Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1657/08 (Š. S.)
Odluka donesena 10. 11. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1657/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1657/08, rješavajući apelaciju Špire Simidžije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Špire Simidžije podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000401 od 18. marta 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-GŽ-06-000-321 od 22. novembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Livnu broj P-
709/05 od 30. juna 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Špiro Simidžija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glamoča, kojeg zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnio je, 4. juna 2008. godina, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000401 od 18. marta 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-GŽ-06-000-321 od 22. novembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-709/05 od 30. juna 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 8. jula 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-709/05 od 30. juna 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 010-0-GŽ-06-000-321 od 22. novembra 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže Općinu Glamoč (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 40.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe do konačne isplate. Apelant je oslobođen plaćanja troškova postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u tužbi tvrdio da je odlukom radne organizacije «Šipad-Šator» Glamoč -OOUR «Mehanička prerada drveta» Glamoč u kojoj je radio, broj RS-02-247/87 od 8. juna 1987. godine, dobio stan u naselju Luke IV, u Glamoču, Lamela II, stan broj 9 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), a da u predmetni stan nije uselio iz razloga što tužena nije postupila u skladu sa članom 30. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) i iz stana iselila nezakonito useljenu osobu, usljed čega apelant nije mogao useliti u predmetni stan pa je pretrpio štetu. Nadalje je navedeno da ocjenom provedenih dokaza sud zaključio da apelant nije dokazao da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu koji od dodjele stana nikada nije koristio. Navedeno je da tu okolnost apelant nije dokazao ni u upravnom postupku te je istaknuto da apelant na osnovu pravomoćnog akta o dodjeli stana, u smislu člana 11. i 26. ZSO, nije zaključio ugovor o korištenju stana sa nadležnim organom. Nadalje je navedeno da se samo posjedovanje odluke o dodjeli stana ne može prihvatiti kao dovoljan za potvrđivanje prava na predmetnom stanu budući da ta odluka predstavlja samo osnov za zaključivanje ugovora o korištenju stana i sticanje svojstva nosioca stanarskog prava. Sud je dalje naveo da je Milica Kukobat uspjela da na spornom stanu stekne stanarsko pravo, da ostvari povrat predmetnog stana i da ga otkupi. Stoga je sud, obzirom da apelant u toku upravnog a zatim sudskog postupka nije dokazao da je tužena postupala protivno odredbi člana
30. ZSO, odbio apelanta sa postavljenim tužbenim zahtjevom. Istaknuto je da je apelant, ukoliko je smatrao da je tužena protivpravno postupala, imao pravo da u rokovima propisanim članom 30. ZSO (3+5 godina) traži iseljenje bespravnog korisnika iz predmetnog stana, što apelant do donošenja prvostepene presude nije učinio. Iz navedenih razloga sud je zaključio da apelant ne može potraživati naknadu štete po odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
3. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-07-000401 od 18. marta 2008. godine, odbijena je revizija apelanta. Sud je u obrazloženju ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova (da je apelantu odlukom radničkog savjeta od 8. juna 1987. godine dodijeljen predmetni stan, da na osnovu te odluke apelant nije zaključio ugovor o korištenju stana, niti je ikada uselio u predmetni stan, da je predmetni stan od istog OOUR-a iste godine dodijeljen porodici Kukobat koja je uselila u stan, da je nakon smrti nosioca stanarskog prava, po zahtjevu njegove supruge njoj priznato svojstvo nosioca stanarskog prava, te da je ona nakon toga taj stan otkupila, a da je u upravnom postupku okončanom presudom U.23/04 od 29. juna 2004. godine apelant odbijen sa zahtjevom za povrat predmetnog stana), te zaključio da su na utvrđeno činjenično stanje nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo i za to dali valjane razloge. Navedeno je da nije sporno da apelant nije u smislu člana 26. ZSO zaključio ugovor o korištenju stana odnosno da nije u smislu člana 11. ZSO uselio u predmetni stan, te da dakle nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu. Istaknuto je da je apelant smatrao da ga je tužena, propustom da postupi po odredbi člana 30. ZSO i iseli nezakonito useljeno lice, onemogućila da stekne svojstvo nosioca stanarskog prava i mogućnosti otkupa stana te da apelant smatra da mu u smislu člana 172. stav 1. ZOO pripada pravo na naknadu štete u visini tržišne vrijednosti stana. Navedeno je da je apelant imao mogućnost da vodi spor protiv odluke o dodjeli predmetnog stana drugom licu (Đurađu Kukobatu), što nije učinio. Istaknuto je da apelant samim tim nije dokazao da je rješenje davaoca stana nezakonito i nepravilno te da iz navedenih razloga tužena nije imala uporište da postupi u skladu sa članom 30. ZSO. Budući da apelant nije uspio dokazati propuste na strani tužene, sud je zaključio da apelantu ne pripada pravo da potražuje naknadu štete u smislu čl. 172. i 154. ZOO.
4. Apelant smatra da su osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Suština apelacionih navoda o povredi ovih prava svodi se na tvrdnje apelanta o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime apelant smatra da u postupku koji je okončan osporenim odlukama nije trebao dokazivati svoje stanarsko pravo jer je njegov tužbeni zahtjev bio usmjeren na naknadu štete u smislu člana 172. ZOO, kojim je propisana odgovornost pravnog lica za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Iz navedenih razloga apelant smatra da su sudovi trebali obavezati tuženu da mu naknadi štetu koja je proistekla iz činjenice da nadležni organ tužene nije iselio nezakonitog korisnika predmetnog stana usljed čega apelant nije mogao useliti u predmetni stan, steći stanarsko pravo i konačno otkupiti predmetni stan.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Nadalje, u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović