Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1676/10 (Društvo za upravljanje fondovima «Bosinvest» d.o.o. Sarajevo - «Bosinvest» Asset Menagment Ltd. Sarajevo)

Odluka donesena 27. 11. 2010.

Nema povrede
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1676/10

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1676/10, rješavajući apelaciju Društva za upravljanje fondovima «Bosinvest» d.o.o. Sarajevo -«Bosinvest» Asset Menagment Ltd. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grewe, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija David Feldman, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 27. novembra 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Društva za upravljanje fondovima «Bosinvest» d.o.o. Sarajevo - «Bosinvest» Asset Menagment Ltd. Sarajevo podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 006568 10 U od 19. aprila 2010. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Društvo za upravljanje fondovima «Bosinvest» d.o.o. Sarajevo - «Bosinvest» Asset Menagment Ltd. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koje zastupa Branko Marić, advokat iz Sarajeva, podnijelo je 11. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 006568 10 U od 19. aprila 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio provođenje izvršenja prema Rješenju Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 05/2-19-81/10 od 9. marta 2010. godine do okončanja upravnog spora koji se vodi u Kantonalnom sudu pod brojem 09 0 U 006568 10 U radi poništenja rješenja Komisije od 9. marta 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Komisije zatraženo je 19. maja 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. maja 2010. godine, a Komisija 31. maja 2010. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Komisije dostavljeni su apelantu 16. septembra 2010. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem Komisije broj 05/2-19-81/10 od 9. marta 2010. godine apelantu je oduzeta dozvola za upravljanje imovinom Zatvorenog investicionog fonda. Apelantu je zabranjeno raspolaganje imovinom Zatvorenog investicionog fonda sa javnom ponudom «Bosfin» d.d. Sarajevo. Određeno je da se nalozi za kupovinu i prodaju vrijednosnih papira, koje je apelant dao u ime i za račun Zatvorenog investicionog fonda sa javnom ponudom «Bosfin» d.d. Sarajevo i na osnovu kojih nisu zaključene transakcije do dana donošenja predmetnog rješenja, obustavljaju i na osnovu njih se ne mogu zaključiti transakcije niti se može izvršiti prijenos u Registru vrijednosnih papira u Federaciji BiH.

7. Dalje je rješenjem naloženo Registru vrijednosnih papira u Federaciji BiH da danom prijema ovog rješenja uspostavi zabranu prijenosa dionica koje su u vlasništvu Zatvorenog investicionog fonda sa javnom ponudom «Bosfin» d.d. Sarajevo.

8. Također je apelant obavezan da omogući, a Raiffeisen Bank d.d. Bosna i Hercegovina, kao banka depozitar Zatvorenog investicionog fonda sa javnom ponudom «Bosfin» d.d. Sarajevo, zadužuje se da preuzme dokumentaciju fonda i da čuva od svakog daljnjeg raspolaganja ukupnu imovinu fonda dok se poslovi upravljanja ne prenesu na drugo društvo za upravljanje.

9. Nadzorni odbor Zatvorenog investicionog fonda sa javnom ponudom «Bosfin» d.d. Sarajevo je obavezan da sazove skupštinu fonda koja će donijeti odluku o prijenosu poslova upravljanja na drugo društvo za upravljanje sa kojim će nadzorni odbor fonda zaključiti ugovor.

10. Navedeno je da rješenje stupa na snagu danom donošenja i da će se objaviti u «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine». Protiv navedenog rješenja žalba nije dopuštena.

11. Apelant je 9. aprila 2010. godine protiv Komisije podnio tužbu radi poništenja rješenja Komisije od 9. marta 2010. godine. U tužbi je apelant podnio zahtjev za odlaganje izvršenja osporenog rješenja do okončanja upravnog spora. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 U 006568 10 U od 12. aprila 2010. godine navedeni zahtjev odbacio zbog neispunjenja procesnih pretpostavki, u smislu člana 17. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine FBiH» broj 9/05).

12. Podneskom od 15. aprila 2010. godine apelant je ponovo zatražio odlaganje izvršenja rješenja Komisije od 9. marta 2010. godine, koji je Kantonalni sud Rješenjem broj 09 0 U 00 6568 10 U od 19. aprila 2010. godine odbio.

13. U obrazloženju rješenja se navodi da je članom 17. st. 2. i 3. Zakona o upravnim sporovima propisano da će povodom apelantovog zahtjeva organ nadležan za provođenje izvršenja osporenog upravnog akta odložiti izvršenje do donošenja sudske odluke ako bi izvršenje apelantu nanijelo štetu koja bi se teško mogla popraviti, a odlaganje nije protivno javnom interesu, niti bi se odlaganjem nanijela veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranci, a i zbog drugih razloga ako to javni interes dopušta. Stavom 4. navedenog člana propisano je da o odlaganju izvršenja upravnog akta, protiv kojeg je podnesena tužba, može odlučiti nadležni sud kojem je tužba podnesena pod uvjetima propisanim stavovima 2. i 3. ovog člana, ukoliko to apelant pismeno zatraži i samo ako prethodno apelant nije tražio odlaganje izvršenja rješenja u nadležnom upravnom organu.

14. Utvrđeno je da je apelant 25. marta 2010. godine od Komisije zatražio uvjerenje da se nije obraćao Komisiji kao nadležnom organu za odlaganje izvršenja tužbom osporenog rješenja do okončanja predmetnog spora. Stoga, imajući u vidu da je 14. aprila 2010. godine apelant u Komisiji urgirao izdavanje takvog uvjerenja pozivajući se na prethodne telefonske urgencije kao i odgovor Komisije od 15. aprila 2010. godine na apelantov zahtjev, prema mišljenju Kantonalnog suda, ispunjena je procesnopravna pretpostavka iz člana 17. stav 4. Zakona o upravnim sporovima da sud odluči o zahtjevu za odlaganje izvršenja osporenog rješenja jer se takvim zahtjevom apelant nije prethodno obraćao tuženom kao nadležnom organu.

15. Ocjenjujući postojanje uvjeta propisanih stavovima 2. i 3. člana 17. Zakona o upravnim sporovima za odlaganje izvršenja osporenog rješenja do okončanja upravnog spora, Kantonalni sud je našao da takvi uvjeti u ovom slučaju ne postoje. U tom pogledu, Kantonalni sud je naveo da Komisija donosi osporeni akt u vršenju nadzora, u smislu odredbe člana 12. tačke 1. i 10. Zakona o Komisiji za vrijednosne papire («Službene novine FBiH» br. 39/98, 36/99 i 33/04), prema kojoj Komisija u interesu investitora i javnosti nadzire primjenu zakona i drugih propisa o emisiji i prometu vrijednosnih papira i provodi nadzor i kontrolu upravljanja imovinom fondova i u slučaju da su tim aktivnostima ugroženi ovi interesi obustavlja emisiju i promet. Prema tome, kako je u skladu sa odredbom člana 17. stav 2. Zakona o upravnim sporovima uvjet odlaganja izvršenja da to nije protivno javnom interesu, prema mišljenju suda, očigledno je da taj uvjet za odlaganje nije ispunjen nego, upravo suprotno, da bi odlaganje bilo protivno javnom interesu.

16. Pri tome je navedeno da je u javnom interesu da se apelantovo poslovanje, upravljanje investicijskim fondom, odvija u potpunosti u skladu sa zakonskim odredbama koje reguliraju tu djelatnost, tim prije što i sam apelant navodi da je ogromna vrijednost imovine fonda, pa je zbog toga traženo odlaganje suprotno javnom interesu. Dalje, prema mišljenju suda, izvršenjem osporenog rješenja prije okončanja predmetnog upravnog spora za apelanta ne bi nastupila nenadoknadiva šteta. Apelant upravlja označenim fondom i po osnovu ugovora od 22. aprila 2009. godine ostvaruje upravljačku proviziju, planom poslovanja za 2010. godinu planiranu u iznosu od 100.000,00 KM mjesečno, odnosno 1.200.000,00 KM godišnje, tako da je ta eventualna šteta mjerljiva i, prema ocjeni suda, nije teško nadoknadiva, odnosno nije nenadoknadiva. Prema ocjeni Kantonalnog suda, odlaganjem bi bila nanesena veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranci, odnosno samom fondu za koji apelant i sam konstatira da ima imovinu ogromne vrijednosti. Stoga, kako nije ispunjen nijedan uvjet za odlaganje izvršenja osporenog rješenja do okončanja predmetnog upravnog spora, Kantonalni sud je, primjenom čl. 17. i 36. stav 7. Zakona o upravnim sporovima, odlučio kao u dispozitivu rješenja.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant navodi da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je apelant društvo za upravljanje fondovima, koje je kao takvo registrirano u Općinskom sudu u Sarajevu, sa jedinom šifrom djelatnosti 67.120 - posredovanje u poslovima sa vrijednosnim papirima. Samim tim, donošenje osporene odluke kojom se odbija zahtjev za odlaganje izvršenja, prema apelantovom mišljenju, znači njegovu nemogućnost da nastavi sa obavljanjem osnovne registrirane djelatnosti do konačnog rješenja upravnog spora. Imajući u vidu uobičajeno trajanje upravnih sporova, to bi značilo gašenje apelanta kao privrednog društva zbog toga što fond kojim apelant upravlja mora imati specijalizirano društvo koje njime upravlja, te bi kao posljedica upravnog akta Komisije bilo nužno da fond izabere novog upravitelja čime bi se izgubila svrha apelantovog postojanja. Prema apelantovom mišljenju, Kantonalni sud nije ocijenio konkretnu situaciju nego je pošao od pretpostavke nepogrešivosti Komisije. Smatra da se takvom odlukom suda postavlja pitanje šta je svrha upravnog spora i ko će pružiti zaštitu stranci u slučaju nezakonitog postupanja onoga ko je zadužen za provođenje zakona ako i sam sud odlučuje polazeći od pretpostavke nepogrešivosti takvih organa bez ocjene činjenica u svakom pojedinom slučaju. Dalje, apelant navodi da izvršenjem osporenog rješenja šteta za apelanta ne predstavlja samo gubitak dobiti, odnosno materijalnu štetu, nego i prestanak društva, ukidanje svih radnih mjesta i gubitak svega onoga što je uloženo u društvo. Ukoliko to za sud ne predstavlja nenadoknadivu štetu, postavlja se pitanje kada bi se moglo smatrati da šteta nastaje. Iako donošenje osporenog rješenja ne znači meritorno rješenje stvari, prema apelantovom mišljenju, jasno je da je ovakvim rješenjem predmetni postupak okončan budući da provođenjem osporenog rješenja apelant prestaje da postoji, te imajući u vidu činjenicu vremenskog trajanja upravnog spora. Također, apelant ukazuje na to da je potrebno imati u vidu da će Zatvoreni investicioni fond sa javnom ponudom «Bosfin» d.d. Sarajevo zaključiti novi ugovor o prijenosu poslova upravljanja na drugo društvo za upravljanje (a da nije definiran način njegovog povrata apelantu u slučaju uspjeha u upravnom sporu).

18. Kao razlog za donošenje privremene mjere Ustavnog suda apelant navodi da oduzimanjem dozvole za upravljanje apelantu prestaje pravo na obavljanje osnovne i jedine registrirane djelatnosti, što u krajnjem vodi ka apelantovoj likvidaciji sa svim posljedicama koje iz tog proističu. Dalje, oduzimanjem dozvole za upravljanje apelantu bi nastala direktna materijalna šteta i to kako za apelanta tako i za osnivače koji su uložili znatna materijalna sredstva. Ističe da se mjesečni iznos materijalne štete procjenjuje na iznos od 100.000,00 KM, odnosno 1.200.000,00 KM godišnje, koliko je planirani prihod od upravljačke provizije za 2010. godinu, dok se indirektne štete ne mogu ni kvalificirati. Apelant ostvaruje prihode iz osnovne djelatnosti po osnovu Ugovora o upravljanju broj 244/09, zaključenim 22. aprila 2009. godine sa Zatvorenim investicionim fondom sa javnom ponudom «Bosfin» d.d. Sarajevo i nema drugih prihoda. Ukoliko se ne odloži izvršenje rješenja od 9. marta 2010. godine i Zatvoreni investicioni fond sa javnom ponudom «Bosfin» d.d. Sarajevo zaključi ugovor o upravljanju sa drugim društvom za upravljanje fondovima, za apelanta će nastati nenadoknadiva šteta s obzirom na to da nije definiran način povrata fonda društvu kojem je oduzeta dozvola za upravljanje. Također, oduzimanjem dozvole i raskidanjem ugovora o upravljanju doći će do prestanka radnog odnosa za pet apelantovih zaposlenika. Uzimajući u obzir navedeno, prema apelantovom mišljenju, izvršenjem rješenja od 9. marta 2010. godine došlo bi do nemogućnosti nastavka apelantovog poslovanja i do potpunog prestanka, odnosno likvidacije i time do nenadoknadive štete koja bi se teško mogla popraviti.

b) Odgovor na apelaciju

19. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da osporenim rješenjem nisu prekršena apelantova ustavna prava, te da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u tom rješenju.

20. U svom odgovoru na apelaciju Komisija smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, te predlaže da se apelacija odbaci, te da se, ukoliko se utvrdi da je dopuštena, apelacija odbije. Pri tome je Komisija, između ostalog, navela da apelant i društva slična njemu upravljaju zatvorenim investicijskim fondovima koji predstavljaju oblik kolektivnog investiranja i koji imaju hiljade ili desetine dioničara. Ti dioničari su apelantu povjerili upravljanje njihovom imovinom. Ukoliko to apelant ne radi u skladu sa propisima, ugrožen je javni interes koji predstavlja povjerenje u kolektivno investiranje i tržišnu ekonomiju uopće a i pričinjava se šteta investicijskom fondu. U konkretnom slučaju, apelant je nesumnjivo pričinio štetu investicijskom fondu a time i njegovim dioničarima. Upravo se u tome ogledaju i ovlaštenja Komisije iz članova 11. i 12. Zakona o Komisiji jer su joj ta ovlaštenja i data da štiti povjerenje u tržište, investitore i svu zainteresiranu javnost, što jeste javni interes. Osim navedenog, upravni akti Komisije su konačni, protiv njih se prema zakonskim odredbama ne može izjaviti žalba, što je istovjetna situacija sa rješenjima kod kojih je žalba dopuštena ali izjavljivanje žalbe ne odlaže izvršenje rješenja, a u ovakvim slučajevima sudovi su iskazali stav da bi odlaganje izvršenja rješenja bilo protivno javnom interesu. Komisija je, također, navela da osporeno rješenje Komisije predstavlja zaštitu imovine investicijskog fonda od lošeg upravljanja, zbog čega je u predmetnoj stvari u pitanju imovina fonda a ne apelantova imovina.

V.Relevantni propisi

21. U Zakonu o upravnim sporovima («Službene novine FBiH» broj 9/05) relevantna odredba glasi:

Član 17.

Tužba, po pravilu, ne sprečava izvršenje upravnog akta protiv kog je podnesena, ako zakonom nije drugačije određeno.

Po zahtjevu tužioca, organ nadležan za provođenje izvršenja osporenog upravnog akta odgodit će izvršenje do donošenja sudske odluke, ako bi izvršenje nanijelo tužiocu štetu koja bi se teško mogla popraviti, a odlaganje nije protivno javnom interesu, niti bi se odlaganjem nanijela veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranci. Uz zahtjev za odlaganje mora se priložiti dokaz o podnesenoj tužbi. Po svakom zahtjevu nadležni organ mora donijeti rješenje najkasnije u roku od tri dana od prijema zahtjeva za odlaganje izvršenja.

Nadležni organ iz stava 2. ovog člana može i iz drugih razloga odložiti izvršenje osporenog upravnog akta do donošenja sudske odluke, ako to javni interes dozvoljava.

Pod uvjetima iz st. 2. i 3. ovog člana o odlaganju izvršenja upravnog akta protiv kojeg je podnesena tužba može odlučiti i nadležni sud kome je tužba podnesena, ako to pisano zatraži tužilac. Ovaj zahtjev tužilac može postaviti samo ako prethodno nije tražio odlaganje izvršenja rješenja kod organa iz stava 2. ovog člana.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U skladu sa članom 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da je predmet osporavanja apelacijom Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 U 006568 10 U od 19. aprila 2010. godine, kojim je odbijen apelantov zahtjev za odlaganje izvršenja rješenja Komisije od 9. marta 2010. godine. Osporena odluka je donesena u upravnom sporu koji je apelant pokrenuo tužbom protiv Komisije, a radi poništenja rješenja od 9. marta 2010. godine. Dakle, u predmetnom postupku koji je pokrenut povodom apelantove tužbe nije donesena konačna odluka već je predmet apelacije rješenje kojim se rješavalo o zahtjevu za odlaganje izvršenja rješenja od 9. marta 2010. godine. Apelantov navedeni zahtjev prema domaćem pravu ima karakter zahtjeva za donošenje privremene mjere pa samim tim i odluka povodom tog zahtjeva ima karakter odluke o privremenoj mjeri.

26. U skladu sa svojom dosadašnjom praksom i praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), Ustavni sud je smatrao da apelacije podnesene protiv odluke kojom se rješava o privremenoj mjeri nisu dopustive zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 1918/05 od 13. oktobra 2005. godine, stav 13; AP 2087/05 od 17. novembra 2005. godine, stav 8; i AP 2944/09 od 22. oktobra 2009. godine, objavljene na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je navedeno obrazlagao time da rješenjima redovnih sudova kojima se odlučivalo o osnovanosti određivanja privremene mjere nisu utvrđivana nova ni posebna građanska prava apelanata.

27. Međutim, Ustavni sud nalazi da je Evropski sud u predmetu Micallef protiv Malte, presuda od 15. oktobra 2009. godine, u pogledu primjenjivosti garancija iz člana 6. Evropske konvencije na postupke koji se odnose na privremene mjere, promijenio svoju praksu. Objašnjavajući potrebu za razvojem sudske prakse u pogledu primjenjivosti garancija člana 6. Evropske konvencije na privremene mjere, Evropski sud je u navedenoj odluci naveo da Sud primjećuje da postoji široki konsenzus među zemljama članicama Vijeća Evrope koji, ili implicitno, ili eksplicitno, osigurava primjenu garancija iz člana 6. na privremene mjere, uključujući i postupak izdavanja naloga o sudskoj zabrani. Istaknuto je da i Evropski sud pravde smatra da privremene mjere moraju podlijegati garancijama pravičnog suđenja, a posebno pravu na saslušanje. Isključivanje privremenih mjera iz djelokruga člana 6. Evropske konvencije, prema mišljenju Evropskog suda, do sada je bilo opravdavano zbog činjenice da te mjere u principu ne utvrđuju građanska prava i obaveze. Međutim, u situaciji kada se ugovorne strane suočavaju sa velikim brojem predmeta u njihovim preopterećenim pravosuđima, koji dovode do pretjerano dugih postupaka, odluka sudije o sudskoj zabrani će imati istu snagu kao i odluka o meritumu zahtjeva tokom dugog vremenskog perioda, pa čak i trajno u izuzetnim slučajevima. Slijedi da se, često, privremenim i glavnim postupcima odlučuje o istim «građanskim pravima ili obavezama» koji rezultiraju dalekosežnim i trajnim posljedicama.

28. Dalje je navedeno da, uzimajući u obzir historijat konkretnog slučaja, Evropski sud više ne nalazi opravdanim da automatski kvalificira postupak donošenja sudske zabrane kao postupak u kojem se ne utvrđuju građanska prava ili obaveze. Istaknuto je da Evropski sud nije uvjeren da se nedostaci takvog postupka mogu otkloniti kasnije, tj. u postupku o meritumu predmeta koji je reguliran članom 6. jer bilo kakvo narušavanje do tada može postati nepovratno sa malom šansom ispravljanja nanesene štete osim možda putem moguće novčane naknade.

29. Stoga je Evropski sud našao da je izmjena sudske prakse u pogledu primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije u ovim postupcima neophodna. S tim u vezi je dodao da je u interesu pravne izvjesnosti, predvidivosti postupka i jednakosti strana pred sudom da Sud ne treba, bez dobrog razloga, odstupiti od svoje ranije prakse koja je uspostavljena u prethodnim slučajevima, ali da bi propust Suda da se drži jednog dinamičnog i evolutivnog pristupa mogao dovesti do kočenja reforme i napretka (vidi, mutatis mutandis, predmete Mamatkulov i Askarov protiv Turske [GC], broj 46827/99 i broj 46951/99, stav 121, ESLJP 2005-I; i Vilho Eskelinen [GC], gore citirani stav 56). Istaknuto je da treba imati u vidu da je Konvencija koncipirana tako da «garantuje prava koja su praktična i efikasna, a ne teoretska ili iluzorna» (vidi, inter alia, predmete Folgerø i ostali protiv Norveške [GC], broj 15472/02, stav 100, ESLJP 2007-...; i Salduz protiv Turske [GC], broj 36391/02, stav 51, od 27. novembra 2008. godine).

30. Dalje je Evropski sud podsjetio na to da se član 6. Evropske konvencije, odnosno njegov dio koji se odnosi na građanske stvari, primjenjuje samo u postupcima u kojima se utvrđuju građanska prava i obaveze. Pri tome je Evropski sud podsjetio na to da se takva prava i obaveze ne utvrđuju svim privremenim mjerama i primjenjivost člana 6. zavisit će od toga da li su ispunjeni izvjesni uvjeti.

31. U tom pogledu, Evropski sud je kao prvo naveo da, kada je riječ o ovom pravu, i u glavnom postupku i u postupku određivanja mjere zabrane ono treba biti «građansko» u smislu nezavisnog značenja tog termina prema članu 6. Konvencije (vidi, inter alia, predmete Stran Greek Refineries i Stratis Andreadis protiv Grčke, 9. decembar 1994. godine, stav 39, serija A, broj 301-B; König protiv Njemačke, 28. juni 1978. godine, stavovi 89-90, serija A, broj 27; Ferrazzini protiv Italije [GC], broj 44759/98, stavovi 24-31, ESLJP 2001-VII; i Roche protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], broj 32555/96, stav 119, ESLJP 2005-X). Drugo, treba kritički posmatrati samu prirodu privremene mjere, njen cilj i svrhu, kao i njene učinke na pravo koje je u pitanju. Kada se nekom privremenom mjerom djelotvorno utvrđuje neko građansko pravo ili obaveza, bez obzira na vremenski period njenog važenja, član 6. će biti primjenjiv.

32. Pri tome je navedeno da Evropski sud prihvata da u izuzetnim slučajevima u kojima, naprimjer, djelotvornost mjere koja se traži zavisi od brzine procesa donošenja odluke možda neće biti moguće odmah ispoštovati zahtjeve člana 6. Evropske konvencije. Stoga, u takvim posebnim slučajevima, iako su nezavisnost i neutralnost suda ili sudije nezamjenjivi i predstavljaju apsolutnu zaštitu u takvom postupku, ostale zaštitne mjere se mogu primjenjivati samo u onoj mjeri u kojoj su kompatibilne sa prirodom i ciljem postupka donošenja privremene mjere. U svakom sljedećem postupku pred sudom, kada je riječ o cilju predmetnog postupka, Vlada će biti zadužena da utvrdi da se jedna ili više posebnih proceduralnih zaštitnih mjera ne može primijeniti bez prejudiciranja cilja koji se želi postići relevantnom privremenom mjerom.

33. Odlučujući o primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije u predmetnom slučaju, Evropski sud je našao da se suština prava u glavnom postupku odnosila na uživanje imovinskih prava u skladu sa malteškim zakonom i da je zato to pravo građansko, i prema domaćem zakonu, i prema praksi Evropskog suda. Cilj sudske zabrane je bio da utvrdi, iako za određeni vremenski period, isto pravo kao i ono koje je osporavano tokom glavnog postupka i koje se moglo odmah provesti. Stoga je zaključeno da postupak određivanja sudske zabrane u ovom predmetu ispunjava kriterije za primjenu člana 6. i da Vlada nije utvrdila nikakve razloge koji bi limitirali djelokrug njegove primjene u bilo kojem pogledu.

34. Primjenjujući navedene stavove Evropskog suda u konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da je u glavnom postupku, odnosno upravnom sporu, apelant tužbom tražio zaštitu svojih imovinskih prava kroz zahtjev da se utvrdi da je nezakonito rješenje Komisije od 9. marta 2010. godine, a kojim se apelantu oduzima dozvola za upravljanje i zabranjuje raspolaganje imovinom Zatvorenog investicionog fonda. Pri tome, Ustavni sud nalazi da apelant upravlja fondom po osnovu ugovora od 22. aprila 2009. godine i ostvaruje upravljačku proviziju u mjesečnom iznosu od 100.000,00 KM, odnosno 1.200.000,00 KM godišnje. Iz navedenog proizlazi da je svrha apelantove tužbe u upravnom sporu zaštita apelantovih imovinskih interesa u koje se apelantu dira rješenjem Komisije od 9. marta 2010. godine. Svrha i cilj apelantovog zahtjeva za odlaganje izvršenja rješenja Komisije od 9. marta 2010. godine također su bili da se zaštiti apelantov imovinski interes koji bi došao u pitanje izvršenjem rješenja Komisije od 9. marta 2010. godine, čiju zakonitost apelant osporava u glavnom postupku. Stoga, proizlazi da je postupak za donošenje osporenog rješenja bio odlučujući za djelotvorno ostvarivanje apelantovih građanskih prava. Prema tome, Ustavni sud, uzimajući u obzir kriterije koje je uspostavio Evropski sud, smatra da se na postupak donošenja osporenog rješenja primjenjuju garancije člana 6. Evropske konvencije.

35. Na osnovu navedenog, te imajući u vidu ovakav novi pristup Evropskog suda u postupcima privremenih mjera, a koji Ustavni sud podržava, ovaj sud će odstupiti od svoje dosadašnje prakse u ovakvim predmetima i predmetnu apelaciju neće odbaciti kao ratione materiae inkompatibilnu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, u smislu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

36. Ustavni sud će, dalje, ispitati dopustivost apelacije u odnosu na član 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 U 006568 10 U od 19. aprila 2010. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 26. januara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

37. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII.Meritum

38. Apelant opovrgava osporeno rješenje tvrdeći da su mu njime povrijeđeni pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

40. Ustavni sud podsjeća na to da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Ustavni sud je već u ovoj odluci utvrdio da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu prirodu i cilj predmetnog postupka, ispitati da li su ispunjeni osnovni zahtjevi iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. Razmatrajući apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje, koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

42. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud, razmatrajući apelantov zahtjev za odlaganje izvršenja, imao u vidu relevantnu odredbu člana 17. Zakona o upravnim sporovima, našavši pri tome da bi odlaganje izvršenja bilo protivno javnom interesu, te da za apelanta izvršenjem ne bi nastupila nenadoknadiva šteta imajući u vidu mjesečni, odnosno godišnji iznos provizije koji apelant ostvaruje. Pri tome je Kantonalni sud našao da bi usvajanjem apelantovog zahtjeva mogla nastupiti veća šteta protivnoj strani, odnosno samom fondu kojim apelant upravlja, a čija imovina ima ogromnu vrijednost. Prema mišljenju Ustavnog suda, Kantonalni sud je u osporenom rješenju dao jasno i precizno obrazloženje iz kojeg se ne može zaključiti proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava kako to apelant navodi. Dalje, Ustavni sud smatra da obrazloženje Kantonalnog suda zadovoljava standarde postavljene članom 6. stav 1. Evropske konvencije naglašavajući da u navedenom postupku niti jedno procesno pravo apelantu nije bilo uskraćeno. Iz navoda apelacije kao i iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da apelantu nije bilo uskraćeno pravo na saslušanje (što je, u skladu sa novom praksom Evropskog suda u citiranom predmetu, osnovni uvjet koji se zahtijeva da bi odluka suda o privremenoj mjeri bila u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije), apelanta je zastupalo stručno lice (advokat), a redovni sud je, na način koji nije bio proizvoljan, razmotrio apelantove dokazne prijedloge i navode, dok je odluku o privremenoj mjeri zasnovao na važećoj zakonskoj odredbi (član 17. Zakona o upravnim sporovima) iz koje se očigledno (prima facie) ne može zaključiti da bilo kome nameće pretjeran teret.

43. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija neosnovana i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

44. S obzirom na zaključak u vezi sa kršenjem prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno ispitati apelantove navode u pogledu kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer se radi o suštinski istim navodima kao u odnosu na član 6. stav 1. Evropske konvencije, o čemu je Ustavni sud već dao obrazloženje. Pravo na život

45. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

a) Pravo na život.

Član 2. Evropske konvencije glasi:

1. Pravo na život svakog čovjeka je zaštićeno zakonom. Niko ne može biti namjerno lišen života, osim kod izvršenja smrtne kazne po presudi suda, kojom je proglašen krivim za zločin za koji je ova kazna predviđena zakonom.

2. Lišenje života nije u suprotnosti sa ovim članom ako proizlazi iz upotrebe sile koja je apsolutno neophodna:

(a) u odbrani svakog pojedinca od nezakonitog nasilja;

(b) prilikom zakonitog lišenja slobode ili sprječavanja bjekstva osobe koja je zakonito lišena slobode;

(c) u akciji preduzetoj, u skladu sa zakonom, radi gušenja nemira ili pobune.

46. Ustavni sud nalazi da član 2. Evropske konvencije nameće obavezu državnim vlastima da zaštite pravo svakoga na život, iz čega slijedi zabrana namjernog lišavanja života. Dakle, navedenim članom se u suštini štiti pravo na fizički integritet fizičkog lica. U konkretnom slučaju, nesporno je da je apelant pravno lice, te da, stoga, ne može uživati garancije predviđene članom 2. Evropske konvencije.

47. Stoga, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije u predmetnom postupku neosnovani i da je apelacija u odnosu na ove navode neosnovana.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na postupak donošenja osporenog rješenja, koji ima karakter privremene mjere, jer su cilj i karakter takve privremene mjere bili odlučujući za djelotvorno ostvarivanje apelantovih građanskih prava. Međutim, Ustavni sud je utvrdio da osporenim rješenjem nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da u obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, niti je u predmetnom postupku apelantu bilo uskraćeno bilo koje procesno pravo propisano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da se ovim pravom u suštini štiti fizički integritet lica a apelant je pravno lice.

49. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović