Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1822/08 (K. H.)
Odluka donesena 10. 11. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1822/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1822/08, rješavajući apelaciju Kemala Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kemala Hodžića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-07-000314 od 7. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 096-
0-P-06-000648 od 26. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kemal Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Distrikta Brčko, kojeg zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnio je 13. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-07-000314 od 7. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-P-
06-000648 od 26. aprila 2007. godine.
2. Osnovni sud je 26. aprila 2007. godine donio Presudu broj 096-0-P-06-000648, kojom je u cijelosti odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da mu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove isplati iznos od 4.400,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 2.950,00 KM i za umanjenje opće životne aktivnosti iznos od 13.200,00 KM, odnosno ukupno po svim vidovima nematerijalne štete iznos od 20.550,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u postupku na osnovu provedenih dokaza (saslušanja apelanta, svjedoka S.K., vještačenja vještaka medicinske struke) kao i uvida u dokumentaciju priloženu u spis utvrđeno da je 5. juna 2006. godine apelant po nalogu neposrednog rukovodioca sa radnim kolegom S.K., s ciljem očitanja vodomjera u šahtu, podigao poklopac sa šahta, te da je, nakon što je S.K. izvršio očitanje tog vodomjera, apelant, ni od koga nagovaran, niti prisiljavan, zatražio da sam spusti poklopac na tom šahtu. Nakon spuštanja poklopca apelant se nije žalio ni na kakve povrede niti bolove. Dalje je utvrđeno da je 12. juna 2006. godine apelant neposrednom rukovodiocu prijavio nesreću na poslu, a izjavu u vezi sa štetnim događajem je dao inspektoru zaštite na radu 16. juna 2006. godine. Osnovni sud je naveo da je članom 71. Zakona o radu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» broj 19/2006) propisano da ako zaposlenik pretrpi štetu na radnom mjestu ili u vezi sa radom, koju prouzrokuje poslodavac, poslodavac je dužan da zaposleniku nadoknadi štetu, u skladu sa općim odredbama Zakona o obligacionim odnosima. Dalje, poslodavac je dužan naknaditi štetu koju zaposlenik pretrpi na radu ili u vezi sa radom, osim u slučaju da dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, jer je članom 173. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89; u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se za štetu nastalu u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću, smatra da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da ona nije bila uzrok štete. Osnovni sud je istakao da se u djelatnost koja je opasna i ugrožava zdravlje zaposlenika ubraja i podizanje i spuštanje tereta. Isto tako, članom l77. stav 2. istog zakona propisano je da se imalac opasne stvari oslobađa od odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti. Osnovni sud je naveo da apelant u ovom konkretnom slučaju nije pružio ni jedan uvjerljiv dokaz da ga je na radnju koja je dovela do njegovog povrjeđivana bilo ko neposredno natjerao ili prisilio, jer je očito da takve neposredne naredbe zakonskog zastupnika ili bilo kojeg drugog ovlaštenog lica tuženog, odnosno nadležnog organa tuženog, nije bilo, već je to isključivo bila radnja koju je svojevoljno i samostalno preduzeo apelant, iako je morao znati, s obzirom na svoje iskustvo, te godine starosti i zdravstveno stanje, da mogu nastupiti štetne posljedice. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da ne postoji odgovornost tuženog za nastanak apelantove povrede, niti obaveza tuženog na naknadu pretrpljene štete, odnosno da ne postoji pravni osnov za obavezivanje tuženog za naknadu štete koju je apelant pretrpio.
4. Apelacioni sud je 7. marta 2008. godine donio Presudu broj 097-0-Gž-07-000314, kojom je djelimično uvažena apelantova žalba i preinačena presuda Osnovnog suda u stavu jedan i stavu tri izreke tako što je tuženi obavezan da apelantu isplati na ime naknade nematerijalne štete i to za pretrpljene fizičke bolove iznos od 1.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 26. aprila 2007. godine pa do konačne isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Višak tužiteljevog tužbenog zahtjeva za pretrpljene fizičke bolove preko dosuđenog iznosa od 1.000,00 KM do traženog iznosa od 4.400,00 KM je odbijen. U ostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena.
5. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo na apelantovu štetu kada je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev. Apelacioni sud je istakao da je u konkretnom slučaju apelantovo ponašanje bilo riskantno i da postoji apelantov doprinos, ali se time ne isključuje potpuna odgovornost tuženog jer su te radnje u opisu apelantovih radnih zadataka, te da tuženi nije dokazao da je do štete došlo isključivo apelantovom krivnjom. Apelacioni sud je zaključio da je apelantov doprinos nastaloj šteti 50% jer je bio neoprezan kada je sam spuštao poklopac, bez obzira na to što je šaht imao samo jednu ručku, te zbog toga ima pravo na razmjerno smanjenje naknade od 50%. Apelacioni sud je prihvatio nalaze vještaka medicinske struke, koji u prvostepenom postupku stranke nisu osporile, pa je zaključio da primjeran iznos naknade na osnovu pretrpljenih fizičkih bolova, s obzirom na dužinu i trajanje bolova, iznosi 2.000,00 KM, s tim da je apelantu, uzimajući u obzir njegov doprinos, dosuđeno 50% od navedenog iznosa. Dalje, prema nalazu vještaka, kod apelanta nije nastupilo umanjenje opće životne aktivnosti, pa mu po tom osnovu ne pripada naknada, dok je strah srednjeg intenziteta trpio tri dana i sekundaran strah slabijeg intenziteta 30 dana. Kako pretrpljeni strah nije bio intenzivan, niti je strah srednjeg intenziteta trajao duži period da bi opravdavao naknadu po osnovu straha (član 200. ZOO-a), to je u tom dijelu zahtjev odbijen, kao i po osnovu naknade za umanjenje životne aktivnosti.
6. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je neosnovano mišljenje drugostepenog suda da bi s obzirom na trajanje i intenzitet fizičkih bolova mogao ostvariti naknadu od 2.000,00 KM, a da je njegov doprinos nastanku štete 50%. Smatra da je neosnovano i neutemeljeno stanovište suda da apelant nema pravo na naknadu po osnovu pretrpljenog straha, psihičkih bolova i umanjenja životne aktivnosti. Navodi da je stav drugostepenog suda u suprotnosti sa materijalnim dokazima, vještačenjima vještaka medicinske struke, izjavi apelanta i svjedoka S.K., te posebno prijavi o nesreći na poslu od 15. juna 2006. godine, kao i drugoj materijalnoj dokumentaciji.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović