Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1713/08 (B. Č.)
Odluka donesena 10. 11. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1713/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1713/08, rješavajući apelaciju Branka Čolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Čolića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-06-
000 145 od 1. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj Mal-396/05 od 20. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branko Čolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala podnio je 9. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-06-000 145 od 1. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Mal-
396/05 od 20. januara 2006. godine. Apelant je 14. jula 2008. godine dopunio apelaciju.
2. Presudom Osnovnog suda broj Mal-396/05 od 20. januara 2006. godine obavezan je apelant da tužitelju Petru Arsiću (u daljnjem tekstu: tužitelj) vrati iznos od 2.000,00 KM koji mu je tužitelj dao na ime kapare za kupovinu kuće u Palama, sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tužitelj u tužbi naveo da je apelantu dao na ime kapare iznos od 2.000,00 KM za kupovinu kuće kao posredniku kojeg je ovlastio vlasnik za prodaju te kuće. Također, Osnovni sud je naveo da je tužitelj u predmetnoj tužbi naveo da mu je apelant predao i ključeve od kuće, ali da je dva dana nakon toga kuća prodata trećem licu. Osnovni sud je naveo da je apelant potvrdio da je primio navedeni novčani iznos od tužitelja, ali ne kao kaparu, već kao naknadu za uslugu posredovanja pri kupovini kuće. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da nije prihvatio apelantov iskaz s obzirom na to da je apelanta kao posrednika angažirao vlasnik kuće, tako da bi logično bilo da se apelant zahtjevom za naknadu usluga u vezi sa kupoprodajom kuće obratio vlasniku kuće, a ne da te usluge naplaćuje od tužitelja. Također, Osnovni sud je naveo da nije prihvatio ni iskaz svjedoka Milomira Anića, koji je bio prisutan prilikom primopredaje novca, da je novac dat kao «garancija» a ne kao kapara jer je, prema ocjeni suda, iskaz očigledno dat u namjeri da pomogne apelantu. Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da tužitelj i apelant nisu zaključili ugovor o kupoprodaji predmetne kuće, budući da nije zaključen u pisanoj formi, ali da su zaključili ugovor o kapari. Prema mišljenju Osnovnog suda, da bi se moglo ostvariti pravo na kaparu, u smislu člana 80. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), potrebno je da je jedna ugovorna strana odgovorna za neizvršenje ugovora. S obzirom na to da glavni ugovor nije zaključen, a da je ugovor o kapari sporedni ugovor, Osnovni sud je zaključio da je osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev za povrat kapare i to u iznosu u kojem je data.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 014-0-Gž-06-000 145 od 1. aprila 2008. godine, kojom je žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da je tužitelj dao apelantu iznos od 2.000,00 KM na ime kapare za kupovinu kuće. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da kapara predstavlja ugovor akcesorne prirode, koja se, s obzirom na to da nije zaključen glavni ugovor (ugovor o kupoprodaji kuće), ima vratiti u onom obimu u kojem je data, shodno odredbama člana 80. ZOO-a. Dalje, Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka jer nije proveo dokaze saslušanjem svjedoka Mehmeda Mehmedovića i Hasana Muminovića. Naime, Okružni sud je ukazao na to da iz zapisnika sa pripremnog ročišta od 3. novembra 2005. godine proizlazi da je apelant predložio da se na glavnoj raspravi provedu dokazi saslušanjem svjedoka Milomira Anića i Ljiljane Anić, koji dokazi su i provedeni, ali da nije predložio da se saslušaju lica koja je u žalbi naveo. Također, Okružni sud je ukazao na to da se žalba protiv odluka donesenih u sporovima male vrijednosti ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, shodno odredbama člana 433. stav 1. Zakona o parničnom postupku, te da zbog toga nije ni ocjenjivao apelantove navode iznesene u tom smislu.
4. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kojem odgovara član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je u konkretnom slučaju riječ o kapari a ne o naknadi za uslugu posredovanja pri kupovini kuće. Dalje, apelant smatra da u predmetnom postupku nije ispoštovano načelo ravnopravnosti strana jer sud nije saslušao sve predložene svjedoke. Naime, apelant navodi da je u odgovoru na tužbu predložio da se saslušaju vlasnik kuće Mehmed Mehmedović i advokat Hasan Muminović koji je bio zadužen za prodaju kuće, a koji bi potvrdili da se u konkretnom slučaju radilo o naknadi za posredovanje, a ne o kapari. Također, apelant smatra da su sudovi bili pristrani jer su zanemarili njegove tvrdnje, kao i tvrdnje svjedoka da novčani iznos koji je primio od tužitelja ne predstavlja kaparu. Dalje, apelant smatra da u slučaju i da se prihvati da je riječ o «kapari», tada bi se mogla primijeniti jedino odredba člana 80. stav 1. ZOO-a, prema kojoj bi njemu pripalo pravo da zadrži kaparu, budući da je tužitelj odgovoran za neizvršenje ugovora «jer je odustao od kupovine predmetne kuće».
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa apelantovim navodima da je u predmetnom postupku prekršeno načelo ravnopravnosti strana, Ustavni sud podsjeća na to da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274; Ustavni sud, odluke br. U 35/01, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/02; U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24; AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud jasno ukazao na to da je prvostepeni sud na glavnoj raspravi proveo sve dokaze koje je apelant predložio na pripremnom ročištu od 3. novembra 2005. godine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, u smislu odredaba člana 80. i člana 81. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, na pripremnom ročištu stranke predlažu provođenje dokaza, a prvostepeni sud odlučuje da li će prihvatili ili ne provođenje predloženih dokaza, te u rješenju naznačiti razlog odbijanja prijedloga koje ne smatra bitnim za donošenje odluke. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantov propust da na pripremnom ročištu predloži provođenje određenih dokaza o kojima bi se prvostepeni sud izjasnio, te eventualno dopustio provođenje tih dokaza na glavnoj raspravi, ni na koji način ne pokreće pitanje kršenja načela ravnopravnosti strana u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te su zbog toga apelantovi navodi izneseni u tom smislu očigledno (prima facie) neosnovani. Također, u pogledu apelantovih navoda da su redovni sudovi bili pristrani, Ustavni sud zapaža da apelant osim paušalnih navoda nije ponudio činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na nepristranost suda kao jednog od elemenata člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović