Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1161/08 (Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 27. 11. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Stjecanje bez osnova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1161/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Constance Grewe i Seada Palavrić, sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić, David Feldman i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. novembra 2010.godine, u predmetu broj AP 1161/08, rješavajući apelaciju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000 035 od 22. januara 2008.

godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-401/05 od 17.

aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo, podnijela je 16. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000 035 od 22. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-401/05 od 17. aprila 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-401/05 od 17. aprila 2006. godine naloženo je apelantici da tužitelju Merimu Galijatoviću (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 757.000 KM na ime ostatka neisplaćene javne nagrade. Odbijen je apelantičin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužitelj da joj isplati iznos od 243.000 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica 8. i 9. oktobra 1999. godine, preko sredstava javnog informiranja, objavila javnu nagradu u iznosu od 1.000.000 DEM za informacije na osnovu kojih se može podići optužnica protiv lica koja su odgovorna za ubistvo Joze Leotara, bivšeg zamjenika ministra unutrašnjih poslova. Sud je dalje naveo da je utvrđeno da je Kantonalno tužilaštvo Sarajevo 9. marta 2001. godine u predmetu broj KT-111/00 podiglo optužnicu protiv šest lica za krivično djelo terorizma u slučaju Leotar, te da je tužitelj u tom predmetu imao status zaštićenog svjedoka. Također, sud je naveo da je utvrđeno da je pravosnažnom presudom Vrhovnog suda broj Kž-320/03 od 15. januara 2004. godine potvrđena prvostepena presuda kojom su svi optuženi oslobođeni od optužbe za predmetno krivično djelo. Sud je dalje naveo da je utvrđeno da je tužitelju u periodu od 27. aprila 2001. do 10. oktobra 2003. godine na ime javno obećane nagrade isplaćen iznos od 243.000 KM, dok mu preostali dio od 757.000 KM nije isplaćen.

3. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu preostalog dijela javno obećane nagrade, budući da je u konkretnom slučaju postignut željeni cilj zbog kojeg je javno objavljena nagrada. Naime, Općinski sud je naveo da je tužitelj pružio određene informacije o slučaju Leotar, koje je kao osnovane potvrdilo tužilaštvo i sud u istražnom postupku, te koje su zajedno s drugim dokazima doprinijele podizanju optužnice protiv određenih lica. Stoga, Općinski sud je zaključio da tužitelju pripada pravo na isplatu preostalog dijela javno obećane nagrade shodno odredbama čl. 229. i 231. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S obzirom na to, Općinski sud je naveo da su neosnovane apelantičine tvrdnje da se tužitelj u konkretnom slučaju neosnovano obogatio za iznos od 243.000 KM, koji mu je ranije isplaćen na ime javno obećane nagrade.

4. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Presudu broj 009-0-Gž-06-001 387 od 11. oktobra 2006. godine kojom je žalba uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, a usvojen protivtužbeni zahtjev apelantice pa je naloženo tužitelju da isplati apelantici iznos od 243.000 KM sa zakonskim zateznim kamatama uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da u predmetnom spisu ne postoji izvorni tekst javno obećane nagrade, a da «tekstovi iz novina ne mogu poslužiti kao dokaz u predmetnom postupku». S obzirom da nedostaje tekst javno obećane nagrade, Kantonalni sud je naveo da se ne može sa sigurnošću utvrditi da li je podizanje optužnice u konkretnom slučaju predstavljalo uvjet za ispunjenje javno obećane nagrade. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da podignuta optužnica u konkretnom slučaju nije dovela do otkrivanja počinilaca i nalogodavaca, budući da su sva optužena lica oslobođena od optužbe. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 229. u vezi s članom 231. ZOO-a da se tužitelju isplati iznos od 757.000 KM. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je nesporno da je tužitelju isplaćen iznos od 243.000 KM, ali da taj iznos tužitelju nije isplatila apelantica, niti je dala nalog da se tužitelju isplati navedeni iznos. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da je nesporno da je apelantica prebacila 500.000 KM na transakcijski račun Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: Federalni MUP), ali da je isplata sa računa izvršena bez apelantičine odluke i naloga. Po mišljenju Kantonalnog suda, očigledno je da su ministar Federalnog MUP-a i predstavnici međunarodne zajednice pogrešno procijenili i prerano zaključili da je podizanjem optužnice ispunjen uvjet za isplatu javno obećane nagrade jer svako podizanje optužnice ne dovodi do osuđujuće odluke. Budući da tužitelj nije ispunio uvjete iz čl. 229. i 231. ZOO-a, Kantonalni sud je naveo da je tužitelj stekao bez osnova iznos od 243.000 KM. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da je tužitelj dužan da vrati apelantici navedeni iznos shodno odredbama člana 210. stav 4. ZOO-a.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tužitelja, donio Presudu broj 070-0-Rev-07-000 035 od 22. januara 2008. godine kojom je revizija djelomično uvažena, pa je drugostepena presuda preinačena tako što je apelantičina žalba protiv prvostepene presude u dijelu u kojem je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu odbijena i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena. U preostalom dijelu revizija je odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelantica, kao neko ko je obećao javnu nagradu, isplaćivala tužitelju, kao davaocu informacija, određena novčana sredstva preko Federalnog MUP-a i to sa računa koji je bio otvoren za isplatu javno obećane nagrade. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da se prelazak imovine s apelantice na tužitelja zasnivao na javno obećanoj nagradi kao pravnom poslu, koji po svojoj prirodi predstavlja jednostrani pravni posao sve dok se ne pojavi lice (povjerilac) koje ispunjava uvjete iz javno obećane nagrade. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju tužitelj pojavio s informacijama koje su prema apelantičinoj ocjeni (odnosno ocjeni njenih ovlaštenih lica) ispunjavale uvjete koji su predviđeni javno obećanom nagradom. Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 211. ZOO-a kojima je propisano da onaj ko izvrši isplatu znajući da nije dužan da plati, nema pravo da traži vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelantica znala da krivični postupak protiv optuženih nije bio pravosnažno završen u vrijeme kada je vršila isplatu, a da pri tome nije zadržala pravo na vraćanje isplaćenog dijela javno obećane nagrade u slučaju donošenja oslobađajuće presude. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je uvažio apelantičinu žalbu protiv prvostepene presude u dijelu u kojem je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu i kada je naložio tužitelju da isplati apelantici navedeni novčani iznos.

6. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da nije donijela odluku o isplati novčanog iznosa tužitelju, niti je dala nalog za takvu isplatu, te da je stoga proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da je, u smislu člana

211. ZOO-a, izvršila isplatu tužitelju znajući da nije dužna platiti. S obzirom na to, apelantica smatra da je tužitelju navedeni novčani iznos isplaćen bez valjanog osnova, te da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o institutu sticanja bez osnova.

7. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine FBiH» broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 210.

1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrijednost postignute koristi.

[...] 4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili je kasnije otpao.

Član 211.

Ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo da zahtijeva vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu. Član 229.

1) Javnim oglasom učinjeno obećanje nagrade onome ko izvrši određenu radnju, postigne neki uspjeh, nađe se u određenoj situaciji, ili, ako je obećanje učinjeno pod nekim drugim uvjetom, obavezuje obećavaoca da ispuni obećanje.

[...] Član 231.

1) Pravo na nagradu ima onaj ko prvi izvrši radnju za koju je nagrada obećana.

[...]

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantičino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje suprotno odluci potpredsjednice Valerije Galić..

15. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

IZUZETO MIŠLJENJE DOPREDSJEDNICE GALIĆ SUPROTNO ODLUCI

Na temelju članka 41. Pravila Ustavnog suda BiH (''Službeni glasnik BiH'', br. 60/05, 64/08 i 51/09), izuzimam svoje mišljenje suprotno odluci većine sudaca u ovom predmetu iz sljedećih razloga:

1. U odnosu na dopustivost ovog predmeta, za razliku od mišljenja većine sudaca, smatram da je apelacija ispunjavala uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda BiH, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, kao i druge formalne uvjete dopustivosti i da ju je trebalo meritorno ispitati.

2. U odnosu na meritum i apelantičine navode da je osporenom presudom Vrhovnog suda Federacije BiH u dijelu kojim je revizija tužitelja uvažena (odbijen protutužbeni zahtjev apelantice – Vlade FBiH, kojim je tražila da se obaveže tužitelj da joj isplati iznos od 243.000,00 KM), povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava BiH, zbog arbitrarne primjene materijalnog prava, moje je mišljenje da su navodi osnovani iz sljedećih razloga:

Vrhovni sud FBiH smatra da je u konkretnom slučaju o protutužbenom zahtjevu apelantice trebalo odlučivati uz primjenu propisa koji se odnosi na pravila vraćanja u slučaju stjecanja bez osnova, i to konkretno uz primjenu članka 211. ZOO-a. Vrhovni sud FBiH polazi od toga da je apelantica (Vlada FBiH) izvršila isplatu, odnosno da je znala da kazneni postupak protiv osumnjičenih nije bio pravomoćno završen u vrijeme kada je vršila isplatu, te pozivajući se na navedenu odredbu članka 211. ZOO-a, prema kojoj ''onaj koji izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo da traži vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vračanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu''.

Nije jasno na temelju čega Vrhovni sud zaključuje da je Vlada FBiH (apelantica) izvršila isplatu u konkretnom slučaju, kada je u postupku pred nižestupanjskim sudovima nesporno utvrđeno da je tužitelju iznos nagrade od 243.000,00 KM isplaćen bez odluke i naloga Vlade FBiH. Moje je mišljenje da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti članak 210. stavak 4. ZOO-a, kojim je propisano da obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi, s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili je kasnije otpao. Obrazloženje i razlozi za primjenu navedene odredbe sadržani su u Presudi Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0- GŽ-06-001387 od 11.10.2006. godine, za koje smatram da u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, za razliku od presude Vrhovnog suda FBiH, čije obrazloženje u spornom dijelu, po mome mišljenju, ostavlja utisak proizvoljnosti u primjeni prava.

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1161/08 (Vlada Federacije Bosne i… | Sudska praksa | Aktio