Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1697/08 (M.M.)
Odluka donesena 10. 11. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Uporedive situacije
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
- Prava iz radnog odnosa
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1697/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1697/08, rješavajući apelaciju M. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. M. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Rev-3/08 od 9. maja 2008. godine, Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-67/07 od 29. februara 2008. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj P-
141/05 od 21. juna 2007. godine, u odnosu na apelantov tužbeni zahtjev za poništenje Rješenja Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine broj 01-5776/87 od 29. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. M. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Rev-3/08 od 9. maja 2008. godine, Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-67/07 od 29. februara 2008. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj P-
141/05 od 21. juna 2007. godine, u odnosu na apelantov tužbeni zahtjev za poništenje Rješenja Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine broj 07-1421 od 14. februara 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. M. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić-Grada, kojeg zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je 7. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Rev-3/08 od 9. maja 2008. godine, Presude Suda BiH broj Gž-67/07 od 29. februara 2008. godine i Presude Suda BiH broj P-141/05 od 21. juna 2007. godine.
2. Apelantu je Rješenjem Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Agencija) broj 01-5776/87 od 29. decembra 2004. godine prestao radni odnos 31. decembra 2004. godine zato što je došlo do ukidanja njegovog radnog mjesta, kao i cijelog Podcentra bivše entitetske obavještajne službe Mrkonjić-Grad.
3. Apelant je izjavio žalbu na Rješenje Agencije broj 01-5776/87 od 29. decembra 2004. godine, koja je odbijena Rješenjem Agencije broj 07-1421 od 14. februara 2005. godine, te je apelantu isplaćena otpremnina u iznosu od 2.227,80 KM i naknada za nezaposlenost u iznosu od 992,60 KM.
4. Apelant je 28. marta 2005. godine Sudu BiH podnio tužbu sa tužbenim zahtjevom da se poništi Rješenje tužene Agencije (u daljnjem tekstu: tužena) o prestanku radnog odnosa broj 01-5776/87 od 29. decembra 2004. godine i da se naloži tuženoj da ga vrati na posao, odnosno na ranije radno mjesto ili na neko drugo radno mjesto u skladu sa njegovim stručnim sposobnostima, te da mu tužena isplati na ime naknade plaće iznos od 13.444,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja pa do isplate. Apelant je 26. aprila 2007. godine, na pripremnom ročištu, proširio svoj tužbeni zahtjev i na poništenje Rješenja tužene broj 07-1421 od 14. februara 2005. godine.
5. Presudom Suda BiH broj P-141/05 od 21. juna 2007. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništenje Rješenja tužene broj 01-5776/87 od 29. decembra 2004. godine, dok je u dijelu koji se odnosi na poništenje Rješenja tužene broj 07-1421 od 14. februara 2005. godine tužba odbačena kao neblagovremena, u smislu odredbe člana 83. stav 5. Zakona o radu u institucijama BiH («Službeni glasnik BiH» br. 26/04 i 48/05), a s obzirom na činjenicu da je apelant po proteku prekluzivnog roka od godinu dana za zaštitu prava iz radnog odnosa tek 26. aprila 2007. godine, na pripremnom ročištu, proširio svoj tužbeni zahtjev i na poništenje Rješenja tužene broj 07-1421 od 14. februara 2005. godine. Konačno, apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 1.080,00 KM, u roku od 15 dana. Sud BiH je u obrazloženju naveo da je utvrdio da je apelantu prestao radni odnos 31. decembra 2004. godine, na osnovu rješenja o prestanku radnog odnosa, kojem je prethodilo osnivanje tužene na nivou Bosne i Hercegovine, u smislu Zakona o obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 12/04 i 20/04; u daljnjem tekstu: Zakon), odnosno gašenje entitetskih obavještajno-sigurnosnih službi. Odredbom člana 99. Zakona propisano je da zaposlenici u ranijim obavještajnim službama postaju uposlenici tužene, ali ne kao uposlenici u stalnom radnom odnosu nego do donošenja konačne odluke o njihovom statusu, a nakon provjere predviđene odredbom člana 101. Zakona, u smislu koje je formirana Komisija za provjeru da li ti uposlenici ispunjavaju uvjete za prijem u radni odnos kod tužene, kao i druge kriterije koje je utvrdio generalni direktor tužene, a odobrilo Vijeće ministara. Sud BiH je naveo da je tužena znatno smanjila broj radnih mjesta za koje je propisana srednja stručna sprema. Budući da je prestalo postojati radno mjesto na kojem je zatečen apelant, Sud BiH je naveo da je to razlog donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa. Dalje, da niti Zakonom niti Zakonom o radu u institucijama BiH nisu propisani kriteriji koji bi se primjenjivali u slučaju viška radne snage prilikom odabira kandidata koji u potpunosti ispunjavaju uvjete, te da ne postoji zakonski osnov za obavezu tužene da apelantu nađe odgovarajuće zaposlenje u srodnim institucijama, te da zato i nije osnovan prigovor da je tužena povrijedila odredbu člana 72. Zakona o radu u institucijama BiH. Dalje, odgovarajući na apelantove prigovore, Sud BiH je istakao da je odredbom člana 37. stav 3. Zakona propisano da struktura zaposlenih u tuženoj odražava nacionalnu strukturu BiH prema posljednjem popisu stanovništva, koju odredbu sadrži i Zakon o radu u institucijama BiH, da odredba člana 40. stav 4. Zakona propisuje da osoba, osim posebnih uvjeta, treba imati odgovarajuću stručnu spremu, posebne stručne vještine i znanja, te da prema Kriterijima provjere, kao opredjeljujući faktor na osnovu kojeg će Komisija donijeti odluku o daljnjem statusu preuzetog zaposlenika, ima pozitivne ocjene rada, viši stupanj obrazovanja, stručnost i sl. Sud BiH je naveo da apelant nije dokazao da je tužena prilikom donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa zanemarila ili pogrešno ocijenila bilo koji element na osnovu kojeg bi bila dužna zadržati apelanta u radnom odnosu. Na osnovu navedenog, Sud BiH je istakao da tužena nije povrijedila niti Zakon o radu u institucijama BiH, niti Zakon, niti član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Apelant je izjavo žalbu na Presudu Suda BiH broj P-141/05 od 28. februara 2007. godine, koju je Sud BiH Presudom broj Gž-67/07 od 29. februara 2008. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku jer je u procesu reorganizacije tužena ukinula apelantovo radno mjesto, smanjila broj radnih mjesta za koja je propisana srednja stručna sprema, te da apelant konkretnim činjenicama nije ukazao na to da je tužena prilikom donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa zanemarila ili pogrešno ocijenila bilo koji element na osnovu kojeg bi apelanta bila dužna zadržati. Sud BiH je naveo da iz obrazloženja prvostepene presude nikako ne proizlazi da je apelantu prestao radni odnos zbog nacionalne pripadnosti, nego isključivo zbog ukidanja organizacione jedinice pa time i radnog mjesta, te da je zbog specifične strukture u BiH logično da tužena prilikom prijema u radni odnos, osim općih i posebnih uvjeta, mora voditi računa i o ovoj činjenici, ali da apelant nije ostao bez radnog mjesta zbog bilo kakve učinjene diskriminacije nego isključivo zbog ukidanja radnog mjesta.
7. Apelant je izjavio reviziju na Presudu Suda BiH broj Gž-67/07 od 29. februara 2008. godine, koju je Sud BiH Presudom broj Rev-3/08 od 9. maja 2008. godine odbio. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je drugostepena presuda pravilna i zakonita, te da je s tim u vezi reviziju i odbio.
8. Apelant navodi da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da je rješenje o prestanku radnog odnosa u suprotnosti sa članom 14. Evropske konvencije, što posebno proizlazi iz odgovora na tužbu tužene koja je navela: «Prilikom odabira kandidata morala se ispoštovati odredba člana 37. stav
3. Zakona, koja propisuje da struktura zaposlenih generalno odražava nacionalnu strukturu BiH prema posljednjem popisu stanovništva. S obzirom da je struktura OSS RS, do dana transformacije, bila gotovo jednonacionalna (od 396 uposlenika bilo je 388 srpske nacionalnosti), neminovno je moralo doći do otpuštanja uposlenih srpske nacionalnosti». S tim u vezi, apelant ističe da Sud BiH pogrešno smatra da mu je radni odnos prestao zbog ukidanja radnog mjesta, jer je tužena u odgovoru na tužbu jasno naglasila da je transformacija bila neminovna, što, prema apelantovom mišljenju, znači da je osnovni razlog prestanka radnog odnosa nacionalna pripadnost.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i 2. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu; […] Dopustivost prima facie
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
a) Pravo na pravično suđenje
11. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, koji se odnose na netačno utvrđene činjenice i pogrešnu primjenu prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neosnovani.
b) Pravo na zabranu diskriminacije
13. Iz apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. Ustavni sud zapaža da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije , presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
15. Na osnovu navedenog, a u vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente ni dokaze da je u istoj situaciji različito tretiran u odnosu na druge osobe, odnosno da Ustavnom sudu nije dostavio relevantan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da je u predmetnom postupku bio diskriminiran. Naime, apelant nije dostavio niti jednu odluku redovnih sudova kojom je drugom zaposleniku, a koji se nalazio u istoj ili sličnoj činjeničnoj ili pravnoj situaciji, usvojen zahtjev kakav je podnio i apelant u konkretnom slučaju. Apelant svoje navode argumentira navodom da je tužena u odgovoru na tužbu istakla da je moralo doći do transformacije zbog neravnomjerne nacionalne zastupljenosti, što, prema apelantovom mišljenju, znači da je osnovni razlog prestanka radnog odnosa njegova nacionalna pripadnost. Ustavni sud zaključuje da je iz predočene dokumentacije vidljivo da je apelant tokom postupka pred Sudom BiH iznosio iste navode o povredi prava na nediskriminaciju, a Sud BiH se u svojim odlukama izjasnio u vezi sa ovim navodima obrazlažući da apelant nije dokazao da ga je tužena donoseći rješenje o prestanku radnog odnosa diskriminirala na osnovu nacionalne pripadnosti, posebno ističući da mu radni odnos nije prestao zbog nacionalne pripadnosti, nego zbog ukidanja Podcentra Mrkonjić-Grad u kojem je radio. Ustavni sud ponovo ukazuje na to da je, ocjenjujući navode apelacije o povredi prava na pravično suđenje, zaključio da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, očito (prima facie) neosnovani.
Neiscrpljivanje pravnih lijekova
16. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dio apelantovog tužbenog zahtjeva, kojim je tražio poništenje Rješenja tužene broj 07-1421 od 14. februara 2005. godine, odbacio kao neblagovremen jer je postavljen van roka propisanog članom 83. stav 5. Zakona o radu u institucijama BiH, a s obzirom na činjenicu da je poništenje istog rješenja zatraženo tek na pripremnom ročištu održanom 26. aprila 2007. godine, odnosno da je apelant nakon više od dvije godine proširio svoj tužbeni zahtjev, protekom roka određenog članom 83. stav 5. Zakona o radu u institucijama BiH, na osnovu čega nadležni sudovi nisu meritorno rješavali o apelantovoj tužbi u tom dijelu, budući da je apelant propustio tražiti zaštitu na način propisan zakonom. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno postaviti tužbeni zahtjev ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i Odluka broj AP 329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, budući da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se, u ovom dijelu, ne može razmatrati.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 1. i 2. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. Na osnovu člana VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović