Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1847/08 (Tuzlanski kanton)
Odluka donesena 10. 11. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Otpremnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o radu · čl. 100
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 114
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1847/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1847/08, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 54/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000232 od 27. marta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-001 370 od 8. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj PR-
1173/05 od 27. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 20. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000232 od 27. marta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-001 370 od 8. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR-1173/05 od 27. februara 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj PR-1173/05 od 27. februara 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-001 370 od 8. septembra 2006. godine, obavezan je apelant da Safetu Kikiću (u daljnjem tekstu: tužilac) na ime naknade za «otpusni rok» (rok nakon isteka četverogodišnjeg mandata na funkciji sudije ili tužioca) isplati iznos od 7.665,00 KM i na ime otpremnine iznos od 7.665,00 KM, što ukupno iznosi 15.330,00 KM, sa godišnjom zateznom kamatom u iznosima pobliže navedenim u dispozitivu presude, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. Općinski sud je u toku prvostepenog postupka utvrdio da je tužiocu 10. jula 2001. godine istekao četverogodišnji mandat na funkciji općinskog tužioca u Općinskom tužilaštvu Gradačac (u daljnjem tekstu: Općinsko tužilaštvo), pa je rješenjem Općinskog tužilaštva stavljen na raspolaganje od 10. jula 2001. godine do 10. januara 2002. godine sa pravom na mjesečnu plaću od 2.555,00 KM. Općinski sud je, dalje, istakao da je tužiocu prestao radni odnos rješenjem Općinskog tužilaštva 10. januara 2002. godine, što među parničnim strankama nije ni sporno. Općinski sud je odbio prigovor aktivne legitimacije uz obrazloženje da tužilac ima interes da mu se izvrši isplata naknade na ime otpusnog roka kao i otpremnine, kao i prigovor pasivne legitimacije jer je tužilac bio u radnom odnosu u Općinskom tužilaštvu kada je stavljen na raspolaganje. Općinski sud se pozvao na odredbe čl. 114. i 118. stav 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Federacije BiH («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 13/98), te zaključio da tužiocu pripada pravo na otkazni rok u trajanju od tri mjeseca, tj. od 10. januara 2002. godine do 10. aprila 2002. godine. S obzirom na to da je tužilac 5. aprila 2002. godine ispunio uvjete za penziju, a kako je bio u radnom odnosu do 10. aprila 2002. godine, to mu pripada i pravo na otpremninu, u skladu sa članom
39. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH («Službene novine FBiH» broj 23/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Općinski sud je na kraju istakao da je tužiocu pravo na otpremninu priznato i po osnovu člana 100. Zakona o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 32/00 i 29/03) i člana 41. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji BiH («Službene novine FBiH» br. 20/01 i 57/01), pa je tužiočev zahtjev za isplatu naknade na ime otpusnog roka u cijelosti osnovan imajući u vidu da je otpusni rok trajao tri mjeseca i da tužiocu mjesečna plaća iznosi 2.555,00 KM.
4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud na potpun i pravilan način provođenjem niza dokaza utvrdio činjenično stanje. Naime, kako nije sporno da je tužilac rješenjem Općinskog tužilaštva od 30. jula 2001. godine stavljen na raspolaganje šest mjeseci do 10. januara 2002. godine, kada mu je i prestao radni odnos, a za to vrijeme je primao plaću u visini od 2.555,00 KM, prvostepeni sud je pravilno zaključio da tužiocu pripada naknada za vrijeme otkaznog (otpusnog) roka od tri mjeseca, shodno odredbi člana 118. stav 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Federacije BiH, a što znači da mu pripadaju plaće za tri mjeseca otkaznog (otpusnog) roka, tj. do 10. aprila 2002. godine. Dalje, Kantonalni sud navodi da se, imajući u vidu odredbe stava 4. istog člana, vrijeme provedeno na raspolaganju i otkaznom (otpusnom) roku smatra kao vrijeme provedeno u radnom odnosu, što znači da je tužilac iz radnog odnosa otišao u penziju, pa je osnovan i zahtjev za otpremninu a koja je regulirana članom 128. istog zakona. Na kraju je Kantonalni sud istakao da se prvostepeni sud pravilno pozvao i na odredbe člana 39. Kolektivnog ugovora, kojim je regulirano pravo na otpremninu i visinu otpremnine, pa nije osnovan apelantov prigovor da se u konkretnom slučaju nisu ni mogle primijeniti odredbe navedenog člana jer ove odredbe nisu stavljene van snage Sporazumom o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora od 2. aprila 2002. godine.
5. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavio apelant, Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-000232 od 27. marta 2008. godine reviziju djelomično uvažio, nižestepene presude preinačio tako što se dosuđena kamata snižava na 12% umjesto 18%. U preostalom dijelu revizija se odbija.
6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, konstatirajući da je tužilac otišao u penziju iz radnog odnosa jer je pravo na penziju ostvario 5. aprila 2002. godine, a otkazni (otpusni) rok mu je istekao 10. aprila 2002. godine, što znači da mu pripada pravo na otpremninu, u skladu sa članom 39. Kolektivnog ugovora, i odredbe člana
100. Zakona o radu kao i člana 41. Zakona o sudačkoj i tužilačkoj funkciji, a koje predviđaju pravo na otpremninu pri odlasku u penziju. Bez ikakvog osnova su apelantovi navodi da tužilac u vrijeme stjecanja uvjeta za penziju nije bio u radnom odnosu kod tuženog jer u tom smislu drugostepeni sud daje sasvim detaljne razloge a Vrhovni sud dodaje da je tužilac zaista otišao u penziju sa mjesta općinskog tužioca s obzirom na to da Zakon o sudskoj i tužilačkoj funkciji izričito predviđa da se sudija ili tužilac za vrijeme stavljanja na raspolaganje i produženog (otpusnog) roka od tri mjeseca ne može raspoređivati na druge radne zadatke, što podrazumijeva isključivo sudijsku ili tužilačku funkciju. Osim toga, kako zaključuje Vrhovni sud, upravo zbog tih razloga je i donijet navedeni zakon kao lex specialis.
7. Apelant smatra da su mu navedenim presudama povrijeđeni pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant vidi u nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno člana 39. Kolektivnog ugovora, Zakona o radu i Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH. Apelant smatra da je pogrešan stav redovnih sudova da je u vrijeme kada je tužilac ostvario pravo na penziju 5. aprila 2002. godine bio u radnom odnosu i da mu pripada pravo na otpremninu, u skladu sa članom 39. Kolektivnog ugovora. Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovno suđenje, odnosno da Ustavni sud odluči o meritumu ovog predmeta.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije isključivo u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci o dopustivosti broj AP 209/08 od 15. juna 2010. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović