Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1089/08 (A. I.)
Odluka donesena 08. 12. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1089/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1089/08, rješavajući apelaciju Advije Imeri, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Advije Imeri podnesena radi nedonošenja odluke u razumnom roku Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske o njegovom zahtjevu podnesenom radi ostvarivanja prava iz člana 182. Zakona o radu Republike Srpske, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Advija Imeri (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, podnijela je 7. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo rada) o njenom zahtjevu podnesenom radi ostvarenja prava prema članu 182. (u vrijeme podnošenja član 152.) Zakona o radu Republike Srpske (prečišćeni tekst «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 55/07, u daljnjem tekstu: ZOR RS)
2. Apelantica navodi da je u toku 2001. godine Ministarstvu rada podnijela zahtjev radi ostvarivanja prava na otpremninu, prema članu 182. ZOR RS, da je nekoliko puta podnosila urgencije za okončanje predmetnog postupka, ali da o njenom zahtjevu do dana podnošenja apelacije nije odlučeno.
3. Komisija za implementaciju člana 182. (152.) Zakona o radu Ministarstva rada (u daljnjem tekstu: Komisija), je donijela rješenje, broj 05/5-173-2063/ĆN od 8. augusta 2008. godine, kojim je apelantici priznato pravo na otpremninu u visini 2,66 prosječne plate u Republici Srpskoj u posljednja tri mjeseca, prije mjeseca u kome se apelantici priznaje pravo na otpremninu, odnosno vrši isplata otpremnine, prema podacima Republičkog Zavoda za statistiku, te određeno da će se isplata otpremnine vršiti kada se obezbijede sredstva za te namjene.
4. Apelantica je u navodima apelacije istaknula da joj je zbog nedonošenja odluke od strane Ministarstva rada po njenom zahtjevu podnesenom radi ostvarivanja prava na otpremninu povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom vremenskom roku, kao aspekt prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je postavila i zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete zbog dugotrajnosti postupka
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. Apelantica se žali da Ministarstvo rada nije riješilo o njenom zahtjevu za ostvarenje prava iz člana 182. ZOR RS u razumnom roku.
8. Umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu dopustivosti predmetnih apelacionih navoda, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci Ustavnog suda broj AP- 1514/07 od 29. aprila 2009. godine (dostupna i na www.ustavnisud.ba ). Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da su apelanti, zbog neodlučivanja Ministarstva rada o njihovim žalbama, a imajući u vidu odredbe čl. 8. i 17. Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik RS» broj 109/05), imali mogućnost da pokrenu upravni spor zbog nedonošenja odluka po njihovim zahtjevima radi prava na otpremninu i njene isplate u zakonskom roku. Ustavni sud je iz tih razloga zaključio da apelanti nisu iscrpili djelotvorne pravne lijekove, pa samim tim nisu ni došli do konačnih odluka koje bi mogle biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda.
9. Ustavni sud smatra da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP-1514/07 od 29. aprila 2009. godine u cijelosti odnose i na predmetni slučaj, pa zbog istih razloga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije ispunjen uslov iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te se apelacija ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu štete, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopustiva zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova, to apelantici ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović