Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1917/08 (Z. V.)

Odluka donesena 10. 11. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1917/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1917/08, rješavajući apelaciju Zorana Višekrune, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Višekrune podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-

1939/05 od 17. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Višekruna (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 23. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1939/05 od 17. juna 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-72/05 od 1. septembra 2005. godine utvrđeno je da su Pero i Dušan Višekruna (u daljnjem tekstu: tužitelji) suvlasnici na nekretninama pobliže navedenim u dispozitivu presude sa dijelom od po 5/12 a apelant i Joka Tomić (u daljnjem tekstu: drugotužena) sa dijelom od po 1/12. Istom presudom odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da su vlasnici na nekretninama i sa dijelovima pobliže navedenim u stavu II dispozitiva presude, a što su apelant i drugotužena dužni priznati i trpjeti da se tužitelji upišu u poseban posjedovni list u Republičkoj upravi za geodetske poslove PJ Mrkonjić-Grad sa utvrđenim suvlasničkim dijelovima. Tužitelji su obavezani da apelantu nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 791.20 KM.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je apelant priznao dio tužbenog zahtjeva kojim su tužitelji tražili da se uknjiže kao suvlasnici na parcelama pobliže navedenim u stavu I dispozitiva presude sa dijelom od po 5/12 a apelant i drugotužena sa dijelom od po 1/12. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je istakao da tužitelji nisu nijednim relevantnim dokazom uvjerili sud da im pripada veći suvlasnički dio od onoga koji im je utvrđen rješenjem o nasljeđivanju. Odluku o troškovima Osnovni sud je donio na osnovu člana 386. stav 3. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP), pa su tužitelji obavezani da apelantu nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 791,20 KM.

4. Osnovni sud je dopunskom presudom broj P-72/05 od 31. oktobra 2005. godine utvrdio da je tužitelj Pero Višekruna suvlasnik nekretnina upisanih u p.l. 114 k.o. Donji Graci sa dijelom 1/5.

5. Odlučujući o žalbama koje su protiv navedenih presuda izjavili tužitelji, Okružni sud je Presudom broj Gž-1939/05 od 28. marta 2008. godine žalbe odbio i presude Osnovnog suda br. P-

72/05 od 1. septembra 2005. godine i 31. oktobra 2005. godine u pobijanom odbijajućem dijelu potvrdio.

6. Tužitelji su Okružnom sudu podnijeli prijedlog za donošenje dopunske presude istakavši da Presudom tog suda broj Gž-1939/05 od 28. marta 2008. godine nije odlučeno o dijelu žalbe kojom se pobija prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima parničnog postupka.

7. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-1939/05 od 17. juna 2008. godine žalbu tužitelja uvažio, Presudu Osnovnog suda broj P-72/05 od 1. septembra 2005. godine preinačio u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima parničnog postupka tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

8. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da je zahtjev tužitelja za donošenje dopunskog rješenja osnovan u smislu člana 192. ZPP jer su tužitelji žalbom pobijali Presudu Osnovnog suda broj P-72/05 od 1. septembra 2005. godine i u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima parničnog postupka a o čemu je taj sud Presudom broj Gž-1939/05 od 28. marta 2005. godine propustio da odluči. Okružni sud je naveo da, u smislu člana 386. ZPP, odluka suda o troškovima parničnog postupka zavisi od uspjeha stranke u postupku. Okružni sud je citirao odredbe člana 386. ZPP prema kojem: «Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj strani nadoknaditi troškove postupak (stav I). Ako stranka djelomično uspije u parnici sud može, s obzirom na postignuti uspjeh odrediti da svaka strana podmiri svoje troškove ili da jedna strana nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova (stav II). Sud može odlučiti da jedna strana naknadi sve troškove koje je druga strana imala ako protivna strana nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi (stav III). Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti da li će troškove iz člana 385 stav 4 ZPP snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda (stav IV)». U konkretnom slučaju, istakao je dalje Okružni sud, dosuđeni uspjeh tužitelja u predmetnoj parnici jednak je njihovom neuspjehu za odbijajući dio, pa prvostepeni sud nije mogao u konkretnom slučaju primijeniti odredbu člana 386. stav 3. ZPP koja regulira uspjeh stranke u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva. Okružni sud je istakao da je, s obzirom na postignuti uspjeh tužitelja, te prirodu spora, opravdana primjena člana 386. stav 2. ZPP, zbog kojih razloga je žalba uvažena i pobijana presuda preinačena u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, a na osnovu člana 235. tačka 3. ZPP. Činjenica da je apelant i to tek u završnom izlaganju priznao dio tužbenog zahtjeva (s kojim su tužitelji uspjeli u sporu) ne utječe na drugačije odlučivanje s obzirom na to da bez vođenja parnice tužitelji ne bi mogli ishoditi uspjeh u sporu.

9. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjem Okružnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da su tužitelji uspjeli u zanemarivom dijelu sa svojom tužbom pa smatra logičnim da ih sud obaveže da mu nadoknade troškove, shodno članu 386. stav 3. ZPP, međutim, pobijanim rješenjem je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Apelant je istakao da je sud proizvoljno odlučio o troškovima postupka ne ulazeći u suštinu već uopćeno i pogrešno konstatira uspjeh strana u postupku, te ističe da je i rješenje nedovoljno obrazloženo, odnosno nisu navedeni njegovi navodi iz odgovora na žalbu. Predložio je da Ustavni sud poništi osporeno rješenje.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Prema mišljenju Ustavnog suda, navodima iz apelacije ukazuje se na nepravilno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

13. S obzirom na to da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu zbog toga što je Okružni sud pogrešnom primjenom prava odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi sa drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Apelant nije naveo u odnosu na koje pravo mu je navodno uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek, pa se samo može zaključiti da se ovi navodi odnose na pravo na pravično suđenje i imovinu. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja propisanog pravnog lijeka, a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao ishodom koji bi za njega bio pozitivan ne znači da je taj pravni lijek nedjelotvoran ili da je apelantu na bilo koji način bio uskraćen. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1917/08 (Z. V.) | Sudska praksa | Aktio