Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu U-5/10 (Kantonalni sud u Mostaru - sutkinja Zuhra Hodžić-Seknić)

Odluka donesena 26. 11. 2010.

Povreda
Član VI/3.a i VI/3.c) Ustava BiH - Ocjena ustavnosti - Saglasnost sa Ustavom/EK
  • Miješanje u imovinu
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Pitanje koje proslijedi redovni sud - nadležnost iz čl. VI.3.c)
  • Izvršni postupak
  • Član II/3 Ustava BiH
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

U-5/10

Ocjena ustavnosti

Odluka o meritumu

26. 11. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 5/10, rješavajući zahtjev Kantonalnog suda u Mostaru (sutkinje Zuhre Hodžić-Seknić), na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 63. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grewe, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija David Feldman, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 26. novembra 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se zahtjev Kantonalnog suda u Mostaru (sutkinje Zuhre Hodžić-Seknić) za ocjenu kompatibilnosti odredaba člana 3.

Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 39/09) sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Utvrđuje se da član 3. Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 39/09) nije u skladu sa članom II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine, u skladu sa članom 63. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, najkasnije u roku od tri mjeseca od dana objavljivanja ove odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, da uskladi odredbe člana

3. Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 39/09) sa članom II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku iz prethodnog stava obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Kantonalni sud u Mostaru - sutkinja Zuhra Hodžić-Seknić (u daljnjem tekstu:

podnosilac zahtjeva), podnio je 27. augusta 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu kompatibilnosti odredaba člana 3. Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 39/09) sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

II. Zahtjev

2. Podnosilac zahtjeva, pozivajući se na odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, u zahtjevu je naveo da je Kantonalnom sudu u Mostaru dostavljen predmet Općinskog suda u Mostaru radi odlučivanja o žalbi tražioca izvršenja protiv Rješenja Općinskog suda broj 58 0 P 009350 09 I od 15. februara 2010. godine, kojim je, primjenom člana 3. Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 39/09), usvojen prigovor izvršenika, te je izvršenje obustavljeno i ukinute provedene radnje. Naime, prvostepeni sud je predmetno rješenje donio primjenom odredaba člana 3. Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku, odnosno na osnovu odredaba čl. 137a. i 137b. dopunjenog Zakona o izvršnom postupku koje glase: član 137a. „Izuzeta su od izvršenja novčana sredstva ustanova iz člana 79a. stav (2) ovog Zakona, koja služe za vršenje djelatnosti od javnog interesa i koja osiguravaju ostvarivanje prava iz člana 79a. stav (2) ovog Zakona“ i član 137b. „Nadležni sud u svakom konkretnom slučaju odlučuje o ispunjenju uvjeta za izuzimanje od izvršenja iz prethodnog člana“. S obzirom na to da se radi o izvršenju pravomoćne sudske presude, a imajući u vidu da postoji izgrađena sudska praksa o tome da neizvršenje pravomoćnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), podnosilac zahtjeva je iznio stav prema kojem bi obustavom izvršenja u konkretnom slučaju tražiocu izvršenja bio onemogućen pristup sudu, što je u suprotnosti sa članom

6. Evropske konvencije. Osim toga, u konkretnom slučaju to bi značilo i povredu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa se, u vezi s tim, postavlja pitanje da li su odredbe člana 3. Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku kompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom i njenim protokolima, što jeste bitno za odluku suda u konkretnom slučaju. Podnosilac zahtjeva je na kraju predložio Ustavnom sudu da donese „konačno i obavezujuće mišljenje o navedenom pitanju u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine“.

III. Relevantni propisi

3. Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 38/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Sudovi su samostalni i nezavisni od zakonodavne i izvršne vlasti.

Niko ne smije uticati na nezavisnost i nepristrasnost sudije pri odlučivanju u predmetima koji su mu dodijeljeni u rad.

Član 31. st. 1. i 2.

Predsjednik suda odgovoran je za rukovođenje cjelokupnim sudom i sudačkom upravom. Predsjednik predstavlja sud pred drugim organima i organizacijama.

4. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

Sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu, na osnovu usmene, neposredne i javne rasprave.

Član 9.

Sudovi sude kao sudije pojedinci ili u vijećima sudija, odnosno u vijećima sudija i sudija porotnika, a u određenim slučajevima predviđenim zakonom mogu postupati i odlučivati i stručni saradnici.

5. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 33/06 i 39/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

(1) Sredstva izvršenja su izvršne radnje ili sistem takvih radnji kojima se prema zakonu potraživanje prinudno ostvaruje.

(2) Predmet izvršenja su stvari i prava na kojima se prema zakonu može provesti izvršenje radi ostvarenja potraživanja.

(3) Izvršne radnje mogu se neposredno provesti protiv izvršenika i drugih lica, u skladu sa ovim zakonom.

Član 7.

(1) Predmet izvršenja ne mogu biti stvari van prometa kao ni rudno blago i druga prirodna bogatstva.

(2) Predmet izvršenja ne mogu biti objekti, naoružanje i oprema za potrebe oružanih snaga i policije, kao ni novčana sredstva osigurana za te namjene.

Član 8.

(1) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu.

(2) Ako je predloženo više sredstava ili više predmeta izvršenja, sud može ograničiti izvršenje samo na neka od tih sredstava ili predmeta ako su dovoljni za ostvarenje potraživanja.

(3) Ako se izvršno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, tražilac izvršenja može radi namirenja istog potraživanja predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja o čemu će sud odlučiti rješenjem.

Član 11. stav 1.

(1) Izvršni postupak u prvom stepenu vodi i odluke donosi sudija pojedinac.

Član 22.

Sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne i vjerodostojne isprave, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Član 79a.

(1) Ne može biti predmet izvršenja nekretnina Federacije, kantona, grada, općine i javnog fonda.

(2) Ne može biti predmet izvršenja nekretnina ustanove koja se finansira u cijelosti ili djelimično iz budžeta, a koja je osnovana za vršenje djelatnosti od javnog interesa kojom se osigurava ostvarivanje prava na obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, dječiju zaštitu, socijalnu zaštitu, nauku, kulturu i fizičku kulturu, ako nekretnina služi za vršenje djelatnosti te ustanove i ako cilj vršenja djelatnosti nije sticanje dobiti.

Član 79b.

Nadležni sud u svakom konkretnom slučaju odlučuje o ispunjenju uvjeta za izuzimanje od izvršenja iz prethodnog člana.

Član 137a.

Izuzeta su od izvršenja novčana sredstva ustanova iz člana 79a. stav (2) ovog zakona koja služe za vršenje djelatnosti od javnog interesa i koja osiguravaju ostvarivanje prava iz člana 79a. stav (2) ovog zakona.

Član 137b.

Nadležni sud u svakom konkretnom slučaju odlučuje o ispunjenju uvjeta za izuzimanje od izvršenja iz prethodnog člana.

IV. Dopustivost

6. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine.

Član VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim ustavom, sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine, ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog općeg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.

7. Ustavni sud podsjeća na svoju raniju praksu, koja je relevantna u pogledu dopustivosti, u odnosu na pitanje ko je ovlašteni subjekt koji ima pravo da podnese Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu kompatibilnosti u skladu sa odredbama člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine.

8. U predmetu broj U 26/00 stranka, povodom čije tužbe se vodio postupak pred Općinskim sudom u Cazinu i u kojem je taj sud trebalo da donese odluku na osnovu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu Federacije BiH, napisala je „inicijativu za ocjenu ustavnosti člana 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu Federacije BiH“ sudiji koji je vodio postupak. Taj sudija je navedenu „inicijativu“ uputio Ustavnom sudu, uz podnesak koji je vlastoručno potpisao. Ustavni sud je donio odluku o meritumu u ovom predmetu, te zaključio da su navedene odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu Federacije BiH u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 26/00 od 21. decembra 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 17/02).

9. U predmetu broj U 50/01 predsjednik Kantonalnog suda u Širokom Brijegu je podnio, na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, zahtjev za ocjenu kompatibilnosti člana 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica Federacije Bosne i Hercegovine sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je meritorno ispitao navedeni zahtjev i donio odluku da predmetne zakonske odredbe nisu u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 50/01 od 30. januara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 50/04).

10. U predmetu broj U 55/02 postupak se vodio pred Osnovnim sudom u Doboju u kojem je odluku trebalo donijeti na osnovu odredaba člana 20. Zakona o stambenim odnosima. Predsjednik Vijeća koje je trebalo donijeti odluku u navedenom predmetu podnio je Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu kompatibilnosti odredaba člana 20. Zakona o stambenim odnosima sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je meritorno ispitao navedeni zahtjev, te donio odluku da su odredbe člana 20. Zakona o stambenim odnosima u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 55/02 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 3/04).

U predmetu broj U 11/05 sudija Općinskog suda u Zenici podnio je Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu kompatibilnosti Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Ovaj zahtjev Ustavni sud je odbacio kao nedopušten, smatrajući da ga je podnijelo neovlašteno lice. U obrazloženju odluke navedeno je da Ustavni sud, na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, ima nadležnost samo u pitanjima koja mu je proslijedio «bilo koji sud u Bosni i Hercegovini», a da u konkretnom slučaju podnosilac zahtjeva ne spada u subjekte koji imaju pravo da pokrenu spor ove vrste pred Ustavnim sudom (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U 11/05 od 26. maja 2006. godine, dostupno na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba).

11. U predmetu broj U 17/06 zahtjev za ocjenu kompatibilnosti odredaba Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi sa Ustavom Bosne i Hercegovine Ustavnom sudu je podnio predsjednik Vrhovnog suda Federacije BiH. Ustavni sud je meritorno ispitao navedeni zahtjev, te donio odluku kojom se utvrđuje da odredbe Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi nisu u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 17/06 od 29. septembra 2006. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 14/07).

12. Analizom dosadašnje prakse Ustavni sud zapaža da je od ukupno pet relevantnih slučajeva u jednom (U 26/00) zahtjev za ocjenu kompatibilnosti podnio lično sudija koji je trebalo da donese odluku u konkretnom predmetu. Taj zahtjev Ustavni sud je meritorno ispitao, tj. nije smatrao preprekom činjenicu da zahtjev za ocjenu kompatibilnosti nije podnesen u ime suda kao cjeline. U drugom slučaju (U 55/02) zahtjev za ocjenu kompatibilnosti podnio je predsjednik vijeća koje je trebalo donijeti odluku u konkretnom predmetu. Također, Ustavni sud je zahtjev meritorno ispitao, odnosno nije smatrao preprekom činjenicu da zahtjev za ocjenu kompatibilnosti nije podnesen u ime suda kao cjeline ili predsjednika suda. U druga dva slučaja (U 50/01 i U 17/06) zahtjeve za ocjenu kompatibilnosti podnijeli su predsjednici određenih sudova. Zahtjevi su meritorno ispitani i (kada je riječ o subjektu ovlaštenom za podnošenje zahtjeva) nije ukazano na raniju praksu u ovim slučajevima u kojoj je zahtjeve za ocjenu kompatibilnosti podnosio sudija pojedinac, odnosno predsjednik vijeća. U jednom slučaju (U 11/05) zahtjev za ocjenu kompatibilnosti podnio je sudija pojedinac, ali je ovaj zahtjev Ustavni sud odbacio kao nedopušten, smatrajući da ga je podnijelo neovlašteno lice.

13. Nastojeći da što bolje ispuni svoju ustavnu zadaću, Ustavni sud, definitivno smatra da relevantne odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, koje glase „...Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini...“, treba tumačiti afirmativno, tj. na način da zahtjev za ocjenu kompatibilnosti može podnijeti predsjednik određenog suda, ali da predsjednik određenog suda nije jedini ovlašteni subjekt za podnošenje zahtjeva iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, već da takav zahtjev može podnijeti i sudija pojedinac, kao i predsjednik vijeća. Analizom relevantnih zakonskih odredaba (vidi, član 3. Zakona o sudovima ili čl. 4, 9. i 176. Zakona o parničnom postupku, kao i čl. 11. i 22. Zakona o izvršnom postupku) može se zaključiti da zakon ne pravi razliku između suda u smislu pravosudne vlasti i sudije kao fizičkog lica, koje je nosilac funkcije u pravosudnoj vlasti naročito u postupku donošenja odluka. Insistiranje na stavu da je zahtjev za ocjenu kompatibilnosti iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine ovlašten podnijeti jedino predsjednik određenog suda vodilo bi pretjeranoj formalizaciji ove ustavne odredbe, s jedne strane, i značajno bi reduciralo davanje odgovora na ustavna pitanja koja se pojavljuju pred sudijama prilikom donošenja odluka u konkretnom predmetu, s druge strane. Štaviše, u slučaju da Ustavni sud nastavi praksu prema kojoj sudija pojedinac nije sud u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da bi navedena odredba Ustava BiH postala iluzorna. Naime, pored činjenice da u najvećem broju postupaka odluku donosi sudija pojedinac, Ustavni sud ima u vidu uvjet da sudija mora biti apsolutno nezavisan pri donošenju odluka u konkretnim slučajevima. Insistiranjem da sudija pojedinac, koji sâm donosi odluku pri čemu mora biti apsolutno nezavisan, u svoju dilemu o kompatibilnosti konkretnog propisa koji treba primijeniti sa aktima iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine mora uvjeriti predsjednika suda ili čak sve sudije u sudu kao instituciji Ustavni sud smatra da bi institut sudije pojedinca bio ugrožen, a odredba člana VI/3.c) Ustava BiH neprovedena. Osim toga, bilo bi suvišno očekivati u praksi da svaki sudija, kada ima dilemu o kompatibilnosti pojedinog propisa sa aktima iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, to pitanje iznosi pred sve kolege sa predsjednikom suda na čelu, a pogotovo da na konkretno pitanje sve sudije gledaju kao sudija pojedinac koji ima dilemu. Zatim, kada je riječ o funkciji predsjednika suda u odnosu na zastupanje suda i rukovođenje sudom, Ustavni sud zapaža da je ona ograničena na zastupanje suda u odnosu na druge institucije, kao i na rukovođenje radom suda i radom sudske uprave (vidi, član 31. Zakona o sudovima). Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, predsjednik određenog suda ne bi mogao imati isključivo ovlaštenje da podnese zahtjev za ocjenu kompatibilnosti u smislu odredaba člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine pogotovo što je smisao ove odredbe - davanje odgovora o kompatibilnosti odredaba zakona ili postojanja ili domašaja nekog općeg pravila međunarodnog prava „...koje je bitno za odluku suda...“ u konkretnom predmetu sa aktima iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, koji je relevantan upravo za sudiju pojedinca koji donosi odluku.

14. Imajući u vidu navedeno, kao i odredbe člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je predmetni zahtjev dopustiv i da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev nije dopustiv.

V. Meritum

15. Podnosilac zahtjeva navodi da odredbe člana 3. Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 39/09, u daljnjem tekstu: sporne odredbe) nisu saglasne sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), što odgovara pravu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni sa pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, što odgovara pravu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

16. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

k) Pravo na imovinu;

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

17. Sporne odredbe člana 3. Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku, koje su predmet konkretnog zahtjeva za ocjenu kompatibilnosti, glase:

Član 137a.

Izuzeta su od izvršenja novčana sredstva ustanova iz člana 79a. stav (2) ovog zakona koja služe za vršenje djelatnosti od javnog interesa i koja osiguravaju ostvarivanje prava iz člana 79a. stav (2) ovog zakona.

Član 137b.

Nadležni sud u svakom konkretnom slučaju odlučuje o ispunjenju uvjeta za izuzimanje od izvršenja iz prethodnog člana.

18. Prema navodima iz zahtjeva za ocjenu kompatibilnosti, citirane zakonske odredbe su sporne „...s obzirom da se radi o izvršenju pravomoćne sudske presude, a imajući u vidu da postoji izgrađena sudska praksa o tome da neizvršenje pravomoćnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije... obustavom izvršenja u konkretnom slučaju tražiocu izvršenja bio bi onemogućen pristup sudu, što je u suprotnosti sa članom 6. Evropske konvencije. Osim toga, u konkretnom slučaju to bi značilo i povredu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju...“. Stoga će Ustavni sud ispitati sporne zakonske odredbe u odnosu na njihovu usklađenost sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

U odnosu na pravo na pravično suđenje Prije svega, Ustavni sud podsjeća da je kroz svoju praksu konzistentno naglašavao da „...izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio suđenja u smislu člana

6. Evropske konvencije...“ (vidi vodeće odluke Ustavnog suda, AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, stav 28, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 8/05, i AP 464/04 od 17. februara 2005. godine, stav 27, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 40/05). S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je pravo na pristup sudu inherentno članu 6. stav 1. Evropske konvencije koje traje (pravo na pristup sudu) „...sve dok se ne realizira utvrđeno građansko pravo...u suprotnom efektivan postupak prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza bio bi iluzoran ako u naknadnom izvršnom postupku to pravo ne može da zaživi...“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 552/04 od 28. juna 2005. godine, stav 9, objavljena na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba).

19. Prema mišljenju Ustavnog suda, zakonske odredbe koje se u konkretnom slučaju osporavaju ne zabranjuju (općenito govoreći) izvršenje sudskih presuda, niti se njima ukida pravo povjerioca na pristup sudu u postupku izvršenja sudskih presuda s obzirom na to da ove odredbe ne propisuju opću zabranu vođenja izvršnih postupaka u slučajevima u kojim se izvršenje predlaže na novčanim sredstvima ustanova koje se u cjelini ili djelimično finansiraju iz budžeta, niti sporne zakonske odredbe propisuju da će se prekinuti postupci izvršenja koji se vode na novčanim sredstvima relevantnih ustanova i sl. Međutim, spornim zakonskim odredbama zakonodavac je, prema mišljenju Ustavnog suda, smanjio (ograničio) mogućnost povjerilaca da u izvršnom postupku naplate svoja potraživanja, dosuđena pravomoćnim presudama suda, jer je propisao da su izuzeta od izvršenja novčana sredstva ustanova (koje se u cjelini ili djelimično finansiraju iz budžeta), koja služe za vršenje djelatnosti od javnog interesa i koja osiguravaju ostvarivanje prava radi koga su osnovane ustanove (npr., zdravstvena zaštita, socijalna zaštita, dječija zaštita, obrazovanje, nauka, kultura i sl.). Dakle, zakonodavac, kada je riječ o navedenim ustanovama, povjeriocima je smanjio osnov novčanih sredstava (fundus) iz kojeg bi mogli zahtijevati izvršenje na osnovu pravosnažne sudske presude. To se nameće kao logičan zaključak s obzirom na to da je očigledno da (imajući u vidu sporne zakonske odredbe) povjerioci ne mogu zahtijevati izvršenje iz svih novčanih sredstava kojima raspolaže ustanova koja se u cjelini ili djelimično finansira iz budžeta. Na ovaj način zakonodavac je, prema mišljenju Ustavnog suda, ograničio pravo povjerilaca na izvršenje presude koju donese bilo koji sud.

20. Ustavni sud smatra da je njegov naredni korak da ispita da li je navedeno ograničenje takve prirode da „...naruši srž prava koje štiti član 6.1. Evropske konvencije...“ (vidi odluku Evropskog suda, Budrov protiv Rusije, broj aplikacije 59498/00, tačka 35, i Teteriny protiv Rusije, broj aplikacije 11931/03, tačka 41).

21. Ustavni sud naglašava da zakonodavac ima obavezu da osigura rad ustanova koje obavljaju djelatnost od javnog interesa. Ova obaveza se opravdava postojanjem snažnog javnog interesa, koji zahtijeva da se osigura kontinuirani rad ustanova koje obavljaju djelatnost od javnog interesa (tj. ustanova iz člana 79a. Zakona o izvršnom postupku, u daljnjem tekstu: ZIP). Takvo osiguranje može se odnositi (i) na zaštitu navedenih ustanova od nekontroliranog izvršenja većeg broja pravosnažnih sudskih odluka. Ustavni sud smatra da ne treba posebno elaborirati koliki je značaj za svako društvo da obrazovne, zdravstvene, socijalne i slične ustanove neometano obavljaju svoju djelatnost koja je, van svake sumnje, od javnog interesa za društvo u cjelini. S tog aspekta moglo bi se smatrati opravdanim ograničenje propisano zakonom, koje bi sprečavalo da se ugrozi neometan rad navedenih ustanova čak (i) kad je u pitanju izvršenje novčanih potraživanja koje povjerioci zahtijevaju na osnovu pravosnažnih sudskih odluka.

22. Ustavni sud, međutim, zapaža da sporne zakonske odredbe (misli se prvenstveno na član 137a. ZIP-a) široko postavljaju zabranu, tj. izuzeće novčanih sredstava od izvršenja, s obzirom na to da su napisane tako da se ne može (precizno) odrediti koja novčana sredstva ustanovama zaista služe za vršenje djelatnosti od javnog interesa. Stoga, proizlazi da izvršenik (u ovom slučaju ustanova koja se djelimično ili u cjelini finansira iz budžeta) može tvrditi da sva novčana sredstva kojima raspolaže služe za vršenje djelatnosti od javnog interesa i za osiguravanje ostvarivanja prava iz člana 79a. stav (2) ZIP-a. Slijedeći to, postaje nedjelotvorna (neučinkovita) odredba člana 137b. ZIP-a prema kojoj nadležni sud u svakom konkretnom slučaju odlučuje o ispunjenju uvjeta za izuzimanje od izvršenja iz člana 137a. ZIP-a. Ustavni sud smatra da je ova odredba nedjelotvorna (član 137b. ZIP-a) zato što zakonodavac nije utvrdio jasne kriterije na osnovu kojih bi sud mogao u konkretnom slučaju odlučiti da li novčana sredstva, u odobrenom budžetu, konkretne ustanove zaista služe isključivo zato da bi ona mogla vršiti djelatnost od javnog interesa i osiguravati ostvarivanje prava iz člana 79a. stav 2. ZIP-a. Prema mišljenju Ustavnog suda, na način kako je propisano (misli se na član 137a. ZIP-a), moglo bi doći samo do dobrovoljnog izvršenja. Naime, ukoliko bilo koja od ustanova koja se u cjelini ili djelimično finansira iz budžeta prigovori, tj. zatraži izuzeće od izvršenja na njenim novčanim sredstvima, uz obrazloženje da su joj novčana sredstva potrebna za vršenje djelatnosti od javnog interesa i osiguravanje ostvarivanja prava iz člana 79a. stav 2. ZIP-a, sud, onda, ne bi imao kriterije na osnovu kojih bi mogao pouzdano utvrditi da li zaista ta novčana sredstva služe navedenim ustanovama za vršenje djelatnosti od javnog interesa. Navedeni nedostatak nesporno može dovesti do različitog tumačenja redovnih sudova, a time se dovodi u pitanje pravna sigurnost i povjerioci stavljaju u neravnopravan položaj, što u konačnici znači da ovo zakonsko ograničenje narušava srž prava koje štiti član 6. stav 1. Evropske konvencije.

23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporene zakonske odredbe nisu u skladu sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav

1. Evropske konvencije.

U odnosu na pravo na imovinu

24. Kada je riječ o pravu na imovinu, Ustavni sud se poziva na svoju dugogodišnju praksu prema kojoj „....Ustavni sud, u vezi s tim, smatra da apelant posjeduje pravo zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da apelantovu imovinu u ovom slučaju, prema mišljenju Ustavnog suda, čini novčani iznos koji mu je pravosnažnom presudom Općinskog suda dosuđen na ime pretrpljene štete...“ (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1537/08 od 14. septembra 2010. godine, tačka 33). Dakle, prema mišljenju Ustavnog suda, nesporno je da pravosnažne sudske presude kojima je utvrđen novčani iznos određenog potraživanja za povjerioce predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

25. Ustavni sud, u dijelu odluke u kojem je ispitivao kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije, konstatirao je da je spornim zakonskim odredbama zakonodavac ograničio pravo povjerilaca na izvršenje pravosnažne presude protiv navedenih ustanova s obzirom na to da povjerioci (prema spornim zakonskim odredbama) ne mogu provesti izvršenje na svim novčanim sredstvima kojima raspolaže određena ustanova koja se u cjelini ili djelimično finansira iz budžeta. Kako je već konstatirano da pravosnažne sudske odluke kojima je utvrđen novčani iznos za povjerioce predstavljaju imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a spornim zakonskim odredbama zakonodavac je ograničio pravo povjerilaca da u izvršnom postupku naplate svoja potraživanja od navedenih ustanova (zato što je smanjen obim novčanih sredstava navedenih ustanova na kojim se može provesti izvršenje), Ustavni sud smatra da se donošenjem spornih zakonskih odredaba zakonodavac umiješao u pravo povjerilaca na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke Ustavni sud je već zaključio da sporne zakonske odredbe ne ispunjavaju kvalitet zakona u smislu prava na pravično suđenje. Slijedi zaključak da miješanje u imovinu na osnovu ovih odredaba nije zakonito.

26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da sporne zakonske odredbe nisu u skladu sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

27. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju svrsishodno da primijeni izuzetak u smislu člana 63. stav 4. Pravila Ustavnog suda i odredi rok od tri mjeseca za usaglašavanje navedenih zakonskih odredaba sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

VI. Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da odredbe člana 137a. i 137b. Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku nisu u skladu sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, ustanove koje se u cjelini ili djelimično finansiraju iz budžeta, ukoliko protiv njih dođe do izvršenja na osnovu pravosnažne sudske odluke, mogu zahtijevati da se od izvršenja izuzmu sva novčana sredstva kojima raspolaže ta ustanova, tvrdeći da im ta sredstva služe za vršenje djelatnosti od javnog interesa i osiguravanje ostvarivanja prava iz člana 79a. stav 2. ZIP-a. U tom slučaju nadležni sud nema jasne kriterije na osnovu kojih bi mogao pouzdano utvrditi da li ta sredstva zaista služe navedenoj ustanovi za vršenje djelatnosti od javnog interesa i osiguravanje ostvarivanja prava iz člana 79a. stav 2. ZIP-a, čime je postupak izvršenja na osnovu pravosnažne sudske odluke postao nedjelotvoran pravni lijek u konkretnom slučaju. Na ovaj način, prema mišljenju Ustavnog suda, u odnosu na povjerioce koji posjeduju pravosnažne sudske odluke protiv navedenih ustanova dovedena je u pitanje suština prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, tj. onemogućeno im je pravo da prinudnim putem ostvare izvršenje pravosnažne sudske odluke, što, nesporno, predstavlja dio i suštinu navedenog člana Evropske konvencije.

29. Ustavni sud zbog istih razloga zaključuje da sporne zakonske odredbe nisu u skladu sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer predstavljaju miješanje u pravo na imovinu koje nije zakonito.

30. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 63. stav 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu U-5/10 (Kantonalni sud u Mostaru - sutkinja Zuhra… | Sudska praksa | Aktio