Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1907/10 („Sarajevo – osiguranje“ d.d. Sarajevo – Podružnica Bihać)
Odluka donesena 08. 12. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1907/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1907/10, rješavajući apelaciju „Sarajevo – osiguranje“ d.d. Sarajevo – Podružnica Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Sarajevo – osiguranje“ d.d. Sarajevo – Podružnica Bihać podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Uvp-07-
000210 od 25. januara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj 001-0-U-06-000026 od 5. aprila 2007. godine, rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, broj 05-31-
1058/04 od 29. novembra 2005. godine i zaključka Službe prostornog uređenja, katastra i imovinsko-pravnih poslova Općine Bihać, broj 03/3-31-5592 od 16. jula 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. „Sarajevo – osiguranje“ d.d. Sarajevo – Podružnica Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 19. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Uvp-07-000210 od 25. januara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 001-0-U-06-000026 od 5. aprila 2007. godine, rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava), broj 05-31-1058/04 od 29. novembra 2005. godine i zaključka Službe prostornog uređenja, katastra i imovinsko-pravnih poslova Općine Bihać (u daljnjem tekstu: Služba), broj 03/3-31-5592 od 16. jula 2004. godine.
2. Zaključkom Službe, broj 03/3-31-5592 od 22. maja 2003. godine, prekinut je postupak povodom apelantovog zahtjeva za utvrđivanje prava na nekretnini dok nadležni organ ne donese odluku o prethodnom pitanju vlasništva na nekretnini bliže označenoj u zaključku, međutim, rješenjem Federalne uprave, broj 05-31-719/03 od 16. marta 2004. godine, poništen je prethodno navedeni zaključak Službe i predmet vraćen na ponovni postupak.
3. Zaključkom Službe, broj 03/3-31-5592 od 16. jula 2004. godine, odbačen je apelantov zahtjev za utvrđivanje prava na nekretnini u postupku privatizacije, bliže označeno u izreci zaključka, te upućen apelant da svoja prava ostvari u sudskom postupku pred nadležnim sudom. U obrazloženju zaključka Služba je navela da kako se apelantovom zahtjevu za utvrđivanje prava na nekretnini na kojoj je izgrađena garaža, upisu u katastar zemljišta i uknjižbi prava na nekretnini u zemljišnoj knjizi protivilo Općinsko pravobranilaštvo, odlučeno je kao u dispozitivu temeljem člana 9. Uredbe o upisu u javne knjige nekretnina i prava na nekretninama u postupku privatizacije („Službene novine FBiH“ broj 45/99), a u vezi sa tačkom 3. Uputstva za sprovođenje Uredbe o upisu nekretnina u javne knjige („Službene novine FBiH“ broj 45/98).
4. Rješenjem Federalne uprave, broj 05-31-1058/04 od 29. novembra 2005. godine, odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv zaključka Službe.
5. Presudom Kantonalnog suda, broj 001-0-U-06-000026 od 5. aprila 2007. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv rješenja Federalne uprave.
6. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Uvp-07-000210 od 25. januara 2010. godine, odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda.
7. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju apelant je podnio zahtjev za utvrđivanje prava na nekretnini u postupku privatizacije Službi, koja je taj zahtjev odbacila i apelanta uputila da svoja prava ostvari u sudskom postupku pred nadležnim sudom, te je i Federalna uprava odbila apelantovu žalbu protiv zaključka Službe. Apelant je zatim pokrenuo upravni spor protiv rješenja Federalne uprave, te je Kantonalni sud donio presudu, broj 001-0-U-06-000026 od 5. aprila 2007. godine, kojom je odbio apelantovu tužbu. Nakon toga, apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, koji je Vrhovni sud svojom presudom, broj 070-0-Uvp-07-000210 od 25. januara 2010. godine, odbio. Upravni organi, Kantonalni i Vrhovni sud su u obrazloženjima svojih odluka naveli da se u ovom predmetu radi u situaciji kada se na osnovu dokumentacije ne može na nesporan način utvrditi pravo vlasništva – raspolaganja i korištenja na nekretnini a drugo pravno lice se protivi promjeni upisa u katastarskim i zemljišnim knjigama, pa se u tom slučaju primjenjuje član 9. Uredbe o upisu u javne knjige nekretnina i prava na nekretninama u postupku privatizacije, a u vezi sa tačkom 3. Uputstva za sprovođenje Uredbe o upisu nekretnina u javne knjige. Stoga je apelantov zahtjev odbačen i apelant upućen da svoja prava ostvaruje u sudskom postupku pred nadležnim sudom.
11. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.
12. Na osnovu navedenog, proizlazi da se u okolnostima ovog slučaja apelantov zahtjev odnosio na pravna i procesna pitanja koja nisu mogla biti raspravljena u upravnom postupku zbog čega apelant nije došao do konačne odluke o meritumu svog zahtjeva. U takvoj situaciji, apelant se morao obratiti nadležnom sudu ili opravdati nemogućnost obraćanja stvarno nadležnom organu, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović