Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4378/10 (S. K.)

Odluka donesena 10. 11. 2010.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4378/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

10. 11. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. studenog 2010. godine, u predmetu broj AP-4378/10, rješavajući zahtjev Suada Kapića za donošenje privremene mjere, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 5. i članka 77. stavak

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neutemeljen zahtjev Suada Kapića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Suad Kapić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupaju Senad Kreho i Dijana Kreho, odvjetnici iz Sarajeva, podnio je 11. listopada 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KRŽž-07/431 od 8. lipnja 2010. godine i broj X-KRŽ-06/431 od 11. rujna 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio njegovo puštanje na slobodu do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Suda BiH broj X-KR-07/431 od 29. travnja 2008. godine apelant je oslobođen optužbi da je počinio kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz članka 175. stavak 1. točka a) Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07, u daljnjem tekstu: KZ BiH), u svezi sa člankom 180. stavak 1. istog zakona.

3. Rješenjem Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj X-KRŽ-07/431 od 2. listopada 2008. godine uvažena je žalba Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH), ukinuta prvostupanjska presuda i određeno održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH, Odjela I za ratne zločine.

4. Presudom Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj X-KRŽ-06/431 od 11. rujna 2009. godine, apelant je oglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinio kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz članka 175. točka a) KZ BiH, u svezi sa člankom 180. stavak 1. istog zakona. Apelaciono odjeljenje Suda BiH osudilo je apelanta na kaznu zatvora u trajanju od sedamnaest godina, u koju se uračunava vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru počev od 21. rujna 2007. godine do 7. ožujka 2008. godine. U obrazloženju presude, Apelaciono odjeljenje Suda BiH je navelo da je prihvatilo sve materijalne dokaze koji su već izvedeni pred prvostupanjskim vijećem, te da je Tužiteljstvo BiH imalo samo jedan novi dokazni prijedlog, koji je prihvaćen, odnosno da je izvršena ekshumacija i forenzičko-antropološka analiza posmrtnih ostataka četiri ubijena pripadnika Vojske Republike Srpske. Nakon detaljne analize svih saslušanih svjedoka i dva vještaka, uvidom u sve materijalne dokaze, njihovom pojedinačnom ocjenom kao i njihovim dovođenjem u međusobnu vezu, Apelaciono odjeljenje Suda BiH je, izvan svake razumne sumnje, zaključilo da je apelant 20. rujna 1995. godine, nakon što mu je predato šest zarobljenih pripadnika Vojske Republike Srpske, četiri zarobljenika lišio života, istovremeno pokazujući namjeru da liši života i preostala dva zarobljenika, koji su stjecajem okolnosti ostali živi, čime je počinio predmetno kazneno djelo.

5. Presudom Apelacionog odjeljenja trećeg stupnja Suda BiH broj X-KRŽž-07/431 od 8. lipnja 2010. godine odbijena je kao neutemeljena žalba Tužiteljstva BiH, djelomično uvažena apelanova žalba, preinačena presuda Apelacionog odjeljenja Suda BiH u dijelu koji se odnosi na uračunavanje pritvora u izrečenu kaznu zatvora, tako što se pored vremena koje je apelant proveo u pritvoru počev od 21. rujna 2007. godine do 7. ožujka 2008. godine, uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru od 11. rujna 2009. godine, pa nadalje. U ostalom dijelu Apelaciono odjeljenje trećeg stupnja Suda BiH potvrdilo je drugostupanjsku presudu. U obrazloženju presude, Apelaciono odjeljenje trećeg stupnja Suda BiH je, između ostalog, zaključilo da nisu utemeljeni apelantovi prigovori da mu je povrijeđeno pravo na obranu, da nisu počinjene bitne povrede Zakona o kaznenom postupku BiH, da nije povrijeđeno načelo slobodne ocjene dokaza, da presuda nije nerazumljiva, proturječna sama sebi, da sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da nije pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Obrazlažući zašto je preinačilo drugostupanjsku kaznu u dijelu uračunavanja pritvora u kaznu zatvora, Apelaciono odjeljenje trećeg stupnja Suda BiH je navelo da je rješenjem od 11. rujna 2009. godine apelantu ponovo određen pritvor, te da drugostupanjsko vijeće ovaj pritvor nije uračunalo u izrečenu kaznu zatvora.

6. Iz vrlo opširne apelacije proizilazi da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na kažnjavanje samo na temelju zakona iz članka 7. stavak 1. Europske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, članka 14. Europske konvencije i Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju i pravo na djelotvorni pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant ističe da su u postupku počinjene takve povrede da zahtijevaju hitno reagiranje i sprječavanje daljnih posljedica. Apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti njegovo puštanje iz pritvora u kojem se nalazi nakon izricanja drugostupanjske presude, jer je iznenada počeo osjećati psihičke smetnje uzrokovane nepravednošću postupka, odnosno prvo oslobađajućom, a zatim osuđujućom presudom sa drakonskom kaznom, na bazi istih dokaza.

7. Pri ispitivanju utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članku 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tijekom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. U konkretnom slučaju, apelant smatra da njegovi navodi da je iznenada počeo osjećati psihičke smetnje uzrokovane nepravednošću kaznenog postupka u kojem je prvo donesena oslobađajuća, a zatim osuđujuća presuda sa „drakonskom“ kaznom, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere.

10. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio zahtjev za donošenje privremene mjere. Naime, apelant smatra da njegovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, te kršenju ostalih prava koja je naveo u apelaciji, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, te paušalnih navoda o njegovom psihičkom stanju, nije ponudio Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neutemeljen.

11. Na temlju izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4378/10 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio