Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4377/10 (K. Š.)

Odluka donesena 10. 11. 2010.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4377/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

10. 11. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine , u predmetu broj AP 4377/10, rješavajući zahtjev Koste Šekarića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Koste Šekarića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Kosto Šekarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banja Luke, podnio je 11. oktobra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republika Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-10-000 079 od 6. jula 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011 0 K 09-000 001-p od 31. decembra 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Okružnog suda broj 011 0 K 09-000 001-p od 31. decembra 2009. godine apelant i ostali osumnjičeni oglašeni su krivim za krivično djelo organizovani kriminal iz člana 383-a. stav (2) Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) u vezi sa krivičnim djelom neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Na osnovu člana 44. stav 1. KZ RS u izrečenu kaznu zatvora apelantu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 27. augusta 2008. godine do 27. septembra 2008. godine. Na osnovu člana 99. st 1. i 3. u vezi sa članom 96. stav 2. tač. a), e) i ž) i stavom 3. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) apelant i ostali učinitelji krivičnih djela obavezani su da solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 3.507,44. KM, i da na ime paušala plate iznos od od po 500,00 KM.

3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je krajem marta i početkom aprila 2008. godine Igor Mastilović u dogovoru sa Nikolom Šaraba nabavljao neutvrđene količine opojne droge od Alije Zagorica, koju je zajedno sa Nikolom Krnjeušić, pruzimao u mjestu Bare, kod Sarajeva, zatim je sa licem po nadimku «Kefa» dogovarao kupo-prodaju droge, a Savo Jelačić je, po nalogu Nikole Šaraba, za potrebe zločinačkog udruženja od lica Milivoja Kolaka i Branislava Simića nabavljao opojnu drogu, a sredinom aprila preuzeo opojnu drogu od apelanta koju je isporučio njima poznatom kupcu na dogovoreno mjesto, a jednu količinu opojne droge Dragan Savović je za potrebe zločinačkog udruženja skrivao u kući u kojoj je stanovao, koja je 14. aprila 2008. godine od strane pripadnika policije CJB Trebinje u količini od 243,749 grama pronađena prilikom pretresa kuće i pomoćnih objekata u ul. Sokolska br. 14.

4. Okružni sud je naveo da je činjenično stanje utvrdio na osnovu brojnih provedenih dokaza i to, saslušanjem svjedoka optužbe i svjedoka odbrane, zatim nalaza i mišljenja vještaka o izvršenom vještačenju sadržaja mobilnih telefonskih aparata i SIM kartica i CD-multimedija kao sastavni dio nalaza i mišljenja ovog vještaka, nalaza i mišljenja vještačenja nepoznatog praha, uvida u listing dolaznih i odlaznih poziva dostavljenog od strane Telekoma Srpske a.d. Banja Luka, te ostalih materijalnih dokaza. Okružni sud je dalje naveo da je saslušao i apelanta u svojstvu svjedoka te uz saglasnost stranaka i apelantovog branioca izvršio uvid u materijalne dokaze i to, Rješenje Uprave policije R. Crne Gore, područne jedinice Nikšić broj 03/240-558 od 2. marta 2009. godine kao i zapisnik o izvršenim uslugama «Gama Sigurnost» DOO od 28. januara 2009. godine.

5. Okružni sud je istakao da je analizom provedenih dokaza utvrdio da apelant nije govorio istinu, navodeći da je iz listinga poziva vidljivo sa kojim članovima zločinačkog udruženja i drugim licima imao komunikaciju, a apelantov iskaz da je površno poznavao opt. Nikolu Šarabu i Dragana Jelića, opt. Savovića samo kada se desila saobraćajna nezgoda, ocijenio neutemeljenim. Okružni sud je obrazložio da nije prihvatio dokaze odbrane jer je iz provedene analize dokaza ocijenio da su dati radi izbjegavanja krivične odgovornosti apelanta. Odlučujući o vrsti i visini krivične sankcije, Okružni sud je naveo da je uzeo u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, pa je ocijenio da će se izrečenom sankcijom postići opšta i posebna svrha kažnjavanja.

6. Odlučujući o žalbi apelanta i ostalih osuđenih lica protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Kž-10-000 079 10 od 6. jula 2010. godine, kojom je u odnosu na apelanta žalbu djelimično uvažio, i prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni tako što je apelanta za krivično djelo organizovani kriminal iz člana 383-a. stav (2) KZ RS u vezi sa krivičnim djelom neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS za koje je oglašen krivim prvostepenom presudom, primjenom člana 38. stav 2) Krivičnog zakona RS, osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju mu je primjenom odredbi člana 44. stav 1. KZ RS uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 27. augusta do 27. septembra 2008. godine. 7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelantovi navodi da je u toku krivičnog postupka povrijeđeno njegovo pravo na odbranu i time učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, neosnovani. Vrhovni sud je naveo da je dokazni postupak, kao ključni dio glavnog pretresa osnovni način utvrđivanja činjenica u krivičnom postupku i realizuje se kroz sučeljavanje dokaza suprotstavljenih strana (tužioca i odbrane). Pri tome je kontradiktornost vodeći princip izvođenja dokaza na glavnom pretresu, jer se procesne radnje ispitivanja svjedoka, vještaka i drugih dokaza izvode po pravilima direktnog i unakrsnog ispitivanja. Teret dokazivanja iznesenih tvrdnji je na strankama i braniocu i oni imaju dominantnu ulogu tokom dokaznog postupka. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da nisu osnovane žalbene tvrdnje da su nepravilno odbijeni naki prijedlozi, odnosno ponuđeni dokazi branioca, te da je na taj način povrijeđeno pravo na odbranu a činjenično stanje ostalo neutvrđeno. Naime, po ocjeni Vrhovnog suda pravilnim pristupom vijeće je odbilo određene prijedloge apelantovog branioca kao nepotrebne u smislu člana 278. stav 2. ZKP i dalo razloge u obrazloženju rješenja zbog kojih odbija prijedlog za izvođenje novih dokaza. Vrhovni sud je naglasio da je diskreciono pravo predsjednika vijeća da zaključi da je ponuđeni, odnosno predloženi dokaz nepotreban ili nedozvoljen, i odbije taj dokaz.

8. U odnosu na apelantov prigovor o zakonitosti pribavljanja listinga telefonskih razgovora i vještačenja MUP-a RS, odnosno državnog organa Vrhovni sud je istakao da je iz spisa predmeta utvrdio da postoji naredba Okružnog suda, Posebnog odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala broj 011-0-Kpp-08-000 054-p od 18. novembra 2008. godine kojom je naloženo operaterima M:tel Telekomunikacije Republike Srpske da dostave listinge svih odlaznih i dolaznih poziva za nabrojane SIM kartice na osnovu čega su traženi listinzi dostavljeni Okružnom sudu, zatim (16 naredbi za pretresanje, 23 zapisnika o pretresanju, uz isto toliko potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, 12 fotodokumentacija, 3 zapisnika o vaganju) idr. Pri donošenju i provođenju ovih naredbi u potpunosti je ispoštovana zakonom određena procedura na osnovu koje je određena ova istražna radnja. Vrhovni sud je također naveo da je u svakom konkretnom slučaju naredba o određivanju posebnih istražnih radnji i u odnosu na apelanta donesena na obrazložen prijedlog tužioca. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da su apelantove tvrdnje da je zbog načina vođenja postupka povrijeđeno njegovo pravo na privatnost i da su indicije do kojih se došlo putem telefonskih razgovora u kontradiktornosti sa dokazima u spisu, ostale uopštene i nekonkretizovane.

9. Vrhovni sud je dalje naveo da je kao rezultat pravilne i pažljive ocjene svih provedenih dokaza zaključio da je apelant izvršio krivično djelo za koje se tereti, te da je pobijana presuda dala detaljno i jasno određene razloge u obrazloženju, koje je kao validne u cjelosti prihvatio i ovaj sud. Vrhovni sud je naveo da je u odnosu na apelanta preinačio odluku o kazni budući da je uz kritičku ocjenu svih okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća, ocijenio da se i sa manjom kaznom od one izrečene pobijanom presudom može ostvaritii svrha kažnjavanja propisana članom 28. KZ RS, zbog čega je apelantu izrekao kaznu u trajanju od tri godine u koju mu je primjenom odredbi člana 44. stav 1. KZ RS uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 27. augusta do 27. septembra 2008. godine.

10. U apelaciji, apelant tvrdi da je u krivičnopravnom postupku u kome su donesene osporene presude došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje i prava na odbranu u smislu člana II/3.e) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, apelant zahtijeva donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naredio odlaganje izvršenja kazne zatvora prema pravosnažnoj presudi. U prilog svom zahtjevu, apelant je istakao da bi njegovim odlaskom na izdržavanje kazne zatvora za njega nastale štetne posljedice, a imajući u vidu da je operiran od karcinoma testisa te da mu je potrebno mirovanje i intenzivno liječenje, te da živi sa majkom koja je također zbog zdravstvenih tegoba nesposobna za samostalan život. Kao dokaz navedenog apelant je dostavio fotokopiju svog medicinskog nalaza sa kontrolnog pregleda Poliklinike Argirović iz Beograda od 20. septembra 2010. godine, te fotokopiju Izvještaja ljekara specijaliste i Otpusne liste sa epikrizom JZU Kliničkog centra Crna Gora za majku.

11. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

12. Ustavni sud smatra nespornim postojanje interesa osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru s obzirom na specifičnost okolnosti u kojima se nalazi ili će se naći osoba lišena slobode, a posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanju u takvom kontekstu. Međutim, kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o eventualnoj povredi ljudskih prava niti navodi o teškom zdravstvenom stanju. Ustavni sud je, u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, te ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

13. U konkretnom slučaju, apelant zahtjev za donošenje privremene mjere temelji na tvrdnji da bi se odlaganjem izvršenja kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji spriječilo ugrožavanje njegovog zdravlja i zdravlja njegove majke, te spriječio nastanak štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/10) reguliše postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora (čl. 69-71.) Apelant, međutim, nije ničim dokazao da je mogućnosti koje mu ostavlja ovaj zakon iscrpio ili da se sa zahtjevom za odlaganje izvršenja kazne zbog navedenih razloga obratio nadležnom organu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kojim bi se odgodilo izvršenje kazne zatvora neosnovan.

14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4377/10 (K. Š.) | Sudska praksa | Aktio