Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-903/08 (N. O.)
Odluka donesena 10. 11. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-903/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP-903/08, rješavajući apelaciju Nedžiba Osmanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedžiba Osmanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000093 od 17. januara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-001475 od 4. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-553/05 od 11. jula 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedžib Osmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je, 25. marta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-
000093 od 17. januara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-001475 od 4. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-553/05 od 11. jula 2006. godine.
2. HVB Central profit banka d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je 31. marta 2005. godine tužbu Općinskom sudu protiv apelanta radi isplate duga. U tužbi tužitelj navodi da je kao pravni sljednik Travničke banke d.d. Travnik (u daljnjem tekstu: davaoca kredita) sa firmom „Bos“ d.o.o. Travnik (u daljnjem tekstu: glavni dužnik) zaključio Ugovor o dugoročnom kreditu broj 02-
7186/00 od 25. maja 2001. godine i broj 02-5488/01 od 6. decembra 2001. godine, a kao obezbjeđenje potraživanja za navedene kredite zaključeni su Ugovori o jemstvu sa apelantom. Obzirom da glavni dužnik nije platio dospjele obaveze po navedenim kreditima, koje su prema njihovoj evidenciji iz poslovnih knjiga dospjele 8. marta 2005. godine u ukupnom iznosu od 239.085,68 KM, sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 3.384,92 KM, a da se apelant zaključenjem ugovora o jemstvu obavezao da će izmiriti dospjela potraživanja ukoliko glavni dužnik to ne učini, to predlaže da sud obaveže apelanta na isplatu dospjelog duga glavnog dužnika.
3. Općinski sud je presudom broj P-553/05 od 11. jula 2006. godine obavezao apelanta da tužitelju plati iznos od 239.085,68 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. marta 2005. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.384,92 KM. Istom presudom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za obračun zakonske zatezne kamate počev od 9. marta 2005. godine do dosuđenog perioda tj. 30. marta 2005. godine kao dana utuživanja. Rješenjem broj P-553/05 od 11. jula 2006. godine određuje se mjera osiguranja zabranom prodaje i otuđenja nekretnina, koja mjera će se provesti upiom mjere osiguranja u „C“ listu zk. ul. broj 1039. k.o. Tuzla na kč. 9/260- na ½ zgrade na kč. 9/260 na ime apelanta, odnosno u posjedovnom listu pod brojem 465 k.o. Tuzla II za kč. 605/02 sa 12/24 upisanih na apelanta-novi premjer. Istim rješenjem je određeno da izrečena mjera osiguranja ostaje na snazi do naredne odluke suda o mjeri osiguranja.
4. Općinski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da među parničnim stranama nije sporno da su davaoc kredita i glavni dužnik kao korisnika kredita (koga je u postupku zaključenja ugovora zastupao apelant) zaključili Ugovor o dugoročnom kreditu broj 02-7186/00, 25. maja 2001. godine na iznos od 150.000,00 KM, koji je odobren na 24 mjeseca počev od dana puštanja kredita u tečaj sa grejs periodom za glavnicu od četri mjeseca, sa ugovorenom kamatom po kamatnoj stopi od +6% godišnje, dok je obaveza korisnika kredita da kamatu plaća na osnovu dostavljenog kamatnog listinga u roku od 15 dana od dana obračuna, a da su 6. decembra 2001. godine zaključili Ugovor o dugoročnom kreditu broj 02-5488/0 na iznos od 120.000,00 KM, koji davaoc kredita stavlja na raspolaganje korisniku kredita-glavnom dužniku 31. decembra 2001, s tim da se ugovor odobrava na period od tri godine sa grejs periodom od 12 mjeseci, sa ugovorenom kamatnom stopom od 7% godišnje. Općinski sud je takođe kao nesporno utvrdio da su prema Ugovoru o jemstvu zaključenom 25. maja 2001. godine između davaoca kredita i glavnog dužnika s jedne strane i apelanta kao jemca sa druge strane, defnisana međusobna prava i obaveze po osnovu jemstva za ispunjenje obaveza po osnovu Ugovora o kreditu od 25. maja 2001. godine, kojim je definisano: da ukoliko glavni dužnik ne bude uredno izmirivao svoje obaveze po kreditu, davaoc kredita-banka stiče pravo da svoje potraživanje naplati od apelanta kao jemca. Dalje, jemac se istim ugovorom obavezao da ukoliko glavni dužnik ne izmiri ugovorom definisanu obavezu po kreditu, da u tom slučaju on odgovara svom svojom pokretnom i nepokretnom imovinom, kao i da na sva pitanja koja nisu regulisana navedenim ugovorom se primjenjuju odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Takođe, Ugovorom o jemstvu zaključenim 6. decembra 2001. godine između davaoca kredita i glavnog dužnika s jedne strane i apelanta kao jemca sa druge strane, definisana su međusobna prava i obaveze po osnovu jemstva za ispunjenje obaveza po osnovu navedenog ugovora o kreditu od 6. decembra 2001. godine, pod istim uslovima kao i Ugovor o jemstvu zaključen 25. maja 2001. godine. Općinski sud je dalje utvrdio, a što ni sam apelant nije osporavao, da je davaoc kredita po navedenim ugovorima od 25. maja 2001. godine i 6. decembra 2001. godine kada su isti u cijelosti dospjeli na izmirenje, podnio prijedlog za izvršenje ovom sudu 31. decembra 20003. godine, kojim se od glavnog dužnika tražilo da izvrši svoje dospjele a neizmirene obaveze, i koji prijedlog je sud odobrio i donio rješenje broj Ip-524/04. Apelant takođe nije osporavao činjenicu da je glavni dužnik odmah po zaključivanju navedenih ugovora sa davaocem kredita (Ugovora o dugoročnom kreditu i Ugovora o jemstvu) dobio novac kao i i da se davaoc kredita na temelju rješenja o izvršenju nije namirio od glavnog dužnika. Prema tome ovaj sud je ukazao na odredbu člana 1004. stav 3. ZOO kojim je definisano, da ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovara povjeriocu kao dužnik za cijelu obavezu, da povjerilac može zahtjevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika ili od jemca, ili od obojice u isto vrijeme. Ostale provedene dokaze sud nije posebno obrazlagao s obzirom da nisu bili od posebnog značaja za drugačuju odluku suda. Odluku o kamatama sud je donio prema odredbi člana 277. u vezi sa članom 279. stav 3. ZOO, a odluku o troškovima postupka na temelju člana 396. stav 1. i 2. u vezi sa članom 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
5. Kantonalni sud je presudom broj 001-0-Gž-06-001475 od 4. oktobra 2006. godine žalbu apelanta izjavljenu protiv prvostepene presude broj P-553/05 odbio kao neosnovanu i potvrdio istu u stavu 1. izreke, dok je žalbu apelanta izjavljenu protiv rješenja ovog suda broj P-553/05 uvažio i isto rješenje je preinačio i odbio prijedlog za određivanje mjere osiguranja zabranom prodaje i otuđenja predmetnih nekretnina upisom mjere osiguranja.
6. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio pismeni podnesak apelanta od 24. aprila 2006. godine kojim je tražio odgodu pripremnog ročišta zakazanog za 27. april 2006. godine jer je u tom periodu službeno odsutan, pa je odbio kao neosnovanu njegovu žalbu utvrdivši da stoji činjenica da je apelant sudu podnio takav podnesak, ali da apelant isto tako ovom sudu uz navedeni podnesak nije priložio dokaz, potvrdu preduzeća u kojem je zaposlen o njegovoj službenoj odsutnosti niti je to učinio na glavnoj raspravi. Stoga, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je zakazano pripremno ročište održao u odsutnosti uredno obavještenog apelanta, koji je u krajnjem slučaju ukoliko je opravdano bio odsutan a što nije dokazao, mogao angažovati punomoćnika da ga zastupa. Postupajući prema odredbi člana 19. ZPP odbijena je kao neosnovana žalba apelanta da Općinski sud nije bio mjesno nadležan da odlučuje u ovoj pravnoj stvari, iz razloga što je utvrđeno da se sud na temelju prigovora apelanta mogao oglasiti mjesno nenadležnim i to samo u slučaju ako je taj prigovor stavljen najkasnije u odgovoru na tužbu, što apelant nije učinio, i iz razloga što se u konkretnom slučaju ne radi o isključivoj mjesnoj nadležnosti u kojem slučaju je sud dužan da vodi računa po službenoj dužnosti. Dalje, ovaj sud je odbio kao neosnovanu žalbu apelanta u odnosu na zastaru predmetnog potraživanja, zaključivši da je prvostepeni sud pravilno odlučio, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o solidarnom jemstvu, kojim apelant jamči za kredit glavnog dužnika kao privrednog subjekta (namjena oba kredita su bila za obrtna sredstva glavnog dužnika, dakle za ugovor u privredi), to je rok zastare i za ugovore o jemstvu 3 godine(član 374 ZOO), koji rok bi se u konačnom mogao tretirati i po odredbi člana 372. stav 2. ZOO (jer se radi o otplati anuiteta-rata kredita u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima kojim se otplaćuju glavnica i kamate). Takođe Kantonalni sud je zaključio da s obzirom da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena sudu 31. marta 2005. godine, da dospijeće za naplatu kredita teče od 6. decembra 2001. godine a računajući grejs period od 12 mjeseci, počinje 6. decembra 2002. godine, dok po Ugovoru o kreditu od 25. januara 2001. godine dospijeće teče nakon 4 mjeseca grejs perioda za glavni dug počev od puštanja kredita u tečaj, tj. od 25. maja 2001. godine, a pošto je kredit glavnom dužniku pušten odmah po potpisivanju ugovora o kreditu i jemstvu, što ni sam apelant nije osporavao tokom trajanja postupka, te kako je davaoc kredita podnošenjem sudu prijedloga za izvršenje 31. decembra 2003. godine prekinuo zastaru u skladu sa članom 388. ZOO, dakle prije isteka roka od tri godine to je u smislu člana 1019. stav 3. ZOO sudskim putem učinjen prekid zastare koji djeluje i prema jemcu.. Kantonalni sud je usvojio žalbu apelanta na okolnost raspolaganja imovinom jemca prema rješenju ovog suda od 11. jula 2006. godine kojim je određena mjera osiguranja zabranom prodaje i otuđenja nekretnina apelanta, iz razloga što po ocjeni suda tužitelj ničim nije dokazao niti predlagao izvođenje dokaza da će namirenje njegovog potraživanja biti otežano time što je jemac poduzeo neke radnje sa svojim nepokretnostima da bi osujetio namirenje davaoca kredita.
7. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-07-000093 reviziju apelanta izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-001475 odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je odbio kao neosnovanu žalbu apelanta da je dopisom od 24. aprila 2006. godine tražio odgodu pripremnog ročišta od 27. aprila 2006. godine zbog službenog odsustva a da mu sud zahtjevu nije udovoljio, jer je apelant bio dužan dokazati npr. potvrdom radne organizacije u kojoj je zaposlen odsustvo sa pripremnog ročišta zbog službenog puta, a što je u konkretnom slučaju izostalo kako je to pravilno zaključio drugostepeni sud. Naime, Vrhovni sud je s tim u vezi ukazao na odredbu člana 75. stav 3. ZPP da tvrdnje apelanta da je sud bio dužan da ga konsultuje o održavanju pripremnog ročišta, nemaju uporište u odredbi navedenog zakona, budući da bi u tom slučaju stranka bila ta koja bi upravljala postupkom. Takođe, Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je odbio žalbu apelanta da je Općinski sud u konkretnom slučaju mjesno nenadležan, jer se apelant u odgovoru na tužbu nije pozvao pitanje nenadležnosti ovog suda, odnosno jer se sud prema odredbi člana 19. ZPP po prigovoru tuženog može proglasiti mjesno nenadležnim ako se taj prigovor stavi najkasnije na odgovor na tužbu, a to apelant u konkretnom slučaju nije učinio. Isto tako cijeni da se ne radi o isljučivoj mjesnoj nadležnosti te stoga prvostepeni sud o istom nije morao voditi računa po službenoj dužnosti. Sud je odbio kao neosnovan i revizioni prigovor apelanta na dosuđeni iznos na ime glavnog duga, jer smatra da je apelant, ukoliko je smatrao da visina duga nije tačno utvrđena imao mogućnost da po prijemu tužbe predložiti vještačenje po vještaku finansijeske struke na tu okolnost, i isto tako jer sudu nije dostavio nikakve dokaze osim što je paušalno osporio visinu dosuđenog iznosa.
8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u apelaciji navodi hronologiju postupanja sudova u konkretnom slučaju. Žali se da su sudovi proizvoljno primjenili materijalno pravo, konkretno odredbe ZPP, prvenstveno iz razloga što nije udovoljio njegovom zahtjevu za odgodu pripremnog ročišta održanog 27. aprila 2006. godine kojem kako navodi nije prisustvovao zbog neodložnih poslovnih obaveza, jer smatra da Općinski sud nije bio nadležan da postupa u konkretnoj pravnoj stvari. Apelant se takođe žali da iznos dosuđen osporenim presudama nije tačno utvrđen.
9. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94, te „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 374. stav 1.
1.) Međusobna potraživanja društveno pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorom, zastarijevaju za tri godine. [...] Član 388.
Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika, pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potržaživanja.
Član 1019. 1. i 3.
1.) Zastarjelošću obaveze glavnog dužnika zastarijeva i obaveza jemca. [...]
3.) Prekid zastarijevanja potraživanja prema glavnom dužniku dejstvuje i prema jemcu samo ako je do prekida došlo nekim postupkom povjerioca pred sudom protiv glavnog dužnika.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
12. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud takođe podsjeća, da nije zadatak ovog Suda da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Imajući u vidu navedeno ovaj Sud se nije upuštao u ispitivanje, da li je dužnik-korisnik kredita isplatio dio duga po kreditu ili ne, budući da je to zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli, a koje pitanje je takođe apelant trebao pokrenuti u toku trajanja postupka pred istim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović