Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1761/08 (D.o.o „Extra“ Cazin)
Odluka donesena 10. 11. 2010.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 339
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 557
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 557
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1761/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1761/08, rješavajući apelaciju DOO «Extra» Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO «Extra» Cazin podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000336 od 20. marta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Pž-133/05 od 30. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj Ps-849/04 od 3. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. DOO «Extra» Cazin, kojeg zastupa zakonski zastupnik i direktor Senija Kržalić (u daljnjem tekstu: apelant), a koje zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnio je 11. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-
000336 od 20. marta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-133/05 od 30. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-849/04 od 3. marta 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Ps-849/04 od 3. marta 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Pž-133/05 od 30. oktobra 2006. godine, apelant je obavezan da Privrednoj komori Unsko-sanskog kantona Bihać (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 36.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 29. marta 2004. godine, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 6.058,00 KM.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj apelantu putem BH banke DD Sarajevo dao zajam u iznosu od 46.674,19 KM, a da je apelant vratio iznos od 10.674,19 KM. U toku postupka apelant nije osporio činjenične navode tužbe, niti osnov i visinu potraživanja tužitelja, već je istakao prigovor zastare potraživanja. Tužitelj nije zaključio poseban ugovor o davanju zajma apelantu, već je to za njegov račun uradila BH banka DD Sarajevo, koja je sa apelantom zaključila ugovor o kreditu. Općinski sud je naglasio da navedenim ugovorom nije ugovoren rok vraćanja kredita, tako da se iz ugovora ne može utvrditi kada je dospio kredit na naplatu. Općinski sud je naveo da tužitelj nije bankarska organizacija, te zbog toga može samo zaključivati ugovore o zajmu iz člana 557. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89; «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine FBiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje, članom 562. stav 2. ZOO-a propisano je da ako ugovarači nisu odredili rok za vraćanje zajma, niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, zajmoprimac je dužan vratiti zajam po isteku primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčevog traženja da mu se vrati zajam. Općinski sud je naglasio da potraživanje iz osnova ugovora o zajmu i ugovora o kreditu zastarijevaju za pet godina, odnosno na ova potraživanja s primjenjuje opći rok zastare iz člana
371. ZOO-a. S obzirom na navedeno, Općinski sud smatra da je cjelokupni zajam koji je tužitelj dao apelantu dospio na naplatu 29. marta 2004. godine (dan podnošenje tužbe sudu) kada je tužitelj kao zajmodavac zatražio od apelanta da vrati zajam. Osim toga, apelant je dopisom od 10. novembra 2000. godine tužitelju priznao potraživanje iznosa od 36.000 KM na osnovu ugovora o zajmu, a i od tog dana do dana podnošenja tužbe sudu nije prošlo više od pet godina. Također, Općinski sud je naglasio da je članom 387. ZOO-a propisano da se zastarijevanje prekida kada dužnik prizna dug, a priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjeriocu nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate i davanje osiguranja.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud, primjenjujući odredbu člana 371. ZOO-a, zaključio da tužiteljevo potraživanje nije zastarjelo s obzirom na to da od 10. novembra 2000. godine, kada je apelant dopisom priznao potraživanja tužitelju, pa do podnošenja tužbe 29. marta 2004. godine, nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Dalje, Kantonalni sud je istakao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da ugovor o komisionom kreditu zaključen između apelanta i BH banke DD Sarajevo predstavlja ugovor o zajmu zaključen između parničnih strana. Naime, Kantonalni sud je naglasio da iz sadržaja ugovora proizlazi da je navedeni ugovor banka sa apelantom zaključila za tužiteljev račun. U konkretnom slučaju, prema mišljenju Kantonalnog suda, ne može se raditi o kreditu jer je za takav ugovor karakteristično da se obavezno ugovara i kamata za vrijeme korištenja kredita i da je to u okviru poslovne djelatnosti banaka. Kako za korištenje novca nije ugovoreno plaćanje kamata, niti tužitelj posluje u okviru bankarske organizacije, pravilan je zaključaj prvostepenog suda da se u ovom slučaju radi o zajmu. Apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev određivanjem roka dospijeća potraživanja su također, prema mišljenju Kantonalnog suda, bez osnova. Kantonalni sud je naglasio da ugovorom koji je tuženi zaključio sa bankom nije ugovoren rok povrata novca niti je ugovoreno da li se on vraća u ratama, pa je stoga pravilan zaključak suda da je cjelokupno potraživanje dospjelo za naplatu kada je tužitelj podnio tužbu sudu. Također, bez osnova su apelantovi žalbeni navodi da mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom jer je sud propustio da lično uruči poziv apelantovoj zakonskoj zastupnici za glavnu raspravu. Naime, poziv za ročište za glavnu raspravu uredno je dostavljen apelantu, te je uz poziv stranci dostavljena i kopija zapisnika sa pripremnog ročišta. Iz sadržaja zapisnika jasno proizlazi da je po tužiteljevom prijedlogu rješenjem suda određeno na glavnoj raspravi izvođenje dokaza saslušanjem parničnih stranka. Na ovaj način apelantova zakonska zastupnica bila je upoznata sa navedenim prijedlogom. Iz sadržaja dostavnice proizlazi da je poziv uz kopiju zapisnika ostavljen u prostorijama gdje se dostava obavlja, jer je zamjenik direktora firme odbio prijem zato što se direktor firme nalazi u Švicarskoj. Kantonalni sud je naglasio da se, prema odredbi člana 339. stav 2. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), dostava pravnim osobama obavlja predajom pismena osobi ovlaštenoj za primanje pismena ili ako se takva osoba ne zatekne u uredu, odnosno poslovnom prostoru, onda zaposleniku koji se tu zatekne. Prema odredbi člana 350. ZPP, kad osoba kojoj joj pismeno upućeno, odnosno ovlaštena osoba ili zaposlenik organa vlasti ili pravne osobe odbije da primi pismeno, dostavljač će pismeno ostaviti u prostoriji gdje se dostava obavlja ili će ga pribiti na vrata te prostorije i time se smatra da je dostava obavljena. Međutim, kako apelantova zakonska zastupnica nije pristupila na ročište za glavnu raspravu održanu 10. februara 2005. godine, tužiteljev punomoćnik je odustao od tog prijedloga pa se u dokaznom postupku nije ni saslušavala apelantova zakonska zastupnica.
5. Vrhovni sud je 20. marta 2008. godine donio Presudu broj 070-0-Rev-07-000336, kojom je odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda.
6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepena presuda pravilno i zakonito donesena. Vrhovni sud je naglasio da je irelevantan apelantov prigovor revizije da se nije radilo o ugovoru o zajmu nego o ugovoru o komisionu s obzirom na to da je apelant 10. novembra 2000. godine sam priznao obavezu u iznosu od 36.000,00 KM prema tužitelju, pa ona nije ni sporna. Najzad, Vrhovni sud je istakao da je neosnovan i apelantov prigovor o zastari potraživanja jer je zastara prekinuta 10. novembra 2000. godine kada je apelant priznao dug, a od tada do podnošenja tužbe 29. marta 2004. godine nije protekao opći zastarni rok od pet godina, propisan odredbom člana 371. ZOO-a, koji se u ovom slučaju primjenjuje.
7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz čl. 17. i 18. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da je za pripremno ročište u prvostepenom postupku uredno primio poziv, te da je apelantova zakonska zastupnica sudu dostavila podnesak sa zahtjevom za odgodu termina ročišta nakon 30. januara 2005. godine navodeći da iz objektivnih razloga (putovanja u Švicarsku radi liječenja) nije u mogućnosti prisustvovati ročištu. Apelant navodi da je pripremno ročište uprkos zahtjevu njegove zakonske zastupnice održano 11. januara 2005. godine. S obzirom na navedeno, apelant smatra da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu. Također, apelant povredu ovog prava vidi i u načinu dostavljanja poziva za glavnu raspravu, koja je pokušana 21. januara 2005. godine, dakle prije 31. januara 2005. godine. Apelant posebno naglašava da to što je prvostepeni sud prihvatio činjenicu da je dostavljačeva primjedba: «21. 01. 05. poštar ostavio na vratima» uredna dostava, čini povredu odredaba parničnog postupka. Smatra da je prvostepeni sud proizvoljno primijenio materijalne propise kada je usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev, te kada nije jasno precizirao u kakvom pravnom odnosu su stranke iz predmetnog postupka. Također, apelant smatra da je proizvoljno navedeno da se radi o ugovoru o zajmu, te odlučeno da potraživanje nije zastarjelo. Dalje, apelant navodi da njegovi žalbeni navodi upućeni Kantonalnom i Vrhovnom sudu nisu razmatrani, te da je i time povrijeđeno pravo na pristup sudu. Apelant smatra da Općinski i Kantonalni sud nisu ocijenili odlučnu činjenicu da tužitelj nije aktivno legitimiran da traži od apelanta dosuđen novčani iznos jer s njim nije ni u kakvom ugovornom odnosu. Smatra da je presuda Vrhovnog suda diskriminacijska zbog različitog tretmana prema apelantu u odnosu na iste, odnosno slične situacije, koje se odnose na sporove nastale iz ugovora u privredi. Također, apelant navodi da je u konkretnom slučaju primijenjen opći zastarni rok od pet godina, umjesto od tri godine, što je općeprihvaćena praksa pred redovnim sudovima. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, što se ogleda u proizvoljnoj i diskriminacijskoj primjeni materijalnih propisa u korist Privredne komore.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Apelant navodi da je odluka Vrhovnog suda u odnosu na njega bila diskriminirajuća zbog različitog tretmana u odnosu na iste, odnosno slične situacije, koje se odnose na sporove nastale iz ugovora u privredi. Apelant, također, navodi da su sudovi proizvoljno i diskriminacijski primijenili materijalne propise i obavezali ga da plati iznose koje ne duguje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da iz apelacije proizlazi da se apelant žali da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da su sudovi različito sudili u istim slučajevima.
12. Ustavni sud zapaža da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
13. Ustavni sud nalazi da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku s obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u analogno sličnoj situaciji nego i drugi elementi, kako je to navedeno u prethodnoj tački ove odluke. S obzirom na odsustvo ovih elemenata u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, odnosno da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava iz čl. 17. i 18. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da navedeni članovi Evropske konvencije ne utemeljuju neko posebno individualno pravo, nego predviđaju pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije. Stoga su i apelantovi navodi o kršenju čl. 17. i 18. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović