenjivan i Pravilnik o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika FMO od 21. maja 1998. godine. Navedeno je da su tim pravilnikom razrađene odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, koji se, shodno člana 168. stav 4 navedenog zakona, primjenjivao na pripadnike oružanih snaga Federacije BiH ako federalnim zakonom ili drugim propisom nije drugačije određeno. S obzirom da provedenim dokazima nije utvrđena obaveza tužene da vrši isplatu razliku plaća do punog iznosa, Kantonalni sud je zaključio da je u tom dijelu (isplata razlike plaća) žalba tužene osnovana te je u ovom dijelu preinačio prvostepenu presudu na način da je apelanta odbio sa ovim dijelom tužbenog zahtjeva. S druge stran zaključeno je da je odluka prvostepenog suda u dijelu koji se odnosi na isplatu regresa pravilna te je u tom dijelu prvostepena presuda potvrđena. Odluku o troškovima postupka sud je, s obzirom na uspjeh u parnici, zasnovao na odredbi člana 386. stav 2. ZPP.

4. Apelant smatra da su osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za taštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je odlučujući o njegovoj tužbi podnesenoj 25. septembra 2003. godine Općinski sud prvobitno bio donio presudu zbog propuštanja, broj P-662/03 od 20. februara 2002. godine, ali da je na prijedlog tužene dozvolio povrat u prijašnje stanje i u tom postupku donio novu presudu, broj 068-0-P-07-000218 od 24. oktobra 2007. godine, kojom je obavezao tuženu da mu isplati navedena potraživanja. Međutim apelant smatra da obrazloženje osporene presude Kantonalnog suda, u dijelu u kojem je uvažena žalba tužene i preinačena presuda prvostepenog suda a u kojem se navodi da je R Hrvatska dužna isplatiti utuženi iznos jer je sklopila sporazum sa Federacijom BiH o finansijskoj pomoći, krši njegovo pravo na pravično suđenje i imovinu. Nadalje apelant, navodeći brojeve presuda, ističe da su redovni sudovi u identičnim situacijama u periodu od 2003. do 2006. godine presuđivali razlike plaće u korist tužitelja pa zaključuje da bi presuda da je ranije donesena bila povoljnija za apelanta. Također apelant navodi da je prvostepeni sud bez razloga i protivno zakonu stavio van snage presudu zbog propuštanja.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Vezano za apelacione navode apelanta da je Općinski sud protivno zakonu stavio van snage presudu zbog propuštanja, broj P-662/03 od 20. februara 2007. godine, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa i dostavljene dokumentacije proizilazi da apelant, iako se protivio prijedlogu za povrat u pređašnje stanje, ovo pitanje nije pokretao u daljoj fazi postupka pred redovnim sudovima jer protiv presude Općinskog suda donesene nakon dozvoljenog povrata u pređašnje stanje nije izjavljivao žalbu, niti je dao odgovor na žalbu tužene, u kojim je, obzirom da protiv rješenja kojim je usvojen prijedlog za povrat u pređašnje stanje nije dopuštena posebna žalba (član 333. ZPP), mogao problematizirati ovo pitanje. Stoga Ustavni sud, podržavajući svoju praksu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine dostupno na web stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), zaključuje da apelant taj prigovor ne može koristiti tek u postupku pred Ustavnim sudom, budući da on, dakle, nije ni mogao biti predmet ocjene Kantonalnog suda prilikom donošenja osporene odluke.

8. Nadalje, vezano za apelacione navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da je u svojoj odluci broj AP-1995/08 od 14. septembra 2010. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da je Kantonalni sud dao jasno obrazloženje koje je utemeljeno na odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji je jedini relevantan propis u skladu sa kojim je tužena bila dužna isplaćivati plate vojnim licima kao i odredbama Privremenog Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnoh vojnih osoba, službenika i namještenika FMO koji je u spornom periodu na koji se apelant poziva bio na snazi, i koje se primjenjivao na sve pripadnike oružanih snaga FBiH, kako na pripadnike Armije Bosne i Hercegovine tako i na pripadnike Hrvatskog vjeća obrane.

9. S obzirom da je i u apelantovom slučaju Kantonalni sud dao detaljno obrazloženje zašto je odbio potraživanje apelanta po osnovu razlike plaća za utuženi period pozivajući se na odredbe Pravilnik o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika FMO od 21. maja 1998. godine, kojim su razrađene odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, koji se primjenjivao na pripadnike oružanih snaga Federacije BiH, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u odluci broj AP-1995/08.

10. S obzirom na navedeno, Ustavni sud iz istih razloga smatra da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz čl. II/3. e) i k). Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne sadrže elemente koji bi ukazivali da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koji bi zahtijevao meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović