Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-887/08 (B. H.)

Odluka donesena 10. 11. 2010.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Doživotno izdržavanje
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-887/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP-887/08, rješavajući apelaciju Berine Hasanefendić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Berine Hasanefendić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-U-06-

000 102 od 16. januara 2008. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske broj 16-372-24/04 od 8. augusta 2006. godine i Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove Opštine Foča broj 06-372-62 od 25. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Berina Hasanefendić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je, 24. marta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-U-06-000 102 od 16. januara 2008. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za prostorno uređenje) broj 16-372-24/04 od 8. augusta 2006. godine i Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove Opštine Foča (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za prostorno uređenje) broj 06-372-62 od 25. aprila 2006. godine.

2. Rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje broj 06-372-62 od 25. aprila 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje broj 16-372-24/04 od 8. augusta 2006. godine, odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantice za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana u Ulici Cara Dušana u Foči (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Navedenim zahtjevom apelantica je tražila da joj se, kao članu porodičnog domaćinstva, utvrdi stanarsko pravo na predmetnom stanu na kom je ranija nositeljica stanarskog prava bila njena baka Devla Šuvalija.

3. Navedenim rješenjima utvrđeno je da je nositeljici stanarskog prava (apelanticina baka) predmetni stan dodijeljen na korištenje rješenjem SO Foča broj 05-372-56/85 od 27. novembra 1985. godine po osnovu eksproprijacije nepokretnosti, na temelju kojeg rješenja je ista zaključila ugovora o korištenju predmetnog stana broj 2073/86. Uvidom u izvod iz matične knjige umrlih broj 04-202-

401/03 od 11. marta 2003. godine utvrđeno je da je nositeljica stanarskog prava predmetni stan koristila do svoje smrti 15. maja 1992. godine. Apelantica svoj zahtjev temelji na činjenici da je sa svojom bakom zaključila Ugovor o doživotnom izdržavanju 26. decembra 1985. godine i da je sa istom živjela u predmetnom stanu više od sedam godina, te da je stoga ispunila uslove iz člana 6. stav

2. Zakona o stambenim odnosima shodno kojim odredbama je nadležni organ dužan da donese rješenje kojim zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana. Organi uprave su na temelju akta Stanice javne bezbijednosti u Foči utvrdili da je apelantica 16. oktobra 1989. godine prijavila mjesto prebivališta na adresi nositeljice stanarskog prava, a da je do tada posjedovala ličnu kartu izdatu u Sarajevu, Opština Stari Grad broj 1073/81 (Izvještaj o prebivalištu broj 13-1-8/05-207-135/03 od 8. jula 2003. godine). Na temelju akta JKP „Izvor“ Foča broj 02-296 od 7. jula 2003. godine utvrđeno je da je nositeljica stanarskog prava komunalne usluge za 1990. godinu plaćala samo za sebe i da nije imala članova porodičnog domaćinstva koji su živjeli sa njom, dok je na osnovu akta Odjeljenja za opštu upravu Opštine Foča broj 04-058-6 od 3. jula 2003. godine utvrđeno je da je apelantica, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, imala prebivalište u Sarajevu, Opština Stari Grad u Ulici Ivana Markovića-Irca, gdje je živjela sa svojim ocem Azizom Šuvalijom.

4. U vezi Ugovora o doživotnom izdržavanju organi uprave su utvrdili da su nositeljica stanarskog prava i apelantica zaključile Ugovor o doživotnom izdržavanju 26. decembra 1985. godine, koji ugovor je bez potpisa i navođenja ličnih dokumenata nositeljice stanarskog prava ovjeren kod Općinskog suda II Sarajevo, na temelju čega je zaključeno da se radilo o fiktivnom ugovoru, te da je apelantica nakon potpisivanja ovog ugovora mjesto prebivališta na predmetnom stanu prijavila tek 16. oktobra 1989. godine, a da je do tada posjedovala ličnu kartu izdatu u Sarajevu Općina Stari Grad pod brojem 1073/89. Cijeneći sve provedene dokaze organi uprave su zaključili da iz iskaza saslušanih svjedoka proizilazi da je apelantica posjećivala svoju baku tj. nositeljicu stanarskog prava, ali da iz svih drugih materijalnih dokaza proizilazi da nije imala status člana porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, jer osim povremenih posjeta apelantica sa svojom bakom nije ostvarila trajnu zajednicu života u predmetnom stanu u trajanju dužem od pet godina što je neophodno da bi se moglo udovoljiti njenom zahtjevu u smislu odredaba člana 6. Zakona o stambenim odnosima.

5. Okružni sud je rješavajući u upravnom sporu po tužbi apelantice izjavljenoj protiv rješenja Ministarstva za prostorno uređenje od 8. avgusta 2006. godine, presudom broj 015-0-U-06-000 102. od 16. januara 2008. godine tužbu odbio kao neosnovanu. Na temelju stanja spisa predmeta ove upravne stvari Okružni sud je utvrdio, da je Devla Šuvalija, apelantičina baka, bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da je stan vlasništvo SO Foča, te da je apelantica sudu podnijela zahtjev za donošenje rješenja koji zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, nakon smrti ranijeg nosioca stanarskog prava, utemeljen na Ugovoru o doživotnom izdržavanju koji je apelantica zaključila sa nositeljicom stanarskog prava, njenom bakom. Okružni sud je utvrdio da je između nositeljice stanarskog prava, apelantičine bake i apelantice zaključen Ugovor o doživotnom izdržavanju 26. decembra 1985. godine, koji je ovjeren pečatom Općinskog suda II Sarajevo bez potpisa i navođenja ličnog dokumenta nositeljice stanarskog prava kao primaoca izdržavanja, što ostavlja sumnju da se radi o fiktivnom ugovoru, pogotovo što je apelantica imala prijavljeno prebivalište na adresi u Ulici Ivana Gorana Kovačića (sada Cara Dušana) u Sarajevu od 16. oktobra 1989. godine, dakle skoro četiri godine nakon potpisivanja navedenog ugovora. Uvidom u akt JKP „Izvor“ Srbinje broj 02-296 od 7. jula 2003. godine koji se nalazi u spisu predmeta dalje je utvrđeno da je nositeljica stanarskog prava za predmetni stan za 1990. godini plaćala komunalne usluge samo za jednog člana porodičnog domaćinstva, odnosno samo za sebe, dok iz akta Odjeljenja za opštu upravu Opštine Foča broj 04-058 od 3. jula 2003. godine proizilazi da je apelantica po popisu stanovništva iz 1991. godine imala prebivalište u Sarajevu, Općina Stari Grad, u Ulici Ivana Markovića Irca, dakle na adresi svoga oca, dok je iz izvoda iz matične knjige umrlih vidljivo da je raniji nosilac stanarskog prava, njena baka umrla 15. maja 1992. godine. Imajući u vidu navedeno Okružni sud je ukazao na odredbu člana 6. Zakona o stambenim odnosima kojom je propisano da: Korisnikom stana u smislu ovog zakona smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva, a ostala su u istom stanu. Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici, u istom stanu više od devet godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava. Prema tome, Okružni sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja i imajući u vidu navedenu odredbu Zakona o stambenim odnosima utvrdio da ne postoji niti jedan dokaz koji bi ukazivao ili potvrdio činjenicu da je apelantica, kao unuka ranije nositeljice stanarskog prava, bila član njenog porodičnog domaćinstva. Takođe, Okružni sud je postupajući u smislu člana 6. navedenog zakona, u slučaju zaključivanja Ugovora o doživotnom izdržavanju apelantice sa nositeljicom stanarskog prava (neupuštajući se u valjanost samog Ugovora o doživotnom izdržavanju), ocijenio da je presudna činjenica u postupku odlučivanja po njenom zahtjevu činjenica da apelantica sa nositeljicom stanarskog prava nije ostvarila zajednicu života u trajanju od 5 godina. Prema tome,Okružni sud je cijeneći navode tužbe te činjenice utvrđene u upravnom postupku i postupajući prema odredbi člana 6. Zakona o stambenim odnosima, zaključio da apelantica nije ničim dokazala da je, kao unuka nositeljice stanarskog prava, bila člana njenog porodičnog domaćinstva kako je to propisano odredbama navedenog zakona, te da nije trajno živjela i stanovala sa istom, jer nakon zaključivanja Ugovora o doživotnom izdržavanju u smislu navedene odredbe zakona apelantica sa nositeljicom stanarskog prava nije ostvarila trajnu zajednicu života više od 5 godina, jer je navedeni ugovor zaključen 26. decembra 1985. godine a apelantica je od 16. oktobra 1989. godine dakle skoro četiri godine nakon potpisivanja ovog ugovora imala prijavljeno mjesto prebivališta u Sarajevu, jer je nositeljica stanarskog prava 1990. godine živjela sama, jer apelantica od 1991. godine ima prebivalište u Sarajevu na adresi svoga oca, odnosno da nije bila sa nositeljicom stanarskog prava u času njene smrti, 15. maja 1992. godine.

6. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije Apelantica navodi hronologiju događaja vezanu za konkretan postupak, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda. Smatra da su osporene odluke donesene na temelju pogrešne primjene materijalnog prava, konkretno odredbi Zakona o stambenim odnosima i na temelju nepotpuno i pogrešeno utvrđenog činjeničnog stanja, jer organi uprave i Okružni sud nisu pravilno cijenili iskaze svedoka iz kojih se nedvojbeno može zaključiti da je sa svojom bakom živjela u zajedničkom domaćinstvu. Takođe se žali da je zahtjev podnijela nadležnom organu uprave 19. maja 2003. godine i da je isti postupao van razumnog roka prema odredbama upravnog postupka. Iz razloga proizvoljne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja takođe smatra da joj je povrijeđeno i pravo na dom.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

9. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na ipravično suđenje, zbog toga što su sudovi pogrešno primjenili relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima, te što su pogrešno cijenili činjenice i dokaze na kojima su temeljili svoje odluke, kao i što je odluka donijeta van zahtjeva „razumnog roka“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

10. U vezi navoda apelantice o kršenju prava na pravično suđenje u odnosu na način na koji su primjenjene odredbe materijalnog prava te u odnosu na ocjenu dokaza u pogledu iskaza saslušanih svjedoka, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje apelantica se pozvala na kršenje prava da se u „razumnom roku“ donese meritorna odluka. S tim u vezi apelantica je samo naglasila da je zahtjev podnijela 19. maja 2003. godine i da su, prvenstveno organi uprave postupali „van razumnog roka“.

13. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je zahtjev apelantice, koji po zakonu nije propisan kao zahtjev o kom treba rješavati u hitnom postupku, konačno riješen odlukom Okružnog suda od 16. januara 2008. godine. Dakle, o apelanticinom zahtjevu je riješeno u roku od četiri godine i šest mjeseci. Taj period, po mišljenju Ustavnog suda, imajući u vidu i ostale okolnosti predmetnog slučaja, očigledno ne ukazuje da postoji vjerovatnoća kršenja prava na donošenje odluke u „razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U okviru postupka pred organima uprave donesene su ukupno četiri odluke, obzirom da je prvi put bila uvažena žalba apelantice i predmet vraćen na ponovni postupak. Apelantica, u apelaciji, ne navodi ništa konkretno u odnosu na ponašanje organa uprave ili redovnog suda koje bi neopravdano vodilo ka odugovlačenju predmetnog postupka, odnosno ka neopravdanom prolongiranju donošenja odluke. Takvi razlozi ne proizlaze ni prima facie iz odluka koje se osporavaju apelacijom. Stoga, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na dom

14. Apelantica se, također, žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropsku konvenciju. Apelantica posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-887/08 (B. H.) | Sudska praksa | Aktio