Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1951/08 (Š. N.)
Odluka donesena 10. 11. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
- Naknada štete
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1951/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1951/08, rješavajući apelaciju Šemse Numanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šemse Numanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-
001487 od 28. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 033-0-P-06-000070 od 7. augusta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šemse Numanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-
001487 od 28. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 033-0-P-06-000070 od 7. augusta 2006. godine, u odnosu na čl. 7, 8. i 10. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, zbog toga što je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Šemso Numanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Alma Prnjavorac, advokat iz Tuzle, podnio je 28. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-001487 od 28. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 033-0-P-06-000070 od 7. augusta 2006. godine.
2. Općinski sud je 7. augusta 2006. godine donio Presudu broj 033-0-P-06-000070, kojom je u stavu jedan djelimično usvojen apelantov tužbeni zahtjev, raskinut ugovor o zastupanju koji je zaključen 7. oktobra 2005. godine između apelanta i S.A. (u daljnjem tekstu: tuženi) i tuženi obavezan da apelantu na ime naknade štete i izmakle koristi isplati iznos od 1.228,20 KM, od čega 754,00 KM na ime izmakle koristi za obavljeni rad i 474,20 KM na ime naknade štete, sa zakonskom zateznom kamatom. Stavom dva presude odbijen je višak apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa. Stavom tri presude odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o zastupanju zaključen 7. oktobra 2005. godine između tuženog i apelanta, prema kojem se tuženi obavezao da po naplati štete isplati 10% apelantu kao advokatu. Stavom četiri presude tuženi je obavezan da apelantu isplati troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da su apelant i tuženi 7. oktobra 2005. godine zaključili ugovor o zastupanju kojim je dogovoreno da apelant kao advokat naplati 10% od naplaćene dobiti, kao i da naplati advokatske troškove od protivne strane. Općinski sud je naglasio da je apelant, u skladu sa svojim ovlaštenjima, postupao i zastupao interese tuženog i nakon dobijene ponude je obavijestio tuženog o visini koju je «Lido-osiguranje» DD Tuzla ponudilo na ime pretrpljene štete tuženom. Dalje, da je tuženi 20. januara 2005. godine, odnosno nakon saznanja za ponuđenu visinu štete i nakon apelantova tri dolaska iz Tuzle do Živinica, pismenim podneskom otkazao punomoć apelantu. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, u skladu sa članom 123. ZPP, apelant bio dužan da u toku dokaznog postupka provede dokaze iz kojih bi uvjerio sud o postojanju zahtjeva za naplatu nagrade za sastav zahtjeva za naknadu štete i njegovo dostavljanje osiguravajućem društvu, «posebno imajući u vidu da se radi o stručnom licu koga je i zastupalo stručno lice u postupku». Dalje, Općinski sud je naveo da je odluku o troškovima parničnog postupka donio u skladu sa članom 386. stav 2. ZPP vodeći računa o postignutom uspjehu u apelantovoj parnici. Općinski sud je istakao da je apelant potraživao naknadu troškova koji se odnose na zastupanje punomoćnika na pripremnom ročištu za glavnu raspravu, a koji su obračunati prema vrijednosti spora u skladu sa čl. 12. i 33. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata FBiH (u daljnjem tekstu: Tarifa). Najzad, Općinski sud je naveo da je članom 396. stav 2. ZPP predviđeno: «da sud o naknadi troškova odlučuje na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja, s tim da je stranka dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima». S obzirom na navedeno, Općinski sud nije odlučivao o troškovima takse na tužbu i presudu, ni o troškovima za sastav tužbe.
4. Kantonalni sud je 28. aprila 2008. godine donio Presudu broj 003-0-Gž-06-001487, kojom je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva. Istom presudom djelimično je uvažena žalba tuženog i prvostepena presuda djelimično preinačena u dosuđujućem dijelu sadržanom u stavu jedan izreke tako što je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za naknadu izmakle koristi za obavljeni rad u iznosu od 754,00 KM, kao i u stavu četiri izreke tako što se troškovi parničnog postupka sa iznosa od 321,60 KM snižavaju na iznos od 75,84 KM. U preostalom dosuđujućem dijelu, kao i u stavu tri izreke, prvostepena presuda je potvrđena.
5. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor da je prvostepeni sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje kada je ocijenio da apelant nije uvjerio sud o postojanju zahtjeva za naplatu nagrade za sastav zahtjeva za naknadu štete i njegovo dostavljanje osiguravajućem društvu, jer je apelant dostavio predmetni zahtjev uz tužbu, sa potvrdom PTT-a o otpremi pošiljke osiguravajućem društvu 18. novembra 2005. godine. Kantonalni sud je naveo da je tačno da je apelant uz tužbu dostavio fotokopirani primjerak zahtjeva za naknadu štete koji je 18. novembra 2005. godine upućen Agenciji za nadzor u osiguranju FBiH, međutim, apelant ni u tužbi, niti na pripremnom ročištu nije predložio da se izvede dokaz uvidom u navedeni podnesak. Dalje, Kantonalni sud je naglasio da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor da mu prvostepeni sud nije priznao «nagradu po utrošenom satu» prema članu 26. Tarife, kao ni troškove sudskih taksa. Kantonalni sud je naveo da, u skladu sa članom 396. st. 1. i 2. ZPP, o naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja, a stranka je dužna da u zahtjevu opredijeljeno navede troškove za koje traži naknadu. Također, navedeni zahtjev stranka je dužna da stavi najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima. Kantonalni sud je naglasio da je apelant u završnom izlaganju postavio opredijeljen zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka i to za «zastupanje na pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu u skladu sa advokatskom tarifom prema vrijednosti spora». Također je navedeno: «Dakle, apelant u zahtjevu nije naveo da potražuje nagradu po utrošenom satu niti troškove sudskih taksi, pa mu isti s pravom nisu dosuđeni, budući da je zahtjev za naknadu troškova sporedni materijalnopravni zahtjev i o njemu se ne može odlučivati bez posebno postavljenog zahtjeva stranaka, odnosno o troškovima parničnog postupka nije moguće odlučivati po službenoj dužnosti».
6. Apelant se žali da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te prava iz čl. 7, 8. i 10. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka.
7. Apelant navodi da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje kada tvrdi da apelant: «nije uvjerio sud o postojanju zahtjeva i dostavljanja istog zahtjeva osiguravajućem društvu». Apelant navodi da je dostavio predmetni zahtjev sudu uz tužbu, sa potvrdom PTT-a o otpremi pošiljke osiguravajućem društvu od 18. novembra 2005. godine. Dalje, navodi da sud u dijelu presude kojim je dosudio advokatske troškove za zastupanje nije priznao «nagradu po utrošenom satu» u skladu sa čl. 26. i 33. Tarife. U vezi sa pozivanjem suda na član 396. stav 2. ZPP, apelant ističe da broj sati nije posebno obračunavao zbog nezadržavanja suda i neodvlačenja pažnje sa bitne glavne stvari na sporedna potraživanja jer je glavna rasprava završavana pred kraj radnog vremena u 15 sati i 30 minuta. Također, apelant ističe da je presuda Kantonalnog suda nelogična i nezakonita, te da je protivna odredbama ZOO-a.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: [...] 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; [...]a)Dopustivost prima facie
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.b)Dopustivost ratione materiae
13. Također, apelant se žali i na povredu prava iz čl. 7, 8. i 10. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da spomenuta Deklaracija nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine i Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima ratione materiae nedopuštena, u skladu sa članom 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović