Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1779/08 (T. Ć.)
Odluka donesena 10. 11. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1779/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1779/08, rješavajući apelaciju Tomislava Ćurića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tomislava Ćurića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000237 od 18. marta 2008. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000548 od 15. juna 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj P-1302/04 od 15. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tomislav Ćurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 13. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) 070-0-Rev-07-000237 od 18. marta 2008. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-
000548 od 15. juna 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1302/04 od 15. marta 2006. godine.
2. Općinski sud je Rješenjem broj P-1302/04 od 15. marta 2006. godine odbacio apelantovu tužbu podnijetu 16. septembra 2004. godine radi utvrđenja da je Hercegovačko-neretvanski kanton, Ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: tuženi), na osnovu ugovora od 14. jula 2000. godine, zaključenog sa Poštanskom bankom d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: kreditor), obavezan kreditoru isplatiti iznos od 100.000,00 KM sa kamatom preciziranom ugovorom, te apelantu nadoknaditi troškove postupka.
3. Apelant je sa kreditorom zaključio ugovor o namjenskom kreditu u svrhu kupovine stana na iznos od 100.000,00 KM. Istog dana tuženi je sa istim kreditorom zaključio ugovor kojim preuzima obavezu isplate apelantovog kredita u punom iznosu, te tom prilikom položio osiguranje u vidu tri akceptna naloga. Međutim, tuženi do danas nije otplatio kredit na temelju potpisanog ugovora, zbog čega je kreditor protiv tuženog pokrenuo izvršni postupak i ishodio rješenje, a što će dovesti do izvršenja na apelantovom stanu. Apelant je zatražio da se utvrdi obaveza tuženog da isplati iznos od 100.000,00 KM na osnovu ugovora od 14. jula 2000. godine.
4. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je odredbom člana 54. Zakona o parničnom postupku izričito regulirano da tužilac tužbom može tražiti da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, s tim da se takva tužba može podnijeti kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes za utvrđivanje njihovog postojanja, odnosno nepostojanja, ali prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa. Dalje, na temelju uvida u ugovor zaključen 14. jula 2000. godine između kreditora i tuženog, nesporno je utvrđeno da se tuženi neopozivo obavezao banci da će povrat kreditnih sredstava u iznosu od 100.000,00 KM za apelanta izvršiti najkasnije do 15. decembra 2000. godine. Međutim, s obzirom na to da je u samoj tužbi apelant naveo da je ova obaveza dospjela, a pri tom su sva prava i obaveze između stranaka ugovorom regulirane, pa se na obavezu tuženog imaju primijeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Općinski sud je zaključio da apelant nema pravni interes za utvrđivanje postojanja ugovorno reguliranog pravnog odnosa između tuženog i treće osobe (kreditora), a pogotovo pri činjenici da se radi o dospjeloj obavezi. Na temelju navedenog, a u skladu sa članom 67. stav 1. tačka 7, a u vezi sa članom 54. stav 2. Zakona o parničnom postupku, Općinski sud je odbacio apelantovu tužbu.
5. Kantonalni sud je Rješenjem broj 007-0-Gž-06-000548 od 15. juna 2006. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je apelantovu tužbu odbacio, pa je neosnovanim ocijenjen apelantov žalbeni navod da tužbom nije tražio utvrđivanje već izvršenje obaveze. Dalje, istaknuto je da, i kada bi postojao apelantov pravni interes za ovakvu tužbu, on ne bi imao aktivnu legitimaciju jer nije subjekt građanskopravnog odnosa nastalog po ugovoru zaključenom između kreditora i tuženog.
6. Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Rev-07-000237 od 18. marta 2008. godine apelantovu reviziju protiv drugostepenog rješenja odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je apelantov prigovor revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava neosnovan jer se tužba za utvrđenje može podnijeti samo pod uvjetima iz člana 54. Zakona o parničnom postupku, a što u predmetu očito nije slučaj, pa je zaključeno da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili član 67. stav 1. tačka 7, a u vezi sa članom 54. stav 2. Zakona o parničnom postupku, te donijeli zakonitu odluku.
7. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da osporena rješenja nisu zasnovana na zakonu s obzirom na to da je upravo on imao pravni interes da se izvrše ugovorene obaveze između tuženog i kreditora, jer je izvršenje ove obaveze u direktnoj vezi sa njegovom ugovorenom obavezom sa istim kreditorom. Apelant navodi da je ugovorom zaključenim između kreditora i tuženog jasno regulirano da tuženi preuzima obavezu povrata sredstava kredita najkasnije do 15. decembra 2000. godine, odnosno da je preuzeo isplatu kredita u njegovo ime i za njegov račun. Apelant ističe da na ovakav zaključak upućuju ostale odredbe ugovora između kreditora i tuženog, a što je vidljivo i iz akceptnih naloga koji su popunjeni na iznos dospjelih i neizmirenih obaveza, odnosno da je obavezu dužan izmiriti tuženi. S obzirom na činjenicu da kreditor potražuje od njega iznos od 100.000,00 KM, jasno je da je on neosporno imao pravni interes u ovoj pravnoj stvari.
8. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 10/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 54. Tužba za utvrđenje Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave. Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili, kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović