Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1654/08 (S. B.)

Odluka donesena 08. 12. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1654/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1654/08, rješavajući apelaciju Senada Bukve, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Bukve podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-

109/04 od 9. januara 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Goraždu broj U-36/03 od 18. decembra 2003. godine, rješenja Ministarstva za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bosansko podrinjskog kantona Goražde broj UP-2:09-23-123/03 od 19. novembra 2003. godine i rješenja Službe za stambene i imovinsko-pravne poslove i pitanja izbjeglica i raseljenih lica Općine Goražde broj 08-1-23-549/02 od 10. oktobra 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Senad Bukva (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vankuvera-Kanada, kojeg zastupa Fuad Džaka iz Goražda, podnio je 6. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-109/04 od 9. januara 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Goraždu ( u daljenjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-36/03 od 18. decembra 2003. godine, rješenja Ministarstva za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bosansko podrinjskog kantona Goražde (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-2:09-23-123/03 od 19. novembra 2003. godine i rješenja Službe za stambene i imovinsko-pravne poslove i pitanja izbjeglica i raseljenih lica Općine Goražde (u daljnjem tekstu: Služba) broj 08-1-23-549/02 od 10. oktobra 2003. godine. S obzirom da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda od apelanta je 11. juna 2008. godine zatraženo da dostavi dopunu apelacije. Apelant je 19. juna 2008. godine dostavio dopunu apelacije.

2. Rješenjem Službe broj 08-1-23-549/02 od 10. oktobra 2003. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat stana koji se nalazi u Goraždu u ulici Višegradska broj 19 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu na osnovu rješenja o dodjeli stana na korištenje i ugovora o korištenju stana čiji je sadašnji vlasnik SDB – AID Goražde, te da je apelant predmetni stan napustio 1992. godine. Navedeno je da je prema evidencijama predmetni stan od početka izbijanja ratnih dejstava pa sve do dana donošenja predmetnog rješenja bio useljen i dodijeljen na korištenje privremenom korisniku Mehi Gadži. Služba je navela da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana podnio u roku koji je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine F BIH“ broj 56/01 – u daljnjem tekstu: Zakon) predviđen za povrat stanova koju su u toku ratnih dejstava oštećeni ili uništeni. Kako je u postupku utvđeno da predmetni stan nije niti oštećen niti uništen u toku ratnih dejstava niti je bilo ikakvih ulaganja u predmetni stan koji je u potpunosti uvjetan za stanovanje i da je svo vrijeme u stanu stanovao privremeni korisnik, Služba je zaključila da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe člana 18e. Zakona, pa je odbila apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana.

3. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Ministarstvu. Ministarstvo je donijelo rješenje broj UP-2:09-23-123/03 od 19. novembra 2003. godine kojim je apelantovu žalbu odbilo. U obrazloženju rješenja je navedeno da je članom 18e. Zakona propisano da nositelj stanarskog prava na uništenom ili oštećenom stanu može, izuzetno od člana 5. ovog Zakona, podnijeti zahtjev za povrat stana u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona odnosno do 21. juna 2002. godine. Ministarstvo je obrazložilo da je uvidom u spis i dokumentaciju detaljno navedenu u rješenju, utvrđeno da je privremeni korisnik predmetnog stana od 1992. godine Meho Gadžo kojem je 1996. godine izdato i rješenje o privremenom korištenju te da je u momentu podnošenja zahtjeva za povrat predmetnog stana stan bio uvjetan za stanovanje kao i cijelo vrijeme ratnih sukoba. Ministarstvo je navelo da s tim u vezi ne postoji mogućnost primjene člana 18e. Zakona na predmetni stan pa je odbilo apelantovu žalbu.

4. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor. Kantonalni sud je donio presudu broj U:36/03 od 18. decembra 2003. godine kojom je tužbu odbio. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku pred organima uprave nesporno utvrđeno da je apelant podnio zahtjev za povrat predmetnog stana u dva navrata i to 16. maja 2002. godine i drugi 14. juna 2002. godine. Utvrđeno je i da u predmetnom stanu od 1992. godine stanuje privremeni korisnik Meho Gadžo sa porodicom kao i da predmetni stan nema oštećenja pa da se ne može smatrati devastiranim već napuštenim stanom te da na predmetni stan nije moguće primjeniti odredbe člana 18e. Zakona. Imajući u vidu rok za podnošenje zahtjeva za povrat napuštenih stanova kao i datume podnošenja zahtjeva za povrat predmetnog stana, Kantonalni sud je zaključio da su rješenja upravnih organa donesena u skladu sa relevantnim odredbama Zakona. Osim toga, Kantonalni sud je obrazložio da tužbeni navodi apelatna vezani za povrat stvari iz predmetnog stana nisu razmatrani budući da to nije bio predmet podnijetog zahtjeva za povrat u posjed predmetnog stana iz kog razloga ni upravni organi o tom pitanju nisu rješavali u osporenim rješenjima.

5. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je donio presudu broj Už-109/04 od 9. janaura 2008. godine kojom je apelatnovu žalbu odbio. U obrazloženju presude je navedeno da je neosnovan apelatnov žalbeni navod da mu nije omogućeno da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima se zasnivaju osporena upravna rješenja jer iz spisa predmeta proizlazi da među strankama nije sporno da je apelantov punomoćnik prisustvovao usmenoj raspravi na kojoj se mogao izjasniti o svim činjenicama i okolnostima konkretnog predmeta. Vrhovni sud je obrazložio da apelant u žalbi ni ne navodi činjenice i dokaze kojima bi utvrđeno činjenično stanje bilo dovedeno u pitanje. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan i navod da apelantu nije omogućeno ostvarivanje prava na povrat imovine zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine jer je apelant mogao u zakonom propisanom roku podnijeti zahtjev za povrat predmetnog stana što je on propustio.

6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant navodi da su mu nakon podnošenja zahtjeva za povrat predmetnog stana u drugom roku općinski upravni organi obećali da će mu stan biti vraćen ali da su mu „i stan i stvari jednostavno oteti“ time što je stan dodijeljen drugoj osobi „što se može utvrditi nepristrasnom i poštenom istragom“. Apelant smatra da su osporene odluke „razultat manipulacija i drugih nedjela“ kojima su mu uskraćena njegova prava. Također navodi da je netačno utvrđeno činjenično stanje i zbog toga pogrešno primjenjeno materijalno pravo jer je pogrešno utvrđeno da predmetni stan nije oštećen u toku ratnih dejstava a vrijednost stana je procijenjena na oko 8.900 KM nakon čega je novi korisnik pristupio kompletnoj adaptaciji stana iz čega se jasno vidi da je stan „doslovno bio devastiran“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

11. U konkretnom slučaju apelant je propustio da u roku propisanom Zakonom podnese zahtjev za povrat napuštenog stana i zahtjev za povrat je podnio u roku za povrat devastiranih stanova. Kako je u postupku pred nadležnim organima i sudovim utvrđeno da konkretan stan nije devastiran već da se shodno odredbama Zakona smatra napuštenim, apelantov zahtjev za povrat stana je odbačen kao neblagovremen. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1654/08 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio