Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-598/08 (B. P.)
Odluka donesena 10. 11. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građevinsko zemljište
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-598/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP 598/08, rješavajući apelaciju Biljane Popović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Biljane Popović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000587 od 31. jula 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-1200/05 od 5. januara 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-473/01-II od 6. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Biljana Popović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Karlo Sesar, advokat iz Mostara, podnijela je 22. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000587 od 31. jula 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1200/05 od 5. januara 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-473/01-II od 6. jula 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-473-II od 6. jula 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1200/05 od 5. januara 2006. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev da se obaveže Grad Mostar (u daljnjem tekstu: prvotuženi) da apelantici preda u posjed i slobodno raspolaganje nekretninu pobliže označenu u presudi površine 82 m², uz dovođenje u prvobitno stanje kakvo je bilo 10. augusta 2001. godine, prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske i poljoprivredne struke, koji su sastavni dio presude. Istovremeno je odbijen apelanticin zahtjev da joj prvotuženi i H. P. «Inventing» Mostar (u daljnjem tekstu: drugotuženi) isplate solidarno iznos od 36.150,00 KM s pripadajućim zakonskim kamatama od 10. augusta 2001. godine. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju presude, između ostalog, navedeno je da je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari bio apelanticin zahtjev da joj prvotuženi preda u posjed nekretninu površine 82 m² (vrt kod kuće u Bjelužini koji joj nije vraćen zajedno sa stanom kada se nakon prestanka ratnih djelovanja vratila u Mostar), a koja je kao nacionalizirano zemljište u zemljišnim knjigama upisana kao društveno vlasništvo sa pravom korištenja Općine Mostar, te da joj prvotuženi i drugotuženi solidarno naknade štetu. U toku postupka, uvidom u Rješenje Hercegovačko-neretvanskog kantona, Grad Mostar, Općina Stari Grad, Općinska služba uprave za stambene poslove, rekonstrukciju i katastar nekretnina broj 06-23-996/99 od 29. marta 2000. godine, Općinski sud je utvrdio da je apelantici vraćen u posjed stan u ul. Konak broj 10 u Mostaru. Istim rješenjem potvrđeno je da je Dragoljub Popović, nosilac stanarskog prava na navedenom stanu, umro 19. maja 1983. godine, te da se apelantici dopušta vraćanje predmetnog stana u posjed kao članu porodičnog domaćinstva. Općinski sud je proveo dokaze posredstvom vještaka određene struke na okolnost visine štete koja je pričinjena apelantici uništavanjem voćaka na predmetnoj nekretnini kao i na okolnost visine štete pričinjene rušenjem zida na istoj nekretnini, te saslušao svjedoke koji su saglasni da su apelantica i prije nje njezin otac koristili predmetnu nekretninu-vrt koji se nalazi uz kuću u kojoj su i stanovali.
4. Dalje, Općinski sud je obrazložio da je iz provedenih dokaza utvrdio da je apelantica nosilac stanarskog prava na navedenom stanu, ali da je na predmetnoj nekretnini-vrtu uknjiženo pravo vlasništva 1/1 - društveno vlasništvo, sa 1/1 pravo korištenja i raspolaganja u korist Općine Mostar, te da apelantica nije, u skladu sa čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dokazala da je srušeni zid izgrađen po odobrenju nadležnih općinskih organa. Imajući u vidu član 2. Zakona o građevinskom zemljištu kojim je propisano šta se smatra gradskim građevinskim zemljištem, a šta ostalim građevinskim zemljištem, te član 6. istog zakona kojim je propisano da općina upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem u državnom vlasništvu, na način i pod uvjetima propisanim zakonom, sud je zaključio da je prvotuženi spornom nekretninom raspolagao na zakonit način. Općinski sud je naveo da je članom 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima («Službene novine FBiH» br. 6/98 i 29/03) propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualne stvari, ali mora dokazati da na stvar čiji povrat traži ima pravo vlasništva. Općinski sud je istakao da apelantica u konkretnom postupku nije dokazala navedeno pravo, te je zaključio da apelantica nema legitimaciju u odnosu na prvotuženog. Također, Općinski sud se pozvao na član 16.a. Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH» br. 38/78, 29/80, 4/89 i 22/91), kojim je propisano da se poljoprivredna i šumska zemljišta, zgrade i stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenom vlasništvu ne mogu prenositi, otuđivati, zamjenjivati i na drugi način njima raspolagati ako su pribavljeni u društvenom vlasništvu, između ostalog, i na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta («Službeni list FNRJ» br. 52/58, 3/59, 24/61 i 1/63).
5. Općinski sud je naveo da nije sporno da apelantica, odnosno njena porodica, koristi predmetnu nekretninu niz godina, da su na njoj zasadili određene biljne kulture, ali da nije ni sporno da su plodove sa ovih kultura ubirali i apelantica i njeni prednici. Sud je zaključio da prvotuženi nije apelantici nanio bilo kakvu štetu ako je nekome dodijelio gradsko građevinsko zemljište budući da je spornim zemljištem raspolagao u skladu sa važećim zakonskim propisima. Stoga, prema zaključku suda, ni prvotuženi ni drugotuženi nisu dužni apelantici naknaditi bilo kakav vid štete, odnosno vratiti u posjed i slobodno raspolaganje predmetnu nekretninu. Imajući u vidu navedene odredbe, a u vezi sa članom 16.a. Zakona o prometu nepokretnosti, Općinski sud je utvrdio da je osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji je istakao prvotuženi, te je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da prema nespornom činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda proizlazi da je na predmetnoj nekretnini uknjiženo pravo vlasništva u korist društvenog vlasništva sa 1/1 i pravo korištenja na nacionaliziranom zemljištu društvenog vlasništva u korist Općine Mostar. Također je navedeno da je apelantica u postupku povrata stana u posjed pred nadležnim stambenim organom određena za nosioca stanarskog prava na stanu nakon smrti oca. Predmetnu nekretninu, koja se nalazi uz kuću u kojoj su stanovali, koristili su apelantica i njen otac tako što su sadili određene biljne kulture, voćke i vinovu lozu.
7. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, te da je pravilno zaključio da apelantica nije zakoniti vlasnik niti posjednik predmetne nekretnine. Kantonalni sud je istovremeno zaključio da apelantica nije aktivno legitimirana s obzirom na to da nema pravo korištenja, te da joj ne pripada naknada za oštećenje nekretnine, niti pravo na predaju u posjed.
8. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-000587 od 31. jula 2007. godine, odlučujući o apelanticinoj reviziji protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-1200/05 od 5. januara 2006. godine, reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je naglasio da apelantica nije dokazala da je u posjed predmetne nekretnine ušla na zakonit način po osnovu valjanog pravnog osnova, a da se predmetna nekretnina vodi kao nacionalizirano zemljište, odnosno državna imovina sa upisanim pravom korištenja u korist Općine Mostar. Vrhovni sud je obrazložio da «apelantica nije dokazala da za redovnu upotrebu zgrade služi i susjedna parcela-vrt površine 82 m² (k.č. 18/130) koja je predmet spora, budući da zgrada u kojoj se nalazi stan apelantice (k.č. 18/129) za redovnu upotrebu ima ukupnu površinu od 200 m²». Vrhovni sud je zaključio da je zbog navedenih razloga neosnovan, ne samo apelanticin zahtjev za predaju u posjed predmetne parcele već i njen zahtjev za naknadu štete nastale uklanjanjem sa sporne parcele bespravno izgrađenog zida kao i uklanjanjem stabala koja je na toj parceli zasadila apelantica, odnosno njena porodica.
9. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela redoslijed događaja u konkretnom slučaju, a povredu navedenih prava vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica smatra da se u konkretnom slučaju trebao primijeniti član 39. Zakona o građevinskom zemljištu. Apelantica je istakla da je iz cjelokupne građe spisa vidljivo da su ona kao i njeni prednici koristili predmetnu nekretninu niz godina, a da ih u tome niko nije ometao niti osporavao korištenje.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da objekt u kojem se nalazi apelanticin stan ima oko 200 m² zemljišta za redovnu upotrebu, što znači da u konkretnom slučaju automatski otpada primjena člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu koja propisuje prava vlasnika zgrade ili posebnog dijela zgrade na zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade, a osim toga ne može se steći vlasništvo nad nacionaliziranim zemljištem, spornim vrtom koji je zasebna parcela. Ustavni sud, također, zapaža da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović