Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1481/08 (A. M.)

Odluka donesena 08. 12. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1481/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1481/08, rješavajući apelaciju Azema Mandžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Azema Mandžića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-U-08-

000 033 od 25. aprila 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Azem Mandžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 22. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-U-08-000 033 od 25. aprila 2008. godine.

2. Rješenjem Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba) broj 09-41-3085/07 od 28. novembra 2007. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida. U obrazloženju predmetnog rješenja je navedeno da je u skladu sa članom 123. stav 2. Zakona o upravnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 2/98 i 48/99; u daljnjem tekstu: ZUP), a u vezi sa članom 35. Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 33/04; u daljnjem tekstu: Zakona o pravima boraca) utvrđeno da nema uslova za pokretanje postupka po zahtjevu apelanta iz razloga proteka roka za rješavanje o pravima koja se stiču po osnovu rane, povrede, odnosno pogoršanja oboljenja. Naime, članom 35. Zakona o pravima boraca je propisano da «prava, prema ovom Zakonu, koja se stiču po osnovu rane, povrede, oboljenja, odnosno pogoršanja oboljenja zastarjevaju u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog Zakona, odnosno od dana nastanka rane, povrede, oboljenja ili pogoršanja oboljenja».

3. Rješenjem Ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno – oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-03-41-1752/07 od 12. decembra 2007. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Službe kao neosnovana. Naime, uvidom u spis predmeta je utvrđeno da je apelant zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida po osnovu povrede pod okolnostima vršenja vojne dužnosti u Oružanim snagama BiH podnio 6. septembra 2007. godine, odnosno nakon isteka roka predviđenog članom 35. Zakona o parvima boraca. Obzirom da je predmetni zakon stupio na snagu 20. juna 2004. godine, to je zakonski rok za podnošenje zahtjeva za rješavanje o pravima iz zakona istekao 20. juna 2007. godine. Nadalje, u obrazloženju predmetnog rješenja je navedeno da je odlučujući o procesenim pretpostavkama za vođenje upravnog postupka prvostepeni organ bio dužan odlučiti u skladu sa članom 218. ZUP-a, odnosno bio je dužan donijeti odgovarajući zaključak o odbacivanju zahtejva, a ne rješenje o odbijanju istog kako je to učinjeno. Međutim, obzirom da se u konkretnom slučaju radi o nedostatku prvostpene odluke koji nije uticao na rješenje ove upravne stvari, to je primjenom člana 237. stav 2. ZUP-a odlučeno kao u dispozitivu rješenja.

4. Odlučujući o tužbi kojom je apelant pokrenuo upravni spor, radi poništenja rješenja Ministarstva broj UP-II-03-41-1752/07 od 12. decembra 2007. godine Kantonalni sud je presudom broj 004-0-U-08-000 033 od 25. aprila 2008. godine tužbu odbio kao neosnovanu.

5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju apelant je Službi podnio zahtjev za priznavanje prava, odnosno svojstva ratnog vojnog invalida, koja je rješenjem od 28. novembra 2007. godine, odbila njegov zahtjev kao neosnovan. Ovakvu odluku potvrdilo je i Ministarstvo, odbijajući apelantovu žalbu kao neosnovanu. Međutim, Ministarstvo je istaknulo da je prvostepeni organ bio dužan donijeti odgovarajući zaključak o odbacivanju zahtjeva, a ne rješenje o odbijanju istog, ali kako se u konkretnom slučaju radilo o nedostatku koji nije uticao na rješenje ove upravne stvari, Ministarstvo je odbilo žalbu. Apelant je pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor protiv Ministarstva, radi poništenja rješenja od 12. decembra 2007. godine. Kantonalni sud je odlučujući o tužbi donio presudu broj 004-0-U-08-000 033 od 25. aprila 2008. godine kojom je apelantovu tužbu odbio, ističući u obrazloženju presude da je Ministarstvo pravilnom primjenom člana 35. stav 1. Zakona o pravima boraca utvrdilo da je apelant zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida podnio po proteku zakonskog roka, koji je prekluzivni rok, određen zakonom i koji se ne može produžavati. Iz navedenog proizlazi da presuda Kantonalnog suda na koju se apelant žali, nije presuda o meritumu zahtjeva apelanta, jer je navedenom presudom samo odlučeno da li su zakonite ili ne procesne odluke upravnih organa kojima je zahtjev apelanta odbačen kao neblagovremen.

9. Dakle, nadležni organi uprave i redovni sud u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog zahtjeva za priznavanje apelantovog svojstva ratnog vojnog invalida, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za priznavanje navedenog prava ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio zahtjev, na temelju kojeg organi uprave i redovni sud nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka. (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine).

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1481/08 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio