Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1757/08 (A.I.)
Odluka donesena 10. 11. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1757/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1757/08, rješavajući apelaciju A.I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.I. podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Ž-08-000 103 od 26. marta 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 071-0-
P-07-003107 od 17. decembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A.I. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Siniša Marić advokat iz Banja Luke, podnijela je, 11. juna 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-
000 103 od 26. marta 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-07-003107 od 17. decembra 2007. godine.
2. Osnovni sud je presudom broj 071-0-P-07-003107 od 17. decembra 2007. godine poništio kao nezakonito rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici, koje je izdala Poljoprivredna škola u Banja Luci (u daljnjem tekstu: tužena) kao apelanticin poslodavac, te obavezao tuženu da apelanticu vrati na rad na poslove koje je obavljala prije prestanka radnog odnosa ili druge poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi. Nadalje, tužena je obavezana da apelantici nadoknadi štetu na ime izgubljene zarade za navedeni period u iznosu od 66.595,00 KM (glavni dug) i iznos od 65.981,86 KM na ime zakonske zatezne kamate za glavni dug. Najzad, tužena je obavezana da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.974,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja, dok je apelantica odbijena sa zahtjevom preko dosuđenog iznosa na ime troškova postupka, kao neosnovanim. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da je o troškovima postupka odlučeno primjenom čl. 386. stav 1. i
387. Zakona o parničnom postupku, te da su troškovi dosuđeni: za sastav prijedloga za nastavak postupka u iznosu od 100 bodova, uređenje tužbe od 19. marta 2007. godine u iznosu od 100 bodova, zastupanje na tri održana ročišta po 100 bodova (tarifni broj 3), odsustvo iz kancelarije 4 sata po 30 bodova u iznosu od 120 bodova, a što sve ukupno iznosi 620 bodova. Nadalje, istaknuto je da je vrijednost svakog boda 2,00 KM, a što ukupno iznosi 1.240,00 KM, uvećano za paušal 25%, troškove poreza na usluge 10% (punomoćnik nije dokazao da je obveznik poreza na dodatnu vrijednost) i vještačenja 300,00 KM, a što ukupno iznosi 1.974,00 KM sve u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik RS“ broj 68/05). Na temelju navedenog tužena je obavezana da apelantici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.974,00 KM, dok je apelantica odbijena sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa kao neosnovanim. Najzad, apelantica je primjenom tarifnog broja 2. tačka 12. Zakona o sudskim taksama oslobođenja plaćanja takse na tužbu i presudu, jer je u pitanju radni spor za zaštitu prava iz radnog odnosa kao primarni tužbeni zahtjev.
3. Apelantica je, preko svog punomoćnika, izjavila žalbu na odluku prvostepenog suda u dijelu koji se odnosi na dosuđene troškove postupka. Okružni sud je presudom broj 011-0-Ž-08-000 103 od 26. marta 2008. godine žalbu apelanticinog punomoćnika odbio kao neosnovanu i potvrdio odluku o troškovima parničnog postupka sadržanu u presudi Osnovnog suda broj 071-0-P-07-003107 od 17. decembra 2007. godine. U obrazloženju presude je istaknuto da su troškovi parničnog postupka pravilno obračunati primjenom člana 386. stav 1. i člana 387. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03 i 74/05). Nadalje, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud dosudio apelantici troškove postupka, koju je zastupao advokat u skladu sa Tarifom o nagradi i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik RS“ broj 68/05), primjenjujući pravilno tarifni broj 3 jer se radi o sporu iz radnog odnosa. Pri odlučivanju koje će troškove apelantici nadoknaditi, sud je cijenio samo one koji su bili potrebni za vođenje parnice, te je njihovu visinu odmjerio pravilno prema važećoj Tarifi. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio, kada apelantici nije dosudio troškove na ime uvida u spis, sastav prijedloga za određivanje privremene mjere, sastav prijedloga za pristup informacijama Doma zdravlja Banja Luka, sastav žalbe Ombudsmanu Republike Srpske, podneske kojim je konačno preciziran tužbeni zahtjev, te podneska kojim je zahtjevan medicinski karton od Doma zdravlja Banja Luka, jer se radi o procesnim radnjama koje nisu bile neophodne u ovom postupku.
4. Apelantica smatra da joj je presudom Okružnog i Osnovnog suda u dijelu odluke o troškovima postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/e. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica prije svega ističe da se u postupku koji je vodila nije mogao primijeniti tarifni broj 3 Tarife o nagradama i naknadama advokata jer se on primjenjuje u „neprocijenjivim predmetima“, pa bili oni radni sporovi ili sporovi koje druge naravi, iz razloga što je u konkretnom slučaju spor bio procjenjiv, a što se vidi iz vrijednosti predmeta spora koji je bio određen iznosom od 132.576,86 KM, a koju vrijednost su prihvatili i sudovi u presudi. S obzirom na navedeno, u konkretnom slučaju je po apelanticinom mišljenju trebalo primijeniti tarifni broj 2. Tarife o nagradama i naknadama advokata, kojom je regulisano obračunavanje troškova postupka prema vrijednosti spora, a koji se ima primjenjivati u svim procjenjivim stvarima, bez obzira na prirodu spora. Nadalje, apelantica ukazuje da je članom 318. Zakona o parničnom postupku propisano da: „Ako jedna tužba protiv istog tuženog obuhvata više zahtjeva koji se zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu, vrijednost se određuje prema zbiru vrijednosti svih zahtjeva“, te na član 321. stav 1. istog zakona kojim je određeno: …kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužilac u tužbi označio. U konkretnom slučaju prvostepeni sud je prihvatio da je vrijednost predmeta spora 132.576,86 KM ali je prilikom odluke o troškovima postupka, iste pogrešno odredio samo na primarnom tužbenom zahtjevu tj. poništenju rješenja o prestanku radnog odnosa. Pri tom, apelantica naglašava da Zakon o parničnom postupku, po njenom mišljenju, ne pravi razliku između primarnog i sekundarnog tužbenog zahtjeva prilikom utvrđivanja vrijednosti spora, već da sve zahtjeve protiv istog tuženog koji su zasnovani na istom činjeničnom i pravnom osnovu zbraja i to predstavlja vrijednost predmeta spora. Međutim, u njenom slučaju sud je njen zahtjev za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa tretirao kao primarni, a potraživanja u odnosu na neisplaćene plate, uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje i dr. kao sekundarni zahtjev. Nadalje, apelantica ističe da joj nisu priznati niti troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice, što je suprotno članu 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku. U vezi s tim apelantica ukazuje na troškove postupka koji su pobrojani u obrazloženju presude Okružnog suda, za koje je ovaj sud zaključio da nisu bili neophodno potrebni za vođenje parnice. U vezi s tim, apelantica ističe da je njen punomoćnik morao ostvariti uvid u spis jer nakon što mu je izdala punomoć, on nije imao nikakva saznanja o stanju i sadržaju predmeta. Nadalje, sastav prijedloga za određivanje pripremnog ročišta bio je neophodan jer je pripremno ročište bilo zakazno suprotno članu 75. stav 3. Zakona o parničnom postupku, pa bi propuštanjem sastavljanja i podnošenja ovog podneska, punomoćnik propustio doći na pripremno ročište zbog već preuzetih obaveza, a zbog čega bi sud svakako donio odluku kojom utvrđuje povlačenje tužbe. Apelantica također smatra da je bilo neophodno zahtijevati medicinski karton Doma zdravlja Banja Luka, a kojim je dokazivala činjenice svog zdravstvenog stanja prije napuštanja Banja Luke, te ističe da je izvođenje ovog dokaza dozvoljeno ali ne i naknada troškova za sastavljanje podnesaka koji su bili neophodni da bi se do njega došlo. Također, po apelanticinom mišljenju bilo je neophodno i sastavljanje podneska kojim je preciziran tužbeni zahtjev nakon finansijskog vještačenja, jer bi u suprotnom njen zahtjev u tom dijelu ostao neodređen, pa bi bio odbačen. Apelantica smatra da troškovi postupka koje je imala u konkretnom postupku i koji su nezakonito odbijeni predstavljaju njenu imovinu, koja joj je zbog nezakonitih odluka sudova oduzeta.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U konkretnom slučaju apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode se na pogrešnu primjenu materijalnog prava tj. Tarife o naknadama i nagradama advokata, te na pogrešnu procjenu suda u pogledu troškova koji su bili neophodni za vođenje konkretne parnice. U tom kontekstu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović