Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1660/08 (R. C.)
Odluka donesena 10. 11. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 212, 336
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1660/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1660/08, rješavajući apelaciju Rudolfa Cipetića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rudolfa Cipetića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Širokom brijegu broj 008-0-Kž-08-000 005 od 27. marta 2008. godine i presude Općinskog suda u Širokom brijegu broj 064-0-K-07-000 101 od 7. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rudolf Cipetić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 6. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Kž-08-000 005 od 27. marta 2008. godine i presude Općinskog suda u Širokom brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 064-0-K-07-000 101 od 7. januara 2008. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke po apelaciji. Ustavni sud je na sjednici 14. jula 2008. godine donio odluku broj AP-1660/08, kojim je odbio privremenu mjeru kao neosnovanu.
2. Presudom Općinskog suda broj 064-0-K-07-000 101 od 7. januara 2008. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Kž-08-000 005 od 27. marta 2008. godine, apelant je oglašen krivim jer je počinio krivično djelo Teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 4. u vezi sa članom 332. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 35/03, 37/03, 56/03, 15/05; u daljnjem tekstu KZ FBiH), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci. Navedenom presudom, na osnovu odredbe člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 9/09; u daljnjem tekstu: ZKP), oštećena porodica Mandić je sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućena na parnicu, a apelant je obavezan da na ime troškova krivičnog postupka i paušala za rad suda plati ukupni iznos od 750,00 KM.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je u toku dokaznog postupka izveo dokaze saslušanjem svjedoka, saslušanjem vještaka saobraćajne i medicinske struke, te je izvršio uvid u materijalne dokaze, pa je cijeneći ih pojedinačno i u međusobnoj vezi, imajući u vidu navode iznesene u apelantovoj odbrani, zaključio da se u radnjama apelanta stječu sva bitna obilježja krivičnog djela koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Takođe, da na osnovu provedenih dokaza, a posebno nalaza i mišljenja vještaka prometne struke, proizilazi da je do prometne nesreće došlo dana 28. januara 2007. godine u mjestu Knešpolje, općina Široki Brijeg, na Magistralnoj cesti M-6,1 i to na dijelu ceste gdje važi ograničenje brzine za naseljeno mjesto od 60 km/h, da se apelant kritične prilike svojim vozilom kretao brzinom od 83 km/h, a u momentu kontakta sa pješakom brzina vozila je iznosila 62 km/h. Nadalje, da je uslijed takve vožnje prednjim desnim krajem vozila udario u pješaka Mladena Mandića, posljedicom čega je pješak zadobio teške tjelesne ozlijede uslijed kojih ozljeda je preminuo 20. maja 2007. godine. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je odbio prijedlog odbrane za suočenjem vještaka dr. Zlatka Matića i dr. Miljenka Lugonje iz razloga što je smatrao da ovaj dokaz nebi imao uticaja na razjašnjenje uzroka smrti stradalog Mladena Mandića. Naime, Općinski sud je istakao da je vještak optužbe decidno naveo da je uzrok smrti stradalog obostrana upala pluća, a vještak dr. Miljenko Lugonja je izjavio da je uzrok sepsa, pa kako je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka dr. Zlatka Matića kao stručan i sukladan nalazu obdukcije, to je smatrao da bi provođenje ovog dokaza vodilo samo nepotrebnom osugovlačenju postupka.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da su žalbeni navodi apelanta neutemeljeni, te da je prvostepeni sud pravilno cijenio izvedene dokaze, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te da je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio prijedlog odbrane da se izvrši suočenje vještaka dr. Miljenka Lugonje i dr. Zlatka Matića, kako bi se po navodima žalbe otklonile različitosti njihovih nalaza u pogledu uzroka smrtne posljedice stradalog. Ovo stoga, što suočenje i po mišljenju ovog suda nije bilo potrebno obzirom da je po nalazu vještaka dr. Miljenka Lugonje smrtna posljedica nastupila uslijed nastale sepse, čiji uzrok nastanka vještak nije mogao navesti, a što u svom nalazu konstatira i vještak dr. Matić ističući da je kod stradalog uslijed višemjesečnog ležanja bila smanjena obrambena sposobnost organizma, radi čega je isti bio sklon infekcijama, odnosno da postoji uzročno-posljedična veza između uzroka smrti i zadobivenih ozljeda kod stradalog. Najzad, Kantonalni sud je naglasio da je prilikom odmjeravanja visine kazne, prvostepeni sud, nasuprot neutemeljenim navodima žalbe, cijenio sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne, cijeneći pritom niz olakotnih okolnosti kao što je apelantovo dasadašnje nekažnjavanje, korektan odnos za vrijeme suđenja, izraženo kajanje zbog posljedica nezgode, odnos prema stradalom nakon nezgode, kao i prema obitelji stradalog, te veliki doprinos stradaloga nastanku prometne nezgode.
5. Apelant navodi da je u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da je sud cijenio samo dokaze koji idu njemu na teret, na koji način je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. Smatra da je osnovna dilema u predmetnoj krivično pravnoj stvari da li je oštećeni podlegao posljedicom povreda zadobivenih u prometnoj nesreći ili je podlegao usljed propusta u liječenju. Navodi da u predmetnom postupku postoje dva sukobljena nalaza i mišljena vještaka medicinske struke dr. Zlatka Matića i dr. medicinskih znanosti Miljenka Lugonje, koji su po njegovom mišljenju potpuno oprečni. Ističe da je apelantov branitelj predlagao sučeljavanje vještaka radi otklanjanja različitosti, ali da su sudovi donijeli zaključak da su ti nalazi u konačnici identični i da nema potrebe za takvom radnjom u postupku, jer to vodi samo njegovom odugovlačenju. Stoga, po mišljenju apelanta sudovi su suprostavili načelo ekonomičnosti načelu materijalne istine što je potpuno pogrešno i isključivo na štetu apelanta. Po mišljenju apelanta u konkretnom slučaju nije riješena osnovna dilema o uzroku smrti oštećenog, jer da se prihvatio nalaz i mišljenje dr. Miljenka Lugonje radilo bi se o sasvim drugom djelu za koje je zaprijećena blaža kazna, a u pravilu se izriče uvjetna osuda.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U vezi sa apelantovim navodima da su sudovi cijenili samo dokaze koji idu njemu na teret, te da su suprostavili načelo ekonomičnosti načelu materijalne na njegovu štetu, Ustavni sud smatra da su nadležni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedena obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi i ona u potpunosti zadovoljavaju standarde člana 6. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti
11. U vezi sa navodima o kršenju prava iz člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu apelant pravosnažnom presudom osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci, te da je pravosnažnošću presude ispunjen zakonski uvjet za izvršenje krivične sankcije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelant, u vrijeme podnošenja apelacije još nalazi na slobodi, te da nije ni lišen slobode, što bi bio uvjet da se može koristiti garancijama koje mu daje član
5. Evropske konvencije. S druge strane, apelantovi navodi o kršenju ovog prava odnose se, u suštini, na izvjesnost lišenja slobode radi upućivanja na izdržavanje kazne. Ustavni sud zapaža da je upućivanje na izdržavanje kazne «presudom nadležnog suda» zakonit osnov prema kojem neko lice može biti lišeno slobode u smislu člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije.
12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nisu dostavljeni «prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća» zbog čega su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović