Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1753/08 (Ć. Z.)
Odluka donesena 10. 11. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Državni službenik
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1753/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1753/08, rješavajući apelaciju Ćamila Zaimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ćamila Zaimovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000983 od 18. marta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-00 1426 od 7.
marta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj P- 908/05 od 19. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ćamil Zaimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Nedžad Babić, advokat iz Zenice, podnio je 12. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000983 od 18. marta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-00 1426 od 7. marta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 908/05 od 19. maja 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-908/05 od 19. maja 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište rješenja Općine Breza, koju zastupa Pravobranilaštvo Općine Breza (u daljnjem tekstu: tužena), broj 01/2-34-1786/2004 od 28. decembra 2004. godine i broj 01/2-34-1786/2004 od 17. januara 2005. godine o odbijanju apelantovog zahtjeva kojim je tražio da se tužena obaveže da ga rasporedi u organu uprave, odnosno službe za upravu iste razine vlasti, na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnom stažu. Apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 720,00 KM.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je nesporno da je apelant funkciju načelnika Općine Breza obavljao od 18. maja 2000. godine do 29. decembra 2004. godine, te da je njegov raniji poslodavac bio RMU «Breza» d.o.o. Breza sa kojim je apelant 16. juna 2000. godine zaključio sporazum o mirovanju prava i obaveza iz radnog odnosa počevši od dana izbora na funkciju načelnika, a najduže četiri godine. Dalje, apelant je rješenjem Općinskog vijeća Breza razriješen dužnosti načelnika Općine Breza 29. decembra 2004. godine. Također je utvrđeno da apelant nije ranijem poslodavcu podnio zahtjev za vraćanje na posao, te da je 27. decembra 2004. godine tuženoj podnio zahtjev za stavljanje na raspolaganje u organu uprave Općine Breza počevši od 29. decembra 2004. godine. Rješenjem načelnika Općine Breza broj 01/1-02-1786/04 od 28. decembra 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem broj 01/1-02-1786/04 od 17. januara 2005. godine, odbijen je apelantov zahtjev za stavljanju na raspolaganje u organu uprave Općine Breza.
4. Općinski sud je u obrazloženju odluke naveo da je u konkretnom slučaju sporna primjena materijalnog prava, odnosno da li apelantu pripada pravo da nakon isteka mandata načelnika Općine bude stavljen na raspolaganje u općinskom organu uprave. Općinski sud je istakao da je, prema Ustavu Federacije BiH i Ustavu Zeničko-dobojskog kantona (član 1. tačka 8. Izbornog zakona), općinski načelnik nosilac izvršne vlasti. Dalje, sud je ocijenio da apelant kao općinski načelnik, u smislu člana 5. stav 3. Zakona o državnoj službi Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi), nije državni službenik, te da se na njegov radnopravni status u nedostatku posebnih propisa primjenjuju Zakon o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99 i 32/00; u daljnjem tekstu: ZOR) i Zakon o radu Zeničko-dobojskog kantona. Općinski sud je istakao da je odredbama člana 139. ZOR-a propisano da zaposleniku izabranom, odnosno imenovanom na neku od javnih dužnosti u organu Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, organu kantona, grada i općine, prava i obaveze iz radnog odnosa, na njegov zahtjev, miruju a najduže četiri godine od dana izbora, odnosno imenovanja. Općinski sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju na apelanta primjenjuju odredbe člana 138. st. 2-5. ZOR-a, kojima je regulirano pravo na vraćanje na rad kod poslodavca i obaveza poslodavca da zaposlenika vrati ili mu isplati otpremninu.
5. Općinski sud je, analizirajući relevantne odredbe ZOR-a, zaključio da je apelant jedino mogao podnijeti zahtjev za vraćanje na rad ranijem poslodavcu RMU «Breza» d.o.o. Breza, te da sama činjenica da je apelant bio na funkciji načelnika Općine Breza duže od četiri godine ne stvara obavezu tuženoj da apelanta primi u radni odnos u organ uprave Općine Breza, ili stavi na raspolaganje, jer takva obaveza nije predviđena u ZOR-u.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-00 1426 od 7. marta 2007. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđena presuda prvostepenog suda. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti ZOR jer je nesporno da je upravo apelant zaključio sporazum o mirovanju prava i obaveza iz radnog odnosa sa ranijim poslodavcem RMU «Breza» d.o.o. Breza, te da je taj sporazum zaključen u skladu sa odredbama člana 139. citiranog zakona, kojim su regulirana prava zaposlenika izabranih, odnosno imenovanih na neku od javnih dužnosti u organima Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, organe kantona, grada i općine. Kantonalni sud je naveo da je apelant prema navedenom sporazumu, shodno odredbama člana 138. st. 2-5. citiranog zakona, imao pravo da se vrati na rad kod ranijeg poslodavca, te da je poslodavac bio obavezan da apelanta vrati na rad ili da mu isplati otpremninu. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je apelantovo pozivanje na odredbe čl. 112-120. Zakona o radnim odnosima i plaćama u organima uprave u FBiH u suprotnosti sa Zakonom o državnoj službi budući da ovim zakonom nije predviđena mogućnost stavljanja službenika ili namještenika na raspolaganje, a posebno zbog toga što apelant kao izborni zvaničnik i nosilac izvršne vlasti nema status državnog službenika i izuzet je od primjene navedenog zakona.
7. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i apelantove navode da je prvostepeni sud primijenio nepostojeći Zakon o radu Zeničko-dobojskog kantona naglašavajući da je navedeni zakon donijela Skupština Zeničko-dobojskog kantona na osnovu odredbi člana 149. ZOR-a, te da je objavljen («Službene novine Zeničko-dobojskog kantona» broj 11/02). Kantonalni sud je, također, naveo da je tačno da se konkretne odredbe ovog zakona ne mogu primijeniti na apelantov radnopravni status, te da ih prvostepeni sud nije konkretno naveo, međutim, ovi žalbeni navodi nemaju nikakvog utjecaja na zakonitost prvostepene presude. Također je naveo da sama činjenica da je apelant u vrijeme donošenja rješenja o odbijanju njegovog zahtjeva za stavljanje na raspolaganje bio na bolovanju u konkretnom slučaju nije pravno relevantna, kao ni sama činjenica da je rješenje o razrješenju doneseno dok je apelant bio na bolovanju, budući da predmet tužbenog zahtjeva nije bilo preispitivanje zakonitosti rješenja tužene o razrješenju. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da prvostepeni sud nije izvršio ocjenu izvedenih dokaza navodeći da je iz osporene presude vidljivo da je prvostepeni sud izvršio ocjenu izvedenih dokaza i dao valjane razloge za svoju odluku. Na kraju, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje, čija pravilnost i potpunost nije dovedena u sumnju, pravilno primijenio materijalno pravo.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000983 od 18. marta 2008. godine apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda je odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, suprotno navodima revizije, pravilno utvrdili da apelant kao općinski načelnik u smislu odredbi člana 5. stav 3. Zakona o državnoj službi nije državni službenik, ta da je njegov radnopravni status uređen drugim propisima. Vrhovni sud je naglasio da je općinski načelnik nosilac izvršne vlasti prema Ustavu Federacije BiH i Ustavu Zeničko-dobojskog kantona (član 1. tačka 8. Izbornog zakona). Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud dao valjane razloge za primjenu relevantnih odredbi Zakona o državnoj službi naglašavajući da je citirani zakon stupio na snagu 1. jula 2003. godine, zbog čega se na apelanta nisu mogle primijeniti ni odredbe člana 71. istog zakona, budući da u vrijeme izbora i imenovanja apelant nije bio državni službenik, a niti je radio u organu uprave. Ovo iz razloga što državni službenik ima pravo da se po isteku mandata na javnoj funkciji, a prije stupanja na snagu navedenog zakona, vrati u državnu službu u isti organ u kojem je bio na službi do dana imenovanja na javnu funkciju ili u neki drugi organ javne službe. Vrhovni sud je naveo da je uzaludno ponavljanje žalbenih tvrdnji da se apelant nije mogao vratiti na ranije radno mjesto budući da je odredba člana 2. Sporazuma od 18. maja 2000. godine sa ranijim poslodavcem predviđala izričito da mu prava i obaveze iz radnog odnosa miruju najduže četiri godine od dana izbora, odnosno imenovanja na funkciju. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je nesporno da se apelant nije ni obraćao svom ranijem poslodavcu radi reguliranja radnopravnog statusa. Vrhovni sud je ocijenio da je Kantonalni sud dao valjane razloge za sve apelantove žalbene navode, i da se u razlozima odluke pravilno pozvao na materijalne propise.
9. Apelant navodi da su mu u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana
14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ističe da prvostepenoj presudi nedostaje ocjena izvedenih dokaza, te da je manjkavo obrazloženje te presude.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
13. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, kao ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi vjeruju na osnovu slobodne sudijske procijene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova. Činjenica da su Kantonalni sud i Vrhovni sud rješavajući o apelantovoj žalbi i reviziji donijeli osporenu odluku sa kojom apelant nije zadovoljan ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
16. Također, apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, apelant osim svojih tvrdnji nije dostavio bilo kakve dokaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekom zabranjenom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović